Ismet Mujezivnović je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih slikara svih vremena i jedan od najkompletnijih intelektualaca druge polovine prošlog vijeka. O ovoj manifestaciji govori Ćazim Sarajlić, direktor Međunarodne galerije portreta, čiji je pokojni Ismet osnivač, a koja je nosilac aktivnosti u vezi sa sjećanjem na velikane koje bi neki ovdašnji krugovi najradije zaboravili.
RSE: Tuzla upravo obilježava 100. godišnjicu rođenja jednog od svojih najznačajnijih ljudi. Održana je svečana akademija i velike izložbe.
Sarajlić: Može se nepretenciozno reći da je to jedna od duhovnih vertikala tuzlanskog kulturnog kruga. I ne samo tuzlanskog, nego i bosanskohercegovačkog, pa i ex-jugoslovenskog. Jer, Ismet je bio stvaralac renesansnog tipa par ekselans, čovjek od krvi i mesa. Priređena je svečana akademija na kojoj su govorili gospodin Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle, i Oskar Danon, jedan od posljednjih iz onog divnog kruga Collegiuma artisticuma i Ismetov ispisnik.
Ćazim Sarajlić, direktor Međunarodne galerije portreta u TuzliRSE: Šta misliš da li kod nas postoji mala rezerva prema liku i djelu ovog velikana, zbog njegove ideološke orijentacije. Mada mi se čini kako je čitavog života Ismet Mujezinović slijedio isključivo napredne ideje. Uostalom, antifašizam nije ničija ideologija, već naprosto dostignuće.
Sarajlić: Svaki umjetnik ima svoje svijetle i manje svijetle trenutke. Međutim, ta ideološka premisa vezana za Ismeta Mujezinovića se može uzeti uslovno. Jer, ipak, imao je on i svoju stvaralačku sumnju, svoju stvaralačku i ljudsku tugu. Ali ovi koji su došli kad su došli, pokušavaju ga proglasiti slikarom dvorskog tipa i tako dalje. Međutim i Velázquez i Renoir i Rembrant su isto tako slikali kraljeve i prinčeve. Treba se osloboditi te ideološke skrame i posmatrati stvaraoca u totalitetu. On je bio svjestan svoga stvaralaštva, bio je svjestan svoje stvaralačke etike, ali je ipak bio stvaralac po krvi i po mesu. Njegov stvaralački nerv nikad nije iznevjerio sopstvenu prirodu. On je zapravo živio po mjeri čovjeka i na način lijepog.
RSE: Ismet je izlagao davno prije početka II svjetskog rata, bio je potpuno na tragu evropskih tokova, sa Vojom Dimitrijevićem, sa Micom Todorović, Behaudinom Selmanovićem, Ivom Šeremetom… Svjedočio je da je Bosna istinski pripadala evropskom duhu, da nije kaskala za njim kao što to radi sada.
Sarajlić: Svi ti ljudi koje si nabrojao su bili Evropejci prije nego što je Bosna bila Evropa. Ismet Mujezinović, kao i sve ostale njegovo kolege, bio je inficiran tim duhom i magnetizmom Evrope. Mislim da je tridesetih-četrdesetih godina prošlog stoljeća ta generacija umjetnika – slikara, glumaca, pisaca – nama otkrila Evropu. Ismet je iz bosanske kasabe otišao u Zagreb, iz Zagreba u Pariz, iz Pariza u Beč. On je ustvari živio jedan evropski život. Bio je boem i imao je onaj – kako kaže Krleža – vitalni elan. Nije se zadržavao samo na estetici svog slikarstva, nego je pisao i dramske komade, neke svoje opservacije i tako dalje. To je bio jedan skroman, ali veliki čovjek; veliki po tom duhovnom potencijalu.
RSE: Ismet je s ovim svojim kolegama koje sam pomenuo negdje odmah poslije rata osnovao udruženje likovnih umjetnika, sudjelovao je u osnivanju svih značajnih institucija Bosne i Hercegovine, bio je član Akademije nauka i umjetnosti…
Sarajlić: On ne samo da je bio osnivač udruženja likovnih umjetnika, već je bio osnivač i državne škole za likovnu umjetnost u rangu akademije. Tadašnji polaznici te škole su imali indekse. Na primjer kod Mustafe Peze ili Mevludina Ekmečića ili Marija Mikulića piše: „Umjetnička škola profesora Ismeta Mujezinovića“. Nije se zadržavao samo na tome. On je jedan od osnivača „Bosna filma“. Zatim je jedan od osnivača Akademije nauka i umjetnosti, čiji je bio redovni član, i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koja se onda zvala Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti. Jedan je od osnivača časopisa „Pozorišta“, koji je izlazio prije nekih pedesetak godina. A bio je i inicijator Festivala kratkometražnih dokumentarnih filmova u Tuzli, koji se održavao preko dvadeset godina. Sve to govori o tom njegovom duhovnom vitalizmu, o toj energiji koju on nije štedio.
RSE: Da ne preskočimo činjenicu da je na njegovoj tradiciji i vjerovatno na njegovu inicijativu osnovana i Galerija portreta, koja sada funkcioniše pod nešto malo drugačijim imenom.
Sarajlić: On je svakako idejni i praktični tvorac današnje Međunarodne galerije portreta. Za prvu postavku tada Jugoslavenskog portreta 1964. godine je poklonio negdje oko petnaestak portreta naših ljudi iz kulturnog i drugog života. Kasnije je poklonio oko hiljadu crteža, skica, akvarela. Danas su temelji Galerije na tih njegovih oko dvije hiljade radova. Krov je pokriven negdje sa dvije stotine ulja nastalih od 1925. do 1974. godine.
RSE: Ipak mi se nekako čini da, osim Tuzle, nema baš previše brige za Ismetovo djelo. Slična godišnjica je obilježavana ovih dana u Beogradu i Podgorici – godišnjica Petra Lubarde. Oko njega je bilo zaista strašno mnogo brige najviših organa i Beograda i Podgorice, a kod nas u Sarajevu bogami premalo što se tiče Ismetove godišnjice.
Sarajlić: Tu si u pravu. Mi smo mala sredina. Mi, nažalost, živimo jednu kič atmosferu. Kod nas se vodi jedna „stranačka kultura“. Međutim Ismet je, kao i mnogi drugi autori, vanvremenska kategorija. Neke receptivnije sredine kao što su Beograd, Zagreb i Podgorica, one ipak znaju značaj svojih ljudi. Međutim, Ismet Mujezinović je nezaobilazna činjenica u kulturnom i duhovnom prostoru. Proći će i ova stranačka, partijska halabuka, a on će ostati kao jedna velika „literatura“ u likovnom pogledu. On je konstanta i njegovo djelo je jedan veliki trag u ovoj jadnoj i nesretnoj zemlji koja se zove Bosna.
RSE: Ja zaista ne bih mogao naći bolji završetak ovog razgovora. Mislim da valjda neko nekad čuje kad pričaju ljudi kao što si ti i da će se jednog dana dozvoliti da se Ismet vrati kući u punom kapacitetu, čitavoj svojoj kući – čitavoj Bosni i Hercegovini, a ne da stanuje samo u Tuzli.
Sarajlić: Stogodišnjice su svakako značajan događaj u kulturi svakog naroda. Ali mi imamo sklonost ka nipodaštavanju i to je, nažalost, naša sudbina. Citirao bih pjesnika Izeta Kiku Sarajlića koji kaže: „Doba velike umjetnosti je prošla, ali ja sam u njemu živio i nije mi žao“.
