Sanjam je često. Uvijek mi se ukaže u onoj istoj šarenoj haljini koja joj je tako dobro pristajala. Znam da su je mnogi htjeli oblačiti po nekim modama, navući na nju neke jednobojne haljine ali se onda uvijek dobro branila. "To je moja haljina, ovo je moj izbor i ovo je moj život!" - vjerujem da je ponavljala.
Znam neke koji su je i primoravali, prisiljavali. Mati joj je govorila da je haljina prešarena: "Takve se nisu nosile u moje vrijeme! Bolje ćeš proći u životu ako uzmeš nešto jednobojno, ili makar samo u dvije boje!" – bila je mati umorna, a ona je odgovarala: "Bih, mama, ali bi to bilo u njihovom, a ne u mom životu!"
Otac je isto bio protiv: “Haljina ti je suviše seksi, izazivaš time muškarce!” Nasmijala se i sjela mu u krilo: “Tata - odgovorila je - pa žene danas i izazivaju muškarce. “Muškarci se ne žene takvim djevojkama!”- promrmljao je popuštajući. Ali - morala mu je obećati - čim se bude htjela udavati obući će neku drugu haljinu, malo manje šarenu. Nije joj bilo jasno zašto drugima smetaju njene boje, i kakvi su to ljudi koji mogu živjeti samo u jednoj boji!? Svi gradovi - crveni, sve škole - crvene, sva policija - crvena!! “Mora da je dosadno, tamo gdje je samo jedna boja” - mislila je.
Sanjao sam je jednog drugog dana kako je utapaju u neki bazen napunjen samo sa one iste tri boje - zelenu, crvenu i plavu. I njenu bijelu boju su tako bojili. Ona se opirala ali su uvijek uspijevali da je u bazen vrate. Bili su strašno ljuti kad se iz bazena vraćala pod tuš i brzo prala svoju haljinu. Iz inata. Ali, svaki put su joj boje bile malo blijedje. Nekima je izgledala još seksipilnija. Blijedilo boja je nekako nagovještavalo da se tu ima štošta otkrivati i pokrivati. Često je, u mom snu, i plakala. Izmučena od borbe, od otimanja nasilnicima polako je shvaćala da haljinu neće sačuvati. Vidjela je kako već šiju neko "trobojnicu", i bijelu su ukinuli, tek nešto malo, neka mala linija oko vrata. Bila joj je odvratna. Ko još danas nosi zastavu umjesto haljine!!?? Šta li će drugi o njoj pričati kad je vide ovakvu "trobojnu" medju šarenim haljinama.
Nikad nije sa mnom razgovarala u snu. Samo me gledala, tužna. Nisam ni ja bio baš razgovorljiv gledajući je kako se opire. Da su bar oni nasilnici, bili malo manje mišićavi možda bih se usudio potući se. Ovako …... Bježala je poput srne, stoljećima, izdržljiva jer je prošla desetine takvih nasilnika. Sakrivala se u pećinama, penjala na najviše planine, sakrivala u podnožja dolina, našla je i paprat da liječi rane ali su je uvijek pronalazili i uvijek gurali u onaj bazen sa tri boje. Jednom davno je pokušala s njima razgovarati, ali je brzo shvatila da ih argumenti ne zanimaju. Šiblje joj je od haljine pravilo dronjke, spriječili su je da dodje do gradova i sela da se nahrani pa je bila i gladna i žedna. Smršala, izgubila obline, jagodice joj se na licu ispupčile, grudi polako ali sigurno nestajale. Kosa uprljana, neuredna. Gdje su nestali svi oni njeni obožavatelji, oni kojima se njeno šarenilo dopadalo, oni koji su ove nasilnike smatrali divljacima čije su vrijednosti ostale u nekim tamo selima i katunima, pod maglom, kad se sve boje ne vide. Gdje su oni koji su na njoj najbolje vidjeli bijelu boju?
Kad su je konačno izvukli zadnji put iz one trobojne bačve tek tu i tamo je poneka tačkica podsjećala na nekadašnje šarenilo njene haljine, ali se i to sve manje vidjelo. I te tačkice su htjeli nekako obojiti ali nisu stigli. Samo su se svadjali koje boje treba biti više. Mati bi joj sigurno bila zadovoljna sa ovakvom haljinom jer su se takve možda nosile u njeno vrijeme. I otac bi joj sigurno bio sada mirniji od briga jer je bila staromodna i nije bila seksi. Bila je prava “djevojka za udaju” po njegovim kriterijumima. Ali, niti je ko htio, a niti je sama imala takvih ambicija. Učinilo joj se da pored nje prolaze svi oni kojima se njeno šarenilo dopadalo i da okreću glavu od nje. Pa nije valjda toliko ružna? Pa neće je valjda ostaviti onim nasilnicima da je boje samo u one tri boje?
Ili ih je bilo stid što je obilaze? Da li su je zaboravili? Oh, kako su glupi ti muškarci, koliko tek u njoj snage ima, još bi generacije mogla zbrinuti u svojim njedrima. Jednom su iz svijeta došli neki trgovci i ona ih zamoli da joj donesu istu onakvu šarenu haljinu. Stalno su obećavali ali ništa - haljine nije bilo.
Onda su joj donijeli "trobojnicu" i ostavili je na stolici. Nije joj se dopadala ali još je gore bilo da ostane gola. Kako bi u svijet takva, šta bi o njoj govoriti!!?? I dok je ona plakala oblačeći se, oni oko nje su se veselili! I to kako!! Kad je konačno obukla trobojnicu pustili su je na miru i nisu je više tjerali da oblači nove haljine. Ova im je bila dovoljna. Čudno kako se ljudi mogu veseliti trobojnicama!? Veseli su bili i oni iz velikoga svijeta i to joj je nekako još više smetalo. Doimali su se kao neki koji mogu sve, koji vole šarene haljine, ali su samo gledali.
Kad su je vodili u svijet, udisala je boje iz šarenih izloga i sanjala da ih ponovo odjene. Tamo je sretala one ljude koji su nekako najviše voljeli njenu nekadašnju šarenu haljinu. Medju njima se najbolje i osjećala. Rekao sam joj, jednom ljutit, u snu, da mi više ne dolazi bez one šarene haljine. Kao što ni njoj tako ni meni ne trebaju trobojnice. Sa njima uvijek idu trube, a sa trubama dolaze vojnici. Prvo popovi, pa topovi pa robovi. Gotovo sam se derao na nju i bila je, povrijedio sam je, još tužnija. Slijedeći mi je put došla neki dan, sva šarena, gotovo sam bio zaboravio kako je fantastično izgledala. Radostan, skočio sam da je pozdravim ali je nestala. Vidio sam pred sobom samo pustinju.
Probudio sam se na podu, oznojen i postidjen.