Kakav je položaj invalida u državama regije, koliko su reintegrirani u društvo, kakav je odnos javnosti prema invalidnim osobama? Uoči 3. prosinca, Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, koliko su snažne predrasude prema tim ljudima i zašto su česta razmišljanja da se radi o građanima drugog reda? To je Tema tjedna Radija Slobodna Evropa.
SRBIJA
Javnost u Srbiji bila je šokirana potresnim fotografijama djece koja su u specijalnim ustanovama u Kulinama, Subotici, Vršcu, Kovinu, Stamnatici i Veterniku konopcima i zavojima bili privezani uz krevet. Te slike potaknule su iznova pitanje – kako žive osobe ometene u razvoju, osobe sa jednim oblikom mentalnog invaliditeta? Beleži Želimir Bojović:
U izvještaju Međunarodne organizacije za zaštitu prava osoba ometenih u razvoju (MDRI), pod naslovom „Mučenje kao lečenje“, navodi se da u ustanovama za mentalno obolele i osobe sa hendikepom postoji fizičko i psihičko maltretiranje tih osoba. Lori Ahern, iz ove organizacije, kaže za Radio Slobodna Evropa da nigdje od 24 zemlje gde su istraživači Međunarodne organizacije za zaštitu prava osoba ometenih u razvoju vršili montoring u prethodnih 15 godina, nisu videli da je toliki broj dece bio vezan za krevete. Ona kaže da je to iskustvo za nju bilo ekstremno uznemirujuće:
„Sećam se jednog deteta nad čijim krevetom sam stajala. Pitala sam sestru koliko je ono dugo tu. Na šta mi je ona odgovorila da je tu 11 godina. Taj dečko, koji je izgledao kao sedmogodišnje dete, imao je 21 godinu. Pitala sam koliko često ustaje i koliko često ga vode napolje. Sestra je rekla – nikad. Nisam mogla da verujem da to čujem pa sam ponovo upitala: ,Hoćete da kažete da nikad nije napustio ovaj krevet, za 11 godina?‘ Ona je ponovila: ,Ne, nikad‘.“
Nakon objavljivanja izveštaja, srpski premijer Vojislav Koštunica najavio je da će vlada formirati posebnu komisiju koja će odmah napraviti izveštaj o stvarnom stanju u ovim ustanovama. Ipak, on je naveo da je objavljivanje ovog izveštaja deo mračne propagande i da trenutak njegovog objavljivanja nije slučajno odabran.
Pored premijera Koštunice, jednako arogantne izjave davali su i ministar za rad i socijalna pitanja Rasim Ljajić, kao i ministar zdravlja Tomica Milosavljević. Na pitanje našeg radija šta će vlada učiniti povodom ovog izveštaja, Milosavljević je odgovorio:
„Nastaviće da radi ono što je do sada radila. Ja kao ministar zdravlja i ministar Ljajić sačinićemo pismeni izveštaj o stanju u ustanovama za socijalnu i zdravstvenu zaštitu osoba sa posebnim potrebama.“
Međutim, u lošim uslovima ne žive samo osobe smeštene u posebnim ustanovama. Ne tako drastično, ali svakako teško žive i osobe s invaliditetom koje nisu smeštene u ove ustanove. Neka od istraživanja pokazuju da u Srbiji trenutno živi oko 800.000 sa invaliditetom. Ali, ako se uzme u obzir da su invaliditetom pogođene i osobe koje s njima žive i brinu se o njima, taj broj iznosi oko 2,5 miliona ljudi.
