Predsjednik Uzbekistana, Islam Karimov, kaže o Internetu: "Internet je kao veliki supermarket gdje ideš i kupiš šta želiš, nemoguće je za vladu da cenzurira Internet i smiješno je čak i pokušati da se Internet "isključi"! U pravu je predsjednik Karimov ali vlasnici kafića u Tashkentu, glavnom gradu njegove države, obavezni su da javno stave natpis "pristup pornografskim i političkim web stranicama je zabranjen!" Jedan vlasnik kafića je našem radiju potvrdio da "postoji informacijski inspektor koji nas provjerava!"
U Tadjikistanu je parlament usvojio zakon kojim se "kritičko pisanje i komentari na Internet stranicama efektivno kriminaliziraju" - tvrdi Komitet za zaštitu novinara. Jedna delegacija OSCE-a koja je nedavno boravila u Kazahstanu kaže da su "web stranice, blogovi i osobne stranice podložne kriminalnom i civilnom pravosudju!" U Turkmenistanu Internet pristup u domovima i stanovima donedavno nije ni bio moguć. Novi predsjednik, Burbangulu Berdymukhammedov, dozvoljava pristup Internetu. Ali, cijena je 4 dolara po satu. U zemlji gdje je prosječna plaća 70 USD teško da će neko trošiti na kompjuter i Internet. "Internet je zvučnik neprijateljskih glasova prema Bjelorusiji!" - kaže njen predsjednik Alyaksandr Lukashenka. Internet znači "anarhiju" kaže on. Servere tamo kontroliraju državne firme, a zakon kaže da u Internet kafićima ko god želi da "skokne" do neke Internet stranice mora prvo da skokne po svoju putovnicu, pa da napiše svoju adresu, pa se onda to zapiše, pa se onda provjeri, pa vlasnik kafića podnese izvještaj........
U Iranu, zvaničnici "upotrebljavaju jezičke filtere, drugim riječima, imaju računarski sistem koji provjerava svaku web stranicu na kojoj se pominju riječi "sloboda" i "ljudska prava". Tamošnja policija je izdala saopćenje u kojem se korisnici Interneta upozoravaju na "ajkule" dok surfaju Internetom. Pri tom se posebno upozorava na fotografije koje mogu korisnike dovesti do "depresije, ideološke slabosti i psihološka oštećenja!"
Ujedninjeni narodi su usvojile i listu "neprijatelja Interneta". Listu predvode Iran i Kina, Bjelorusija, Kuba, Sjeverna Koreja, zemlje Centralne Azije.
Čovjek sa početka ove priče se zove Nurlan Alimbekov, i oni koraci koje je čuo su bili koraci policije koja je stigla da ga uhapsi. Optužen je za "religijsku i etničku mržnju" izraženu u 23 elektronske poruke koje je PRIVATNO slao i dobijao.
Svi ovi primjeri svjedoče o tome koliko je istinita teza da onaj ko kontrolira medije kontrolira vlast. Kad su se na tržištu pojavile novine, bilo je to davno, nivo pismenosti je bio nizak i nije se mnogo marilo za kontrolom. Onda je stigao radio, nisi morao znati čitati da bi nešto saznao, i vlast je ubrzo preuzela kontrolu. Slobodne su kasnije postale samo muzičke radio stanice. Onda se pojavila televizija i sve su se snage tamo okrenule. Radio je postao slobodniji i manje utjecajan. Danas se više ne kaže "ko kontriolira medije kontrilira vlast" nego "ko kontrolira TV kontrolira vlast". Isto onako kao što su u vrijeme radija slobodu imale muzičke radio stanice sada slobodu imaju muzičke televizijske stanice, a ponegdje se čak se dozvoljava i sloboda manjim i manje utjecajnim TV stanicama da emitiraju neovisne informacije. Isti proces se danas odvija sa Internetom. Raznorazni lideri čine sve nebi li zaustavili Internet iako je to daleko teže, ako ne i nemoguće, nego kontrolirati jednu TV stanicu ili jednu uredničku ekipu. Kolika god kontrola bila uvijek negdje curi i čamac uvijek ima sve više rupa. A prstiju sve manje. Kao u onom crtanom filmu.
Možda bi svi ovi "demokratski" orijentirani lideri mogli pročitati onu angedotu o Moši Pijade. Istinita je, naime, priča da je nekad davno, prije nekih 50 godina svjetski poznata agencija Reuter emitirala neku vijest koja se nije dopala rukovodstvu tadašnjeg CKSKJ pa se razljutio Moša Pijade, njegov istaknut član. Kad su mu novinari rekli da je vijest emitirao Reuter on je uzviknuo: "Pa zaustavite Reuter!"
