Nedavno je u jednoj stručnoj medijskoj raspravi u Americi iznesena teza da "informativni mediji u tolikoj mjeri robuju osnovnim novinarskim principima, da su u tolikoj mjeri opsjednuti da budu objektivni, da oni koji informiraju javnost šta se dešava to više i ne rade efikasno, te da od reportera to sada bolje rade – humoristi!" Toliko su objektivni da ne informiraju nego balansiraju, ne objavljuju istinu nego je balansiraju! Balansirati znaci – ublavati, ublažavati – znači sakrivati!!?? Čak je i jedna anketa 2004-e godine u Americi pokazala da je 21% mladih od 18 do 29 godina imenovalo neki humoristički šou kao izvor informacija o predsjedničkoj kampanji, dok je recimo 23% imenovalo informativne emisije! Anderson Hooper, urednik CNN-a kaže na tu temu da "ako je car gol, mi moramo reći da je car gol! Istina sama po sebi ne poštuje različite poglede, različita mišljenja. Istina nije nikad balansirana...i ne smijemo doći u poziciju da postajemo jednostrani jer se bojimo da nešto kažemo svaki put kad nesto kažemo!"
Šta je dakle balans? Da li to znači da se jednaka težina mora dati objema stranama ili strana koja raspolaže sa više činjenica zaslužuje više prostora? Martin Kaplan, zamjenik dekana na sveučilistu u Juznoj Kaliforniji, ne voli "moderan' pristup balansu: "Vijesti nisu više što su bile. One su pale u bizarnu praksu, pa danas nešto se zove "balans" zamjenjuje ono što se nekad zvalo "točnost", "istina" ili "objektivnost"!"
Evo jednog, čini mi se dobrog primjera za tu priču: Prije mjesec ili dva smo bili svjedoci zahtjeva za ekstradikciju kada je Engleska osumnjičila bivšeg ruskog agenta Lugovoija da je otrovačo Litvinenka, britanskog državljanina i takodjer bivšeg ruskog agenta. Scotland Yard je radio na slučaju nekoliko mjeseci, prikupio dokaze i zatražio ekstradikciju. Lugovoi je na sve to rekao: "Nije točno, to je zavjera koju je organizirao Berezovski!" Mogu li, dakle, oba stava, šestomjesečni rad Scotland Yarda i jedna rečenica osumljičenog biti izjednačena? Da li je to balans?
Evo još jednog ratnog primjera koji svjedoči da robovanje objektivnosti ponekad dovodi do – neobjektivnosti. Rat, zvanično, još nije bio počeo u Bosni i Hercegovini. Hrvatska strana je na sav glas upozoravala da JNA napada selo Ravno, JNA i Srbija su to demantirali. Nije bilo nikakve šanse da u tom trenutku počaljemo reportera i provjerimo. U želji da budemo objektivni, saopćili smo i jednu i drugu stranu. Šta je bila istina? Onako kako smo izvjestili ostavili smo gledaocu da sam zaključi. kasnije se ispostavilo da je hrvatska strana tada bila u pravu, dakle mi smo, robujući objektivnosti, emitirali "balansiranu istinu", točno onako kako je to odgovaralo jednoj strani. Upravo na tu temu Kaplan tvrdi: "Svaka tema može biti predstavljena sa dvije strane i novinari su danas uplašeni da kažu koja je strana u pravu. To se ostavlja gledateljima ili čitateljima koji sami odlučuju ko je u pravu i tu odluku donose vrlo često bez dovoljno informacija." Razmišljajući još ozbiljnije on vidi baš u tome uzrok što informativni mediji danas u svom izvještavanju imaju sve više zabavnih elemanata. Zabava je ta koja privlači više gledalaca nego, recimo, analiza.
Možda bi se uzrok svemu, ili bar dio njega, mogao naći i u načinu života. Moderan čovjek danas, naime, živi neuporedivo brže nego recimo prije 10 godina. Uposlenici moraju ispunjavati više zahtjeva svojih poslodavaca nego ranije i moraju poznavati više tehnologija nego ranije. Čovjek, dakle, mora da troši više vremena i više energije da dostigne željene kriterije. Ali – dan još uvijek ima samo 24 sata pa se taj cilj morao dostići na nečiji račun. Posljedica – sve manje vremena za čitanje i analize, sve manje interesa za dogadjanja oko nas – sve manje vremena za vijesti. Posljedica je, logično, da ostajemo na nivou površine i sve vise konzumiramo samo – naslove.
Grešku koju je napravila TV Sarajevo sa početka ove priče smo ispravili. Umjesto da šaljemo jednu ekipu koja će izvještavati sa obje strane, poslali smo dvije ekipe na dvije strane i tako naše kolege sačuvali od toga da sami postanu ratni cilj. Dok ih u prvom slučaju nije pazio nitko, bilo je sasvim obrnuto, sad su ih blagonaklono gledali jer su saopćavali istinu samo jedne strane. Mi smo imali dva izvještaja sa dvije strane pa je gledalište moglo samo zaključiti šta se dešava. Ono sto sam tada zaboravio jeste da je podijeljeno gledalište u BiH svakako već vjerovalo samo "svojoj" strani. Druga strana tada nije trebala nikom.
Tužna su vremena u kojima publika ne želi činjenice nego samo njeno tumačenje.
Email me Nenad Pejic
Šta je dakle balans? Da li to znači da se jednaka težina mora dati objema stranama ili strana koja raspolaže sa više činjenica zaslužuje više prostora? Martin Kaplan, zamjenik dekana na sveučilistu u Juznoj Kaliforniji, ne voli "moderan' pristup balansu: "Vijesti nisu više što su bile. One su pale u bizarnu praksu, pa danas nešto se zove "balans" zamjenjuje ono što se nekad zvalo "točnost", "istina" ili "objektivnost"!"
Evo jednog, čini mi se dobrog primjera za tu priču: Prije mjesec ili dva smo bili svjedoci zahtjeva za ekstradikciju kada je Engleska osumnjičila bivšeg ruskog agenta Lugovoija da je otrovačo Litvinenka, britanskog državljanina i takodjer bivšeg ruskog agenta. Scotland Yard je radio na slučaju nekoliko mjeseci, prikupio dokaze i zatražio ekstradikciju. Lugovoi je na sve to rekao: "Nije točno, to je zavjera koju je organizirao Berezovski!" Mogu li, dakle, oba stava, šestomjesečni rad Scotland Yarda i jedna rečenica osumljičenog biti izjednačena? Da li je to balans?
Evo još jednog ratnog primjera koji svjedoči da robovanje objektivnosti ponekad dovodi do – neobjektivnosti. Rat, zvanično, još nije bio počeo u Bosni i Hercegovini. Hrvatska strana je na sav glas upozoravala da JNA napada selo Ravno, JNA i Srbija su to demantirali. Nije bilo nikakve šanse da u tom trenutku počaljemo reportera i provjerimo. U želji da budemo objektivni, saopćili smo i jednu i drugu stranu. Šta je bila istina? Onako kako smo izvjestili ostavili smo gledaocu da sam zaključi. kasnije se ispostavilo da je hrvatska strana tada bila u pravu, dakle mi smo, robujući objektivnosti, emitirali "balansiranu istinu", točno onako kako je to odgovaralo jednoj strani. Upravo na tu temu Kaplan tvrdi: "Svaka tema može biti predstavljena sa dvije strane i novinari su danas uplašeni da kažu koja je strana u pravu. To se ostavlja gledateljima ili čitateljima koji sami odlučuju ko je u pravu i tu odluku donose vrlo često bez dovoljno informacija." Razmišljajući još ozbiljnije on vidi baš u tome uzrok što informativni mediji danas u svom izvještavanju imaju sve više zabavnih elemanata. Zabava je ta koja privlači više gledalaca nego, recimo, analiza.
Možda bi se uzrok svemu, ili bar dio njega, mogao naći i u načinu života. Moderan čovjek danas, naime, živi neuporedivo brže nego recimo prije 10 godina. Uposlenici moraju ispunjavati više zahtjeva svojih poslodavaca nego ranije i moraju poznavati više tehnologija nego ranije. Čovjek, dakle, mora da troši više vremena i više energije da dostigne željene kriterije. Ali – dan još uvijek ima samo 24 sata pa se taj cilj morao dostići na nečiji račun. Posljedica – sve manje vremena za čitanje i analize, sve manje interesa za dogadjanja oko nas – sve manje vremena za vijesti. Posljedica je, logično, da ostajemo na nivou površine i sve vise konzumiramo samo – naslove.
Grešku koju je napravila TV Sarajevo sa početka ove priče smo ispravili. Umjesto da šaljemo jednu ekipu koja će izvještavati sa obje strane, poslali smo