Trebižat je jedna mala, naravno hladna i beskrajno čista rječica u zapadnoj Hercegovini. Nikad i nije bila nešto poznata po tome što se tamo išlo kupati. Hladna je i radije se pored nje sjedi nego u njoj kupa. Možda je ona kupalište za ovdašnju djecu koja na Trebižatu, ili pak obližnjoj Neretvi, prakticiraju sve one vratolomije koje onda nadmoćno pokazuju svojim vršnjacima koji se iz bosanske ili hrvatske unutrašnjosti spuštaju na more sa svim onim "mišićima", šlaufima, raznim prsnim "spasiocima" koje ne znam ni kako nazvati, a koji se naduvaju da djeca u plićaku ne bi mogla potonuti.
Tu, na Božjaku - tako se zove mjesto gdje Bule ima svoju kavanu koja to nije, i gdje se ne jede po meniju, ne pije po pravilima i ne naručuje po ovozemaljskim zakonima koji važe u svim ostalima kavanama - spaja se Trebižat sa Studenčicom. Kad sjedneš da zaboraviš što god želiš da zaboraviš - lako ti je to učiniti. Čuješ samo vodu kako šumi, huk u stvari, koji ti pokrije svakodnevne misli i ćutiš od užitka. Zatvoriš oči i "čuješ" miris vode, trave, sira, zraka.......svega onoga što ti je oduzela globalizacija. Tu i tamo iskoči kakva riba iz vode i vrati se brzo nazad. Ako poželiš salatu niko te neće pitati "koju salatu" nego će Bule jednostavno zagrabiti prvu rajčicu iz Trebižata koji mu, dakako besplatno, služi kao nabolji mogući hladnjak. I onda se uplašiš kad vidiš kolika je ta rajčica, tolika je da joj ime ne pristaje, bolje je zvati paradajz. Još ti je gore kad počneš da je jedeš onako rezanu po širini jer shvatiš koliko u svijetu u kojem živiš nema ni mirisa, ni okusa, ni zadovoljstva - tek samo neka frka i trka gdje te najprije mediji ubjede da ti je dobro a onda i ti sebe počneš ubjedjivati da je ti je sve to ama baš potaman. I nemaš dilema dok ne stigneš do Božjaka i Bule. Paradajz je dakle hladjen u Trebižatu, sir je iz mijeha, sol je ona starinska, krupna, luk domaći, slatki, vino iz podruma jednog od ovdašnjih uživalaca, a kruh je za taj dan bila spremila nečija žena, kažu, znana po dobroj pogači. Vidim da je znana po dobru jer je pogača brzo nestala. Ne daj ti bože da tamo naručiš kakav konjak ili votku, ili da ti padne na pamet da nešto izvoljevaš i poželiš neku šniclu. Nikad tamo više stigao ne bi.
Bule će sjesti sa društvom ali ga bogme brzo i napustiti ako je kakva dobra partija remija na vidiku. Jedan je Miro jurio iz Sarajeva taj dan nebi li na vrijeme stigao da utopi svoju ljudsku glad za pobjedom i sa zadovoljstvom plati račun za čitavo društvo - ako izgubi partiju. Jednu, rekoše - i bez revanša. Niko od ostalog društva im nije prišao da kibicira. To se ovdje ne radi. Radije su sjedili i ćutali. Ja takodjer.
U Bule nikad nisam vidio ni jedno žensko. Ili ne smiju doći ili neće da smetaju svojim muškarcima. Nema ni priča o ženama, ni tudjim ni svojim. Ni priča o njima ovdje ne spada, a kamoli one same.
Imam utisak da junaci moje priče i ne žele nikom reći kako doći do Bule, a još sam više uvjereniji da ni sam Bule ne želi biti poznat. Jer, ako to postane, postaće kavana, sa menijem, sa stekovima i šniclama, sa konobarima i kusurima, sa raznim glupavim salatama, juhicama i vegetarijanskim jelima za dame koje drže do dijete. Pa će onda stići i dame i gospoda, a još više "dama" i "gospoda" i od njegova Božjaka ostaće samo - Trebižat. Dok ne pobjegne na neko drugo mjesto i ne nadje neki drugi Božjak i opet krene da se druži sa prijateljima. Imao bi može biti više novaca, a šta će mu - i ovako ga ima više nego što mu treba. A i što bi radio nešto što mu nije volja. Što bi bio poznat kad mu do toga nije.
Ta kavana koja to nije će za koji mjesec nestati, Trebižat će narasti nekoliko metara i kavana koja to nije će mjesecima biti sastajalište riba, jegulja i zmija. Istih onih bića koje će slijedeće ljeto Bule sprermati svojim prijateljima - ne bih rekao da ih tretira kao goste. I dalje će sve ispeći na nekakvim improviziranim roštiljima i opet se neće znati šta će biti na trpezi. Jer, jedan će možda ponijeti čvarke, kao ovom prilikom Nikica, drugi će nanijeti rukole, kao ovaj put Pero, pojaviće se odnekud iz Njemačke neki čudni sir, "smrdo", koji je sa društvom podijelio Djuka, biće zasigurno pogače koju je pripremila Ivanova žena. Šta će biti glavno jelo - ne zna se, ovisi šta Bule ulovi. Ako ne ulovi ništa pašće jedan pivac. Lešo.
Email me Nenad Pejic
Tu, na Božjaku - tako se zove mjesto gdje Bule ima svoju kavanu koja to nije, i gdje se ne jede po meniju, ne pije po pravilima i ne naručuje po ovozemaljskim zakonima koji važe u svim ostalima kavanama - spaja se Trebižat sa Studenčicom. Kad sjedneš da zaboraviš što god želiš da zaboraviš - lako ti je to učiniti. Čuješ samo vodu kako šumi, huk u stvari, koji ti pokrije svakodnevne misli i ćutiš od užitka. Zatvoriš oči i "čuješ" miris vode, trave, sira, zraka.......svega onoga što ti je oduzela globalizacija. Tu i tamo iskoči kakva riba iz vode i vrati se brzo nazad. Ako poželiš salatu niko te neće pitati "koju salatu" nego će Bule jednostavno zagrabiti prvu rajčicu iz Trebižata koji mu, dakako besplatno, služi kao nabolji mogući hladnjak. I onda se uplašiš kad vidiš kolika je ta rajčica, tolika je da joj ime ne pristaje, bolje je zvati paradajz. Još ti je gore kad počneš da je jedeš onako rezanu po širini jer shvatiš koliko u svijetu u kojem živiš nema ni mirisa, ni okusa, ni zadovoljstva - tek samo neka frka i trka gdje te najprije mediji ubjede da ti je dobro a onda i ti sebe počneš ubjedjivati da je ti je sve to ama baš potaman. I nemaš dilema dok ne stigneš do Božjaka i Bule. Paradajz je dakle hladjen u Trebižatu, sir je iz mijeha, sol je ona starinska, krupna, luk domaći, slatki, vino iz podruma jednog od ovdašnjih uživalaca, a kruh je za taj dan bila spremila nečija žena, kažu, znana po dobroj pogači. Vidim da je znana po dobru jer je pogača brzo nestala. Ne daj ti bože da tamo naručiš kakav konjak ili votku, ili da ti padne na pamet da nešto izvoljevaš i poželiš neku šniclu. Nikad tamo više stigao ne bi.
Bule će sjesti sa društvom ali ga bogme brzo i napustiti ako je kakva dobra partija remija na vidiku. Jedan je Miro jurio iz Sarajeva taj dan nebi li na vrijeme stigao da utopi svoju ljudsku glad za pobjedom i sa zadovoljstvom plati račun za čitavo društvo - ako izgubi partiju. Jednu, rekoše - i bez revanša. Niko od ostalog društva im nije prišao da kibicira. To se ovdje ne radi. Radije su sjedili i ćutali. Ja takodjer.
U Bule nikad nisam vidio ni jedno žensko. Ili ne smiju doći ili neće da smetaju svojim muškarcima. Nema ni priča o ženama, ni tudjim ni svojim. Ni priča o njima ovdje ne spada, a kamoli one same.
Imam utisak da junaci moje priče i ne žele nikom reći kako doći do Bule, a još sam više uvjereniji da ni sam Bule ne želi biti poznat. Jer, ako to postane, postaće kavana, sa menijem, sa stekovima i šniclama, sa konobarima i kusurima, sa raznim glupavim salatama, juhicama i vegetarijanskim jelima za dame koje drže do dijete. Pa će onda stići i dame i gospoda, a još više "dama" i "gospoda" i od njegova Božjaka ostaće samo - Trebižat. Dok ne pobjegne na neko drugo mjesto i ne nadje neki drugi Božjak i opet krene da se druži sa prijateljima. Imao bi može biti više novaca, a šta će mu - i ovako ga ima više nego što mu treba. A i što bi radio nešto što mu nije volja. Što bi bio poznat kad mu do toga nije.
Ta kavana koja to nije će za koji mjesec nestati, Trebižat će narasti nekoliko metara i kavana koja to nije će mjesecima biti sastajalište riba, jegulja i zmija. Istih onih bića koje će slijedeće ljeto Bule sprermati svojim prijateljima - ne bih rekao da ih tretira kao goste. I dalje će sve ispeći na nekakvim improviziranim roštiljima i opet se neće znati šta će biti na trpezi. Jer, jedan će možda ponijeti čvarke, kao ovom prilikom Nikica, drugi će nanijeti rukole, kao ovaj put Pero, pojaviće se odnekud iz Njemačke neki čudni sir, "smrdo", koji je sa društvom podijelio Djuka, biće zasigurno pogače koju je pripremila Ivanova žena. Šta će biti glavno jelo - ne zna se, ovisi šta Bule ulovi. Ako ne ulovi ništa pašće jedan pivac. Lešo.
Email me Nenad Pejic