Oleg Panfilov, direktor Moskovskog Centra za novinarstvo efektno izjavljuje na temu blokiranja Interneta: "To je kao da želite ljude spasiti od prehlade time što im zabranite sladoled ili klima uredjaje!"
Email me Nenad Pejic
U Tadjikistanu je parlament usvojio zakon kojim se "kritičko pisanje i komentari na Internet stranicama efektivno kriminaliziraju" - tvrdi Komitet za zaštitu novinara. Jedna delegacija OSCE-a koja je nedavno boravila u Kazahstanu kaže da su "web stranice, blogovi i osobne stranice podložne kriminalnom i civilnom pravosudju!" U Turkmenistanu Internet pristup u domovima i stanovima donedavno nije ni bio moguć. Novi predsjednik, Burbangulu Berdymukhammedov, dozvoljava pristup Internetu. Ali, cijena je 4 dolara po satu. U zemlji gdje je prosječna plaća 70 USD teško da će neko trošiti na kompjuter i Internet. "Internet je zvučnik neprijateljskih glasova prema Bjelorusiji!" - kaže njen predsjednik Alyaksandr Lukashenka. Internet znači "anarhiju" kaže on. Servere tamo kontroliraju državne firme, a zakon kaže da u Internet kafićima ko god želi da "skokne" do neke Internet stranice mora prvo da skokne po svoju putovnicu, pa da napiše svoju adresu, pa se onda to zapiše, pa se onda provjeri, pa vlasnik kafića podnese izvještaj........
U Iranu, zvaničnici "upotrebljavaju jezičke filtere, drugim riječima, imaju računarski sistem koji provjerava svaku web stranicu na kojoj se pominju riječi "sloboda" i "ljudska prava". Tamošnja policija je izdala saopćenje u kojem se korisnici Interneta upozoravaju na "ajkule" dok surfaju Internetom. Pri tom se posebno upozorava na fotografije koje mogu korisnike dovesti do "depresije, ideološke slabosti i psihološka oštećenja!"
Ujedninjeni narodi su usvojile i listu "neprijatelja Interneta". Listu predvode Iran i Kina, Bjelorusija, Kuba, Sjeverna Koreja, zemlje Centralne Azije.
Čovjek sa početka ove priče se zove Nurlan Alimbekov, i oni koraci koje je čuo su bili koraci policije koja je stigla da ga uhapsi. Optužen je za "religijsku i etničku mržnju" izraženu u 23 elektronske poruke koje je PRIVATNO slao i dobijao.
Svi ovi primjeri svjedoče o tome koliko je istinita teza da onaj ko kontrolira medije kontrolira vlast. Kad su se na tržištu pojavile novine, bilo je to davno, nivo pismenosti je bio nizak i nije se mnogo marilo za kontrolom. Onda je stigao radio, nisi morao znati čitati da bi nešto saznao, i vlast je ubrzo preuzela kontrolu. Slobodne su kasnije postale samo muzičke radio stanice. Onda se pojavila televizija i sve su se snage tamo okrenule. Radio je postao slobodniji i manje utjecajan. Danas se više ne kaže "ko kontriolira medije kontrilira vlast" nego "ko kontrolira TV kontrolira vlast". Isto onako kao što su u vrijeme radija slobodu imale muzičke radio stanice sada slobodu imaju muzičke televizijske stanice, a ponegdje se čak se dozvoljava i sloboda manjim i manje utjecajnim TV stanicama da emitiraju neovisne informacije. Isti proces se danas odvija sa Internetom. Raznorazni lideri čine sve nebi li zaustavili Internet iako je to daleko teže, ako ne i nemoguće, nego kontrolirati jednu TV stanicu ili jednu uredničku ekipu. Kolika god kontrola bila uvijek negdje curi i čamac uvijek ima sve više rupa. A prstiju sve manje. Kao u onom crtanom filmu.
Možda bi svi ovi "demokratski" orijentirani lideri mogli pročitati onu angedotu o Moši Pijade. Istinita je, naime, priča da je nekad davno, prije nekih 50 godina svjetski poznata agencija Reuter emitirala neku vijest koja se nije dopala rukovodstvu tadašnjeg CKSKJ pa se razljutio Moša Pijade, njegov istaknut član. Kad su mu novinari rekli da je vijest emitirao Reuter on je uzviknuo: "Pa zaustavite Reuter!"
Oleg Panfilov, direktor Moskovskog Centra za novinarstvo efektno izjavljuje na temu blokiranja Interneta: "To je kao da želite ljude spasiti od prehlade time što im zabranite sladoled ili klima uredjaje!"
Email me Nenad Pejic