Gordana Rajkov, poslanica na listi stranke G17 plus, zapravo prva osoba sa teškim telesnim invaliditetom koja je postala narodna poslanica, kaže za Radio Slobodna Evropa da se u odnosu na prethodne godine odnos države prema osobama sa invaliditetom ipak poboljšao. Ona ističe da je srbijanski parlament još prošle godine doneo zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom. Takođe, prošle godine je doneta i nacionalna strategija za unapređenje položaja osoba sa invaliditetom i trenutno je u toku, kako kaže, priprema za potpisivanje međunarodne konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom. Ali, na pitanje da li su ti zakoni, strategije i konvencije uticali na poboljšanje života osoba sa invalidtietom, Gordana Rajkov odgovara:
„Naravno da nisu. Jer, put od donošenja zakona do njegove primene u praksi, često je poprilično dug i zavisi od mnogih stvari. Pre svega bi ti zakoni koji su doneseni trebali da imaju prateće mehanizme, znači da se poštuju.“
Iako uspeva da uđe u skupštinu, Gordana Rajkov još uvek ne uspeva da uđe u većinu zgrada i prodavnica u Beogradu:
„Javni saobraćaj nije pristupačan, ne samo meni koja koristim kolica, već ni majci s detetom u kolicima, pa ni starijem čoveku koji hoda sa štapom.“
Zbog čitavog niza barijera, osobe sa invaliditetom još uvek žive na margini. Težak položaj posebno pojačava odustvo mehanizama koji bi ovim osobama obezbedili zapošljavanje i što kvalitetnije školovanje. Za mnoge osobe sa invaliditetom, školovanje predstavlja još jedan veliki problem. Goran Pavlović, izvršni direktor Udruženja studenata sa hendikepom, iznosi jedan paradoks:
„Nije toliko teško biti student s hendikepom koliko je teško doći do studiranja ako imaš hendikep. Koncept inkluzivnog obrazovanja, za koji se zalaže Udruženje studenata sa hendikepom podrazumeva taj neki individualni pristup i podrazumeva redovne škole za svu decu bez obzira da li ona imaju hendikep ili ne. Samo kroz takav pristup, kroz adekvatne programe, kroz adekvatnu podršku društva, mi ćemo dobiti osobe s hendikepom koje će steći kvalitetno znanje, na osnovu kojeg će biti konkurentni na tržištu rada ili će se kasnije zaposliti, raditi, zaraditi i izdržavati i sebe i svoju porodicu.“
Iako se odnos vlasti i građana prema osobama sa invaliditetom menja, te promene još uvek nisu tako vidljive. Stručnjaci ističu da je na zlostavljanje i predrasude prema ovim osobama moguće uticati zakonima i edukacijom. A prvi korak u pravcu stvaranja uređenijeg i tolerantnije društva jeste usvajanje pomenutog Opšteg zakona o sprečavanju diskriminacije. Međutim, Saša Gajin kaže da se to neće tako brzo dogoditi:
„Ako se uzmu u obzir povoljni odnosi koji sada postoje između nevladinog sektora i samog ministarstva gospodina Rasima Ljajića, nisam prevelik optimista.“
HRVATSKA
U Hrvatskoj živi oko 430.000 osoba s invaliditetom, skoro 10 posto stanovništva. U zadnjih desetak godina puno je učinjeno u reguliranju njihovih prava, uklonjene su brojne fizičke barijere, ali barijere u glavama ljudi su, očito, još nepremostive i mnogi se prema invalidima ponašaju kao prema građanima drugog reda. Iz Zagreba, Ankica Barbir Mladinović:
Najsvježiji slučaj: predsjednica Udruge za školovanje pasa vodiča, slijepa Mira Katalenić, izbačena je prije dva dana iz prostorija Općinskog suda na zagrebačkom Črnomercu, uz obrazloženje službenice da ne može unutra sa psom:
„Ja sam joj rekla da se radi o psu-vodiču i da po zakonu mogu s njim ući. Ona je bila vidno uzrujana. Ja sam izašla vani, jer sam procijenila da je to u tom trenutku najbolje da učinim – trebalo mi je zraka. U tim trenucima se čovjek mučno osjeća.“
Drugi slučaj: devetnaestogodišnji Antonio Milanović iz Zadra, koji boluje od cerebralne paralize i otežano piše, nije ove jeseni mogao upisati psihologiju na zadarskog Filozofskom fakultetu jer mu fakultet nije odobrio da prijemni ispit polaže usmeno:
„Tražio sam samo mogućnost da me se pita usmeno, nisam tražio nikakve popuste, nikakve privilegije. Međutim, tu mogućnost nisam dobio. Jedino što su mi omogućili je pola sata više za pisanje, što meni ništa nije značilo.“
Na kraju je upisao knjižničarstvo, ali učinjena nepravda ga, kaže, boli više i od same bolesti.
Treći slučaj: SDP-ova saborska zastupnica Vesna Škuljić prva je zastupnica koja je prije četiri godine ušla u hrvatski Sabor u kolicima. Danas se je nitko ne srami, ali u djetinjstvu joj, kaže, učiteljica nije čak dozvolila da na školskoj priredbi recitira vlastitu pjesmicu jer je u invalidskim kolicima:
„U četvrtom razredu osnovne škole sam napisala pjesmicu, koja je onda osvojila prvo mjesto. Bila je baš lijepa, zvala se ,Vojnici ne ratujte‘. Međutim, učiteljica mi nije dozvolila da recitiram jer sam invalid.“
U Hrvatskoj se tek posljednjih desetak godina počela mijenjati društvena svijest i odnos prema osobama s invaliditetom, ističe izvanredna profesorica na Studijskom centru socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta Kristina Urbanc:
„Mi do 2001. godine nismo imali pojma koliko osoba sa invaliditetom stanuje u Republici Hrvatskoj. Međutim, ono što zapanjuje, to je da tek nešto manje od 10 posto osoba sa invaliditetom koristi svoja prava unutar sustava socijalne srkbi.“
Ljubica Lončarek, iz Sindikata invalida Hrvatske, priznaje da se stvari polako, ali ipak kreću. Nedavni Zakon o građevinarstvu, po kojem nijedna zgrada u Hrvatskoj ne može više dobiti uporabnu dozvolu ako nije prilagođena invalidima, naziva pravom prekretnicom u životu osoba u kolicima, kao i projekt „Pristupačna Hrvatska“, u kojem je već tridesetak gradova preuredilo svoje pločnike i prilaze javnim institucijama:
„Osobe sa invaliditetom sada mogu izlaziti iz svojih kuća, što prije deset godina nije bio slučaj. Tada smo na ulicama rijetko viđani.“
No, boli ih kada ih na tim ulicama ostali građani ne tretiraju ravnopravno – skreću pogled ili ih sažalijevaju. Što su nam u kraćoj anketi potvrdili i neki Zagrepčani:
„Ne znam kako bih reagirao kada bi mi se neka osoba s invaliditetom obratila.“
„Točno, izbjegavamo ih.“
„Ja kad vidim u tramvaju invalida, istog časa se dižem.“
„Suosjećam s njima. Žao mi je tih ljudi.“
„Više suosjećaj nego nelagoda.“
BOSNA I HERCEGOVINA
Odnos države Bosne i Hercegovine prema osobama sa invaliditetom nije na prijeratnoj razini, no ipak se ne može reći da država apsolutno ne brine o osobama sa nekim oblikom onesposobljenja. Pozitivnih koraka ima, ali oni su nedovoljni, jer se hendikepirane osobe i dalje suočavaju sa brojnim problemima. Iz Sarajeva, Aida Đugum:
Belma Goralija, mlada doktorica iz Sarajeva, jedna je malobrojnih osoba u kolicima koja radi posao koji voli i za koji se školovala. Ona smatra da u Bosni i Hercegovini postoji dobar zakonski okvir koji štiti prava osoba sa onesposobljenjem, ali da se zakonske odredbe slabo primjenjuju i najčešće predstavljaju mrtvo slovo na papiru. Problema ima, smatra Belma, a se oni moraju sistemski rješavati:
„Neka rješenja koja se donose u BiH za osobe sa invaliditetom još uvijek nisu idealna, zato što se ne polazi od principa da se osobama sa onesposobljenjem mora omogućiti maksimalni stepen autonomije. Evo trenutno, na primjer, u Kantonu Sarajevo, gdje ja živim, donosi se odredba koja se tiče ortopedskih pomagala, koja su osnovni preduslov da osoba s onesposobljenjem ide u školu, na posao i tako dalje. I u tom segmentu se, međutim, pravi jedna velika diskriminacija između ratnih vojnih invalida i osoba sa onesposobljenjem koje nisu ratni vojni invalidi. Osobama sa onesposobljenjem se nastoji dati minimum koji im nije dovoljan da fukcionišu i stavlja ih se u podređen položaj. Ako idete, recimo, na posao i u toku radnog vremena morate u WC, morate otići kući jer WC na poslu nije prilagođen za invalide.“
Osobe sa invaliditetom od države primaju novac za tuđu brigu i pomoć, ali taj iznos je veoma mali. Mnogi od njih žele biti samostalni i imati posao, međutim, rijetko ko radi. Adisa Zahirović je na birou za zapošljavanje od 1997. godine:
„Završila sam osnovnu i Srednju upravno-administrativnu školu. Međutim, gdje god sam aplicirala za posao, svi su me odbijali, jer su pogrešno povezivali moj fizički izgled sa mojim mentalnim sposobnostima. Ljudi u BiH miješaju mentalno retardirane ljude sa onim ljudima koji su samo fizički hendikepirani. Nema gdje nisam konkurisala, međutim svugdje sam nailazila na zatvorena vrata.“
Ono što umanjuje mogućnost za pronalaženje posla osoba sa invaliditetom, pa i za normalno odvijanje života, to je neprilagođena infrastruktura u bosanskohercegovačkim gradovima. Prilazi zgradama, stajališta gradskog prijevoza, zvučni semafori za slijepe osobe, sve to možete vidjeti na ulicama gradova u Bosni i Hercegovini, ali to je još uvijek nedovoljno za normalno kretanje osoba sa onesposobljenjem. Jeleni Backović, djevojci oboljeloj od dječje cerebralne paralize, najviše smetaju parkirani automobili na mjestima za normalno kretanje:
„Ništa nije prilagođeno. Ja stanujem na petom spratu. Imam velikih problema kad izađem iz zgrade. Automobili su parkirani na mjestima kuda mogu lakše izlaziti. Ljudi uopšte nemaju obzira. Gradska prijevozna sredstva nisu prilagođena. Imamo dvije niskopadne komercijale, ali ni u njih ne možemo samostalno ući, zbog stajališta koja nisu spuštena.“
I okolina nekada čudno reaguje na osobe sa hendikepom, kaže Amira Antić:
„Ljudi poprilično ne primjećuju nas slijepe. A i kad nas primijete, nekako se ne znaju postaviti. Međutim, to nije ništa komplikovano. Čovjeku treba najnormalnije pomoći – povesti ga, uz neke njegove instrukcije. Na primjer, ako me neko povede i ostavi me negdje, treba mi reći gdje me je ostavio, da bih se mogla dalje sama snalaziti.“
U posljednje vrijeme stvari su se počele mijenjati, smatra predsjedavajuća Savjetodavnog odbora Republike Srpske na projektu „Politika u oblasti invalidnosti“ Olivera Mastikosa, jer je u izradi strategija za osobe sa invaliditetom na državnom nivou:
„Obavljaju se pripreme u oba entiteta da se izrade strateški akcioni planovi, koji će dati konkretne zadatke koš ta treba da uradi da bi se ova situacija poboljšala. Iako je još uvijek daleko od finalnog izvršenja, to je jedan veliki korak naprijed, planski napravljen da bi se obezbijedila bolja budućnost osobama s invaliditetom.“
CRNA GORA
Crna Gora, pritisnuta ispunjavanjem obaveza na putu u evropske integracije, posljednjih je godina stvorila i stvara zakonske pretpostavke za integraciju osoba sa posebnim potrebama u sistem, ali, kao i u mnogim drugim oblastima, problem je realizacija. Ipak, ima iskoraka, primjera da se nešto mijenja. Oni su, međutim, češće produkt napora pojedinaca nego sistemske brige društva za ljude sa invaliditetom, što je Biljani Jovičević potvrdio kolega novinar Radenko Lacmanović:
„Invaliditet jeste stanje, a ne bolest, i tako treba da ga drugi prihvate. Mnogi govore o hendikepu. Hendikep ne dolazi od stanja u kojem
jesam (života bez očnog vida), već hendikep dolazi od neadekvatnog pristupa i odnosa društva prema meni i meni sličnim ljudima."
