Subota je, 27. listopada. Iako teška srca, vrijeme je za jedno priznanje. Dugo, naime, nisam bio spreman prihvatiti tezu kako Dodik i sam zaglibljuje u raljama velikosrpske ideologije. Ali, to je danas jasno i najneupućenijima. Prethodnih je dana jurišao na sve i svakoga, na visokog predstavnika prije svih. I danas mu je uputio poruku u prepoznatljivom stilu – ili će, veli, Lajčak odustati od odluka kojima je cilj povećanje efikasnosti države ili će on i njegovi potegnuti za adekvatnim odgovorom. O kakvom se odgovoru radi za sada je još uvijek nepoznanica. No, najave mjera Narodne skupštine, kao i novih događanja naroda, o mogućim formama odgovora već sada ponešto govore.
Nedjelja 28. listopada. Odlučio sam dan provesti na dovršavanju teksta rukopisa udžbenika za srednje škole, kojeg radim za jednog hrvatskog izdavača i za hrvatsko tržište. Ali, povremeno ne odolijevam nagonu da posredstvom interneta uspostavim komunikaciju s bh. stvarnošću. U Mostaru su se, čitam, sastali lideri šest vladajućih političkih partija. Brojka šest, a i izvaninstitucionalno dogovaranje o budućnosti zemlje, me, nažalost, neodoljivo podsjećaju na putujući cirkus s početka devedesetih. Prvo javno očitovanje iz prostora poznatog mostarskog ljetnikovca upućuje i na retoriku koja ne odudara puno od ondašnje. Razlika je tek što je među njima ovaj put i visoki predstavnik u BiH. Pa, ako je tako, ostaje mi nadati se kako njihovo druženje ne mora imati i isti epilog.
Ponedjeljak je, 29. listopada. Na putu do fakulteta u prilici sam prokrstariti dobrim dijelom zapadne Hercegovine. I dakako, vidjeti kako se hrvatski premijer na svakom ćošku šepuri na jambo plakatima. U susjednoj državi se, naime, zahuktava predizborna kampanja. Ali, što Sanaderovi posteri imaju raditi u BiH? Zašto nisu polijepljeni po Njemačkoj? Jer, tamo je birača za hrvatski sabor i više nego ovdje. Ali, tko bi mu tamo tako što dopustio? Ovdje, međutim, to je mnogima normalno. Što se, pak, mene tiče, Sanader i na ovaj način samo pokazuje tko je u tom dijelu BiH stvarni gospodar. U RS-u se, opet, građane podsjeća na vrijeme za koje smo mislili da je definitivno iza nas. Tobože, nevladine organizacije su širom RS-a organizirale prosvjede protiv odluka visokog predstavnika. A onda se, i sve to kao slučajno, među prosvjednicima nađu i pravi organizatori – Mile i drugovi. Baš kao što se nekada znao naći i drug Sloba. Miletov je vokabular, istina, za sada nešto „siromašniji“. Na Trgu Krajine, recimo, nije posezao za famoznom uzrečicom „Nisam dobro čuo“. Ali, kako je krenuo – ne treba iznenaditi ako mu se i ona uskoro omakne.
Utorak, 30. listopada. Dobar dio dana mi, srećom, prođe bez stresova. Prvo fakultet i studenti, pa ručak s prvim ljudima mostarskoga HT-a. Federalna televizija se, naime – a tamo sam predsjednik UO – priprema za evropsko prvenstvo u nogometu. To je velik projekt. HT je, dakako, jedan od partnera s kojim bi ga zajednički željeli realizirati. Poslijepodne sam kući, za računalom. No, politika mi je na kraju ipak uspjela pokvariti dan. Centralni dnevnik – i opet ista priča. Na federalnom parlamentu jedni su za gradnju Pelješkoga mosta, drugi protiv. Kao da se radi o premošćivanju Neretve, a ne o mostu druge države. I opet podijeljenost na one „za“ i one „protiv“ slijedi nacionalnu matricu. S uhodanom praksom – borbom protiv svih – nastavljaju i Dodikovi. Na Narodnoj skupštini su osudili visokog predstavnika, a od Vijeća za implementaciju mira zatražili ukidanje bonskih ovlasti i završetak mandata OHR-a. Mogu zamisliti što bi tek onda imalo slijediti. Sva sreća, međutim – bar se nadam – što međunarodna zajednica misli poprilično drugačije.
Srijeda, 31. listopada. Dan počinje uobičajeno – fakultet, povratak doma, radna soba i rad na preuzetim obvezama. Predvečerje mi, nažalost, opet pokvari dan. Na web portalima čitam detalje obraćanja predsjedatelja Vijeća ministara Vijeću za implementaciju mira. A, u njima je krajnje prepoznatljiv još jedan pritisak na međunarodnu zajednicu da se usprotivi Lajčakovim odlukama i udovolji zahtjevima za jačanje suvereniteta RS-a i nastavak destruiranja bh. države. Iskreno, žao mi je zbog moga druga Špire zbog ovakvog moralnog strmoglava. Mogu, naime, razumjeti kada političari pribjegavaju ucjeni kao instrumentu političke borbe. No, problem je ako se ucjenom i manipulacijom služi i sveučilišni nastavnik. Jer, on bi, sasvim suprotno, trebao braniti poziciju društvene savjesti koja, ako ikome, pripada intelektualnoj kasti. Ako nam, pak, i ona svoju egzistenciju temelji na manipulaciji i ucjenama – ajme nama.
Četvrtak, 01. studenog. Dodik, izgleda, zatezanjem konopca ide do kraja. Koliko jučer sam Špirićevu prijetnju ostavkom doživljavao tek kao taktički manevar s ciljem pritiska na međunarodnu zajednicu. Danas, međutim, pročitah da je to i učinio. Šteta. No, izgleda da se paklenom Dodikovu scenariju nije uspio oduprijeti čak ni on. Radikalizaciju se političke situacije, međutim – kao da joj sve to odgovara – pomaže i iz sarajevske čaršije. Ovaj put to – kao i mnogo puta ranije – sada krstareći po SAD, čini reis Cerić. Tamo je, prenose mediji, ponovo promovirao tezu o BiH kao matičnoj državi Bošnjaka – a to bi, valjda, trebalo imati poruku kako je matična država Hrvata i Srba negdje drugdje. Na te ga je činjenice upozorio i OHR. Ali, to upozorenje neće umanjiti negativni učinak najnovijeg reisova nastojanja da javno pokaže što mu je pakleni plan.
Petak je, 02. studenog. Dan mrtvih je. Danas želim zaboraviti i na Dodika i na reisa i na sve druge bh. političke mešetare. Želim se posvetiti posjeti grobova mojih najmilijih. Ali, prethodnih tjedan tjera na razmišljanje. Prikazuju li nam se to ponovo slike s konca osamdesetih i početka devedesetih – događanja naroda, odlučnost velikih vođa i, na kocu, sve učestalije petljanje Beograda i Zagreba u unutarnje stvari BiH? Ne želim biti zloguki prorok. No, sve mi se čini kako se takvom dojmu teško može oteti. Najveći dio toga je baš kao i onda. Razlika je tek u jednom – sada imamo i visokog predstavnika, a to znači kakvu-takvu sigurnost da nas ponovo neće gurnuti u klanje. Ali, pridruživanje normalnu svijetu – čemu smo se početkom dvije hiljaditih počeli nadati – sve nam je dalje.
