RSE: Gospodine Divjak, Crna Gora dijeli 84 mjesto sa Bosnom i Hercegovinom i Makedonijom što ih svrstava u zemlje sa veoma izraženom korupcijom. Šta nam je zajedničko na ovoj neslavnoj poziciji? Jesu li to uzroci korupcije, sličnost sistema, sličnost političkih elita?
DIVJAK: Da, to je od 83. do 93. mjesta koje djelimo zajedno i na žalost, mjesto koje pripada onom rangu zemalja koje smatramo da su zahvaćene takozvanim fenomenom zarobljene države. To je fenomen koji se dešava u mjestima gdje određene neformalne elite i neformalni centri moći uspjevaju da ovladaju zvaničnim institucijama i da praktično vrše jako veliki značajan uticaj na rukovođenje državom, na izvršne vlasti, na različitim nivoima i praktično da je korupcija uzela tolikog maha da institucije ne mogu dovoljno efikasno da je obuzdaju.
RSE: Iako su evidentno sve društvene strukture podložne korupciji čija je korupcija zapravo najopasnija?
DIVJAK: Ono što građani u istraživanjima koje „Transparens“ vrši u zemljama bivše Jugoslavije, bezrezervno doživljavaju su političke partije kao ključni faktor za promovisanje korupcije, kao ljude koji uspjevaju korupciju staviti kao neki način života, koji uspjevaju građanima stvoriti jako velike troškove zbog postojanja tako visokog stepena korupcije i to tako što praktično ovladavaju različitim segmentima društva. Prije svega, izvršnom vlašću, zatim u procesu privatizacije postavljaju se ljudi na ključne pozicije u državnim preduzećima koja bivaju privatizovana, istovremeno u regulatornim agencijama, bilo da se radi o agencijama za privatizaciju i slično u javnom sektoru, ponovo su to podobni partijski ljudi koji uspjevaju tako zatvoriti taj magični krug van kojeg informacije ne teku, a koji odlučuje o svemu. Upravo zato je jako bitna uloga nevladinog sektora, zaista želim da pohvalim Mans koji je naš izuzetno aktivan partner, i koji uspjevaju da pred lice javnosti, pred svjetlost dana iznesu neke od tih podataka koje ovi zatvoreni krugovi nastoje da praktično drže pod kontrolom, da se što manje o tome priča, da se što manje zna, a da se iza paravana dešvaju jako prljave stvari. Vrlo je slična situacija u Bosni i Hercegovini, pogotovo nam je neuralgična tačka danas Republika Srpska gdje Vlada uspjeva da vrši izuzetno sumnjive privatizacije sa postojećim i ne postojećim ruskim krugovima koji drže račune na različitim of šor lokacijama.
RSE: Ima li efikasne borbe protiv korupcije bez ispitivanja imovine nove ekonomske klase koja se obogatila devedesetih godina i koja sad svoje bogatstvo sa raznih stranih računa prebacuje u legalne poslove?
DIVJAK: To je problem s jedne strane što se u dobrom djelu vuku ljudi iz onih ratnih godina koji jednostavno presvlače čak i partijske uniforme, koji se uspjevaju pozicionirati bilo u privatnom ili državnom sektoru, pa i smjenjuju se između jednog i drugog, te koji preko tih elita uspjevaju zatvoriti krug i vršiti kontrolu nad ostalim institucijama. Problem je što su te nezavisne institucije vlasti, institucije kao što je Služba glavne revizije koja bi trebalo da vrši revidiranje javnih finansija, što su ombudsmeni, institucije koje bi trebalo da štiti ljudska prava, pa čak i kada su ona ugrožena od korupcije, što su to institucije koje bi trebalo da takvim grupama stanu u kraj. Međutim, čak i njihova nezavisnost je predmetom kompromisa i pritisaka od tih ljudi, a, na žalost, niti međunarodna zajednica nije učinila dovoljno da se ti ljudi koji su devedesetih bili upleteni u najcrnje radnje, a koji dan danas to kolo vode, da budu na neki način stavljeni van javnog života što bi se jedino moglo pravedno učiniti putem tužilaštava i sudova koji bi time građanima stavili do znanja zbog čega su ti ljudi stavljeni iza rešetaka, a ne da ih danas slavimo kao heroje, kao ljude koji su zaslužni za nekakvu izgradnju državotvornosti, za kojekakve pomake u ekonomskom smislu, a koji ustvari ne čine ništa drugo nego osiromašuju građane, a ovo malo što je neki uspjeh koji bi tranzicija izlucila, sama po sebi, prisvajaju sebi kao velike, enormne uspjehe svojih vlasti.
RSE: U Crnoj Gori je doneseno i niz zakona, akcionih planova za borbu protiv korupcije, formirane su razne komisije i slično, ali pomaci se gotovo ne vide. Korupcija i bogaćenje po tom osnovu su više nego vidljivi. Ima li objašnjenja tom apsurdu?
DIVJAK: Da. Ja hoću ponovo da se pozovem na naše udruzenje Mans koje o tome zaista mnogo govori, koje je bilo uključeno u početku u neke od tih aktivnosti gdje smo vidjeli jednu namjeru da se zaista počne za nekim antikorupcionim programom, a s druge strane smo shvatili da je antikorupcioni program pravljen sam radi sebe, odnosno da bi vlasti pokazale neko lice borbe protiv korupcije, a, ustvari, naličje je ono koje vodi politiku i koje upravlja procesima u zemlji. Slična je situacija u svim zemljama regiona i svi antikorupcioni programi koji su pravljeni, bilo u Srbiji, pa čak i u Hrvatskoj u Bosni i Hercegovini, su deklarativni programi koji su u principu lista želja. Oni se svode na liste zakona koje bi trebalo donijeti, na liste institucija koje bi trebalo formirati bez zakonskih rokova, obavezujućih, bez institucija koje bi pratile napredak i koje bi procjenjivale da li je napredak postignut ili nije i nikakvi vidljivi, mjerljivi indikatori napretka ne postoje i samim time se naravno dešava da vlasti probijaju rok za rokom, da se institucija ne uspostavlja, da se zakoni ne donose, odnosno i kada se donose da se ne samo neimplementiraju nego se čak flagrantno i krše.
