Ima u Hercegovini jedan naziv za majku koji u sebi nosi i neka drugačija značenja, vjerojatno različita od nekih drugih krajeva. Ovdje, naime, često ako ne i isključivo, upotrebljavaju termin MATER. I termin je nekako grub, sigurno puno grublji od riječi "majka", "mati", "mama" i slično. Kad sam razgovarao sa prijateljima na tu temu grubosti izraza "mater" ispričaše mi priču i objasniše zašto odgovor na moje pitanje o grubosti tog naziva ima neke korijenje u povijesti.
Oduvijek je, naime, dok je svijeta i vijeka, žena bila ta koja je ostajala kod kuće dok su muškarci išli u lov ili u rat. Ona je doma radjala, obradjivala polja, hranila, prala. Kad su se muškarci vraćali iz ratova oni su preuzimali dio poslova sa njenih pleća. U Hercegovini kao da se taj povratak muškaraca iz lova i ratova nikad nije ni dogodio. Većina ovdašnjeg muškog življa je bila u onom, II svjetskom ratu, na poraženoj strani, mnogi su stradali u Bleiburgu, na križnom putu. Još ih je više otišlo van u potrazi za poslom. Doma su slali novce da obitelj može preživjeti. Polja su obradjivale žene, mahom se radilo o poljima duhana. Ustajalo se u tri ili četiri ujutro, brali listovi duhana i slagali po veličini i kvaliteti. To nije bio posao ni za nježne ruke ni za nježna bića. Žene su drhtale kad su duhan predavale u sabirne centre nadajući se da će im listove klasificirati po onoj kvaliteti kako je po božjoj pravdi. Pravile su kombinacije u glavi šta se mora kupiti, a čega još nedostaje, ako im duhan procjene kako valja. Ali, svaka država uvijek ima svoja pravila i teško je naći seljaka i težaka kojeg nije prevarila. Za zaradjene novce su kupovale brašno, sol, šećer, odjeću......sve to nosile doma na ledjima ili vukli tovarima. Muškarci su rijetko dolazili iz tudjine, a devet mjeseci nakon njihova odlaska matere su na ledjima imale jedan zavežljaj više, rodjeno dijete, i nastavljale su obradjivati polja, obitelji i kuće. Taman kad se sve nekako bilo smirilo nakon ove svjetske vojne, kad se više nije pitalo hoću li preživjeti nego radije kako ću živjeti, kad je standard porastao, kad se sa duhana prešlo na vinograde i vino i kad su se od svijeta i godina umorni muškarci počeli vraćati doma sa njemačkim, kanadskim, australskim i američkim penzijama - došle su rane sedamdesete prošloga stoljeća. "Hrvatsko proljeće" 1971-e i 1972-e prigrlilo je novu generaciju ovdašnje mladeži. Opet poraz i izgubljene iluzije pa se ponovo odlazilo u inozemstvo nebi li sebe spasili od UDBE i nebi li se obitelji spasile od gladi i druge nevolje. Opet je mater bila ta koja je nosila i polje i kuću i obitelj na plećima. Opet su muški dolazili jednom godišnje, ostavljali žene trudne da radjaju, rade na poljima, podižu djecu, čuvaju kuće. Nekako je i to prošlo, i brže i lakše od onih vremena nakon II svjetskog rata i svijet se ponovo počeo vraćati kući. Ali, eto vraga, brzo dodje i najnoviji rat. Opet se Hercegovci uputiše u ratove i opet su matere radjale, obradjivale polja, podizale djecu, čuvali kuće. Sve se ovaj put još brže završilo. Ostao im je teret na duši jer se Hercegovina nije iščupala iz bosanskog zagrljaja, ali niko ih proganjao nije, nisu morali bježati vani i ostali su na svome. Ali autoritet matere je ostao, za može biti neke druge ratove i neke druge odlaske.
Ovdje i nećete čuti grube šale na račun ljepšeg dijela ljudskih bića, niti su psovke upućene ženskom rodu. Nije valjda zato ni slučajno da se "oplakuje" muškarac koji se oženi Hercegovkom. Ima ona šala koja govori o tome kako koja žena u kojem narodu sakriva novce od muža. U Crnoj Gori, kaže vic, žena sakriva novac medju motikama jer tamo Crnogorac ne zalazič u Bosni novac se od muža krije medju knjigama jer Mujo knjige ne otvara, osim ako mu ne zatreba da potpali roštilj. A u Hercegovini? Hercegovka stavi novce na sred stola pa nek se neko usudi da uzme. Ako smije.
Junakinja sa početka ove priče ima oko 60 godina, živi u selu Zvirići u zapadnoj Hercegovini. Ona možda i ne spada pod kategoriju "matere" jer, jednostavno, nikada nije radjala. Bila je jedno vrijeme na, kako se to nekad govorilo, "privremenom radu u Njemačkoj". Gotovo sam siguran da je i tamo krčila neke svoje puteve, nosila neki teški teret, i bila prva na nekom važnom poslu. Ali, kad sam je upoznao onako ponosnu i pravu, kad sam vidio tu količinu bora na licu od kojih je svaka nosila barem jednu muku i jednu nauku, a još su pored svega šarmantne - pomislih na temu o kojoj sada pišem pa od "moje" junakinje nisam htio odustajati.
