Danas će lideri EU u Portugalu imati na dnevnom redu i svoju spoljnu politiku. Tim povodom, ugledni londonski “The Economist” dolazi do zaključka da vanjska politika Evropske unije ne postoji i kao ilustraciju za tu tezu uzima odnos EU prema diktatorima u svijetu kao i nemogućnost da EU definira efikasnu politiku prema njima. Tako, naprimjer, u slučaju Irana, francuski ekonomski interesi blokiraju oštriju politiku prema Teheranu; Njemačka svojim izjavama umanjuje postojeću represiju prema novinarima u Uzbekistanu definirajući to ponekad čak i “samocenzurom!!" Uzbekistan je, naravno, bogat gasom. Britanski premijer, Gordon Brown je govorio da će radije bojkotovati predstojeći EU-Afrika samit u Portugalu nego dijeliti stol sa Mugabeom, diktatorom iz Zimbabvea. U Brusselsu, međutim, kažu da se samit mora održati jer ga dugo nije bilo!!! Nema odgovora ni na politiku Kine koja u Afriku unosi svjež novac, ne brine brigu o demokraciji i ljudskim pravima i zuzvrat preuzima kontrolu nad energetskim izvorima. EU je nemoćna jer ako ne prihvaća suradnju sa diktatorima - u prazan prostor odmah uskaču Kina, Rusija i Indija kojima beskrupuloznost raznih režima nije nikakva prepreka. Diktatorima, opet, nije važno od koga stiže novac - bitno je da stiže.
Do sličnih zaključaka stiže i ugledni “Wall Street Journal” u Washingtonu, koji kaže da je vanjska politika EU neefikasna i bez rezultata. Autor ovaj put uzima primjer Balkana i iznosi apsurdnu situaciju da, naprimjer, EU poručuje Turskoj: “Ako hoćete u EU morate se promijeniti!” Istovremeno EU prihvaća poruku iz Srbije koja kaže: “Ako hoćete Srbiju u EU, mora se promijeniti – Evropska unija??” U BiH se tamošnjim liderima dopušta beskrajno odlaganje reformi sa lažnim motivima. Vanjska politika Evropske unije je, nažalost, talac “kratkovidne politike individualnih država članica te je rješenje balkanskog čvora ponovo na trgovačkom stolu SAD i Rusije” – konstatira autor teksta u “Wall Street Journal-u”.
“Evropa voli da priča” - piše “The Economist” – “ Pričati i nije tako loše za početak sve dok se radi o insistiranju na pravim uvjetima.” Pričati znači da se EU mora držati principa i da ne popušta prvom prilikom pred manje obzirnim partnerima, naprimjer iz Kine - konstatira “The Economist”. Zašto bi vlada Srbije izručivala ratne zločince ako ih na to niko ne prisiljava? Zašto bi rukovodstvo u BiH uopće i razmišljalo o reformama ako ih ta ista Evropa na to nije prisila u zadnjih 12 godina? Zašto bi Putin uopće i brinuo o slobodi govora, oporbi, kršenju ljudskih prava u Čečeniji ako Evropa ćuti kao zalivena, bojeći se da će joj Rusija zavrnuti ventile nafte i gasa?
Eksperti sve to zovu “realpolitik” ali ono što mene, osobno, obeshrabruje su posljedice takve “realpolitik”. Ko će u Uzbekistanu dići glas ako zna da neće biti nikakvog medjunarodnog utjecaja i zaštite? Ko će u Iranu ustati protiv teokracije ako se politika EU bude definirala samo prema poslovnim interesima? Ko će u Rusiji pisati istinu ako zna da se svijet baš i ne brine previše što su ubijeni oni koji su pisali istinu? Da li to svijet kreće ka vremenu kad se demokracija i poštivanje ljudskih prava neće uzimati kao vrhunska ljudska vrijednost? Hoće li to novac i profit, postati kriterij uspjeha, a ne to kako si ga stekao? Ili se to već dogodilo?
“Da li je EU išta više od ciničnog igrača na geopolitičkoj sceni koja sakrivena ispod ogrtača svojih proklamiranih vrijednosti brine samo o svojim interesima?” - pita “The Economist”. U jednom drugom tekstu, u “Wall Street Journal’u” autor iznosi tezu da “su NATO i EU već dostigli svoj maksimum. Neće biti globalnog NATO saveza, EU neće biti globalni igrač. Umjesto toga, Zapad se fokusira na trijumf kapitalizma, radije nego na trijumfu demokracije!”
Svijet kreditnih kartica, vraćam se na početak priče, je tada za mene značio svijet bogatstva, reda, demokracije i visokih moralnih vrijednosti. Ako su gornje teze iz tiska točne, da li to znači da ću se morati zadovoljiti redom i uređenom državom (za sve), i bogatstvom (ako se uspijem ugurati medju njih), a da će demokracija i visoke moralne vrijednosti biti tek bivši san dok sam u zgradi sarajevske televizije čežnutljivo patio za onim svijetom kreditnih kartica?