Novinar Radenko Lacmanović potpuno je slijep od svoje dvadeset i prve godine, nakon više pokušaja da operacijom sačuva vid. Završio je pravni fakultet i novinar je radija „Svetigora“. Nedavno je imao autorsko veče i uskoro mu iz štampe izlazi knjiga. Za Radio Slobodna Evropa priča kako se izborio za ravnopravnu poziciju u društvu i profesiji, i pored, kako kaže, prvobitnog nepovjerenja, kako kolega, tako i sredine iz koje je došao:
„Godine 1999. počeo sam da se aktivno bavim novinarstvom u tadašnjem ,Glasu Crnogoraca‘. Kad sam došao u tu dnevnu novinu, kolege su imale prema meni prilično nepovjerenje. Sjećam se kako su mi kasnije, kad smo se zbližili, pričali da je bilo i pitanja – šta će ovaj među nama. Moram zaista zahvaliti prvim ljudima ,Glasa Crnogoraca‘ u to vrijeme koji su mi dali priliku i stekli puno povjerenje u mene. Nadam se da tu priliku nisam prokockao, već da sam je iskoristio na pravi način.“
DRŽAVE REGIJE
U državama regije, čuli ste da usprkos dobrim željama, ponekad i namjerama, život invalida je daleko od prihvatljivog. Da li je možda drugačija situacija u nekim članicama Evropske unije, Sloveniji ili najmlađoj članici – Rumunjskoj. Urednica rumunjskog servisa našeg radija Oana Serafim:
„Rumunjska je, nažalost, vrlo nisko na ljestvici tolerancije prema drugačijima, ne samo u odnosu prema invalidima, već i prema svim manjinskim zajednicama. U Bukureštu se gotovo nemoguće kretati u invalidskim kolicima. Ne samo da su automobili redovito parkirani na pločnicima, već se invalid u kolicima ne može ni popeti na pločnik ili sići s njega. Istina, u posljednje vrijeme pokušavaju se naći neka rješenja, daje se veliki novac, no rezultati su daleko od očekivanog. Što je još tužnije, većina ljudi, ali i oni koji donose odluke, ovaj problem ne vide kao bitan društveni nedostatak. Naravno, pojavljuje se sve više nevladinih organizacija koje su angažirane u pomaganju invalidnim osobama, ali i pokušavaju senzibilizirati javnost da postoje ljudi kojima je potreban pomoć. U pojedinim televizijskim programima sve se češće pojavljuju invalidi koji otvoreno govore o svojim problemima, ali i načinu na koji su uspjeli prevladati poteškoće. No, sve je to nedovoljno. Riječ je, uistinu, o jednom vrlo malom dijelu populacije koji je spreman misliti na druge. Istraživanja o diskriminaciji pokazuju da je pred nama još vrlo dug put do prihvaćanja onoga što se smatra drugačijim u društvu.“
U Sloveniji dana živi oko 170.000 osoba sa invaliditetom, što je između osam i devet posto ukupne populacije, kaže Cveto Uršić, direktor u Direktoratu za invalide u slovenskoj vladi:
„Briga za invalide u Sloveniji primjerena je onoj u zemljama Evropske unije. Na jednoj strani je odgovarajuća pravna legislativa, a sa druge strane i odnos javnosti prema invalidima je na visokom nivou, kao i u drugim evropskim državama. Nastojimo im osigurati ravnopravan pristup raznim poslovima. Prošle godine se zaposlilo oko 2.000 invalida. No, ne treba sve idealizirati. Ima i slučajeva šikaniranja invalida. Ponekad se tvrdi da oni zloupotrebljavaju svoju invalidnost, ali kao društvo nastojimo biti objektivni prema svima. Radili smo i jedno istraživanje o tome koje vrste poslova su primjerene i dostupne invalidima. Tako smo pitali turističke radnike i goste više hotela da li bi invalidi mogli da obavljaju neke poslove u toj djelatnosti. Zanimljivo je da su rezultati bili neočekivani. Pokazalo se da bi u nekim poslovima mogli raditi i da gosti nemaju ništa proti toga da ih eventualno poslužuje neki invalid. Mislim da je vrlo važno na koji način se javnost informira o invalidima. Slovenija polaže tome veliku pažnju.“
* * * * *
Treći prosinac je Međunarodni dan invalida. Teško je povjerovati da će slika za desetak dana biti drugačija, kako u državama regije, tako i u svijetu. No, nikada previše pažnje i osjećaja prema onima koji zapravo ne žele biti drugačiji od ostalih, već samo imati ravnopravan pristup školi, poslu, zabavi, životu, kao i svi ostali članovi nekoga društva.