Ne mogu joj reći ime jer znam da ona misli da je ženi mjesto u kući, a ne u novinama. Nisam je ni pitao za dozvolu jer znam da bi odgovorila otprilike ovako: "Kad budeš mene vidio u novinama, biće to na zadnjim stranicama – tamo gdje su smrtovnice!"
Email me Nenad Pejic
Oduvijek je, naime, dok je svijeta i vijeka, žena bila ta koja je ostajala kod kuće dok su muškarci išli u lov ili u rat. Ona je doma radjala, obradjivala polja, hranila, prala. Kad su se muškarci vraćali iz ratova oni su preuzimali dio poslova sa njenih pleća. U Hercegovini kao da se taj povratak muškaraca iz lova i ratova nikad nije ni dogodio. Većina ovdašnjeg muškog življa je bila u onom, II svjetskom ratu, na poraženoj strani, mnogi su stradali u Bleiburgu, na križnom putu. Još ih je više otišlo van u potrazi za poslom. Doma su slali novce da obitelj može preživjeti. Polja su obradjivale žene, mahom se radilo o poljima duhana. Ustajalo se u tri ili četiri ujutro, brali listovi duhana i slagali po veličini i kvaliteti. To nije bio posao ni za nježne ruke ni za nježna bića. Žene su drhtale kad su duhan predavale u sabirne centre nadajući se da će im listove klasificirati po onoj kvaliteti kako je po božjoj pravdi. Pravile su kombinacije u glavi šta se mora kupiti, a čega još nedostaje, ako im duhan procjene kako valja. Ali, svaka država uvijek ima svoja pravila i teško je naći seljaka i težaka kojeg nije prevarila. Za zaradjene novce su kupovale brašno, sol, šećer, odjeću......sve to nosile doma na ledjima ili vukli tovarima. Muškarci su rijetko dolazili iz tudjine, a devet mjeseci nakon njihova odlaska matere su na ledjima imale jedan zavežljaj više, rodjeno dijete, i nastavljale su obradjivati polja, obitelji i kuće. Taman kad se sve nekako bilo smirilo nakon ove svjetske vojne, kad se više nije pitalo hoću li preživjeti nego radije kako ću živjeti, kad je standard porastao, kad se sa duhana prešlo na vinograde i vino i kad su se od svijeta i godina umorni muškarci počeli vraćati doma sa njemačkim, kanadskim, australskim i američkim penzijama - došle su rane sedamdesete prošloga stoljeća. "Hrvatsko proljeće" 1971-e i 1972-e prigrlilo je novu generaciju ovdašnje mladeži. Opet poraz i izgubljene iluzije pa se ponovo odlazilo u inozemstvo nebi li sebe spasili od UDBE i nebi li se obitelji spasile od gladi i druge nevolje. Opet je mater bila ta koja je nosila i polje i kuću i obitelj na plećima. Opet su muški dolazili jednom godišnje, ostavljali žene trudne da radjaju, rade na poljima, podižu djecu, čuvaju kuće. Nekako je i to prošlo, i brže i lakše od onih vremena nakon II svjetskog rata i svijet se ponovo počeo vraćati kući. Ali, eto vraga, brzo dodje i najnoviji rat. Opet se Hercegovci uputiše u ratove i opet su matere radjale, obradjivale polja, podizale djecu, čuvali kuće. Sve se ovaj put još brže završilo. Ostao im je teret na duši jer se Hercegovina nije iščupala iz bosanskog zagrljaja, ali niko ih proganjao nije, nisu morali bježati vani i ostali su na svome. Ali autoritet matere je ostao, za može biti neke druge ratove i neke druge odlaske.
Ovdje i nećete čuti grube šale na račun ljepšeg dijela ljudskih bića, niti su psovke upućene ženskom rodu. Nije valjda zato ni slučajno da se "oplakuje" muškarac koji se oženi Hercegovkom. Ima ona šala koja govori o tome kako koja žena u kojem narodu sakriva novce od muža. U Crnoj Gori, kaže vic, žena sakriva novac medju motikama jer tamo Crnogorac ne zalazič u Bosni novac se od muža krije medju knjigama jer Mujo knjige ne otvara, osim ako mu ne zatreba da potpali roštilj. A u Hercegovini? Hercegovka stavi novce na sred stola pa nek se neko usudi da uzme. Ako smije.
Junakinja sa početka ove priče ima oko 60 godina, živi u selu Zvirići u zapadnoj Hercegovini. Ona možda i ne spada pod kategoriju "matere" jer, jednostavno, nikada nije radjala. Bila je jedno vrijeme na, kako se to nekad govorilo, "privremenom radu u Njemačkoj". Gotovo sam siguran da je i tamo krčila neke svoje puteve, nosila neki teški teret, i bila prva na nekom važnom poslu. Ali, kad sam je upoznao onako ponosnu i pravu, kad sam vidio tu količinu bora na licu od kojih je svaka nosila barem jednu muku i jednu nauku, a još su pored svega šarmantne - pomislih na temu o kojoj sada pišem pa od "moje" junakinje nisam htio odustajati.
Ne mogu joj reći ime jer znam da ona misli da je ženi mjesto u kući, a ne u novinama. Nisam je ni pitao za dozvolu jer znam da bi odgovorila otprilike ovako: "Kad budeš mene vidio u novinama, biće to na zadnjim stranicama – tamo gdje su smrtovnice!"
Email me Nenad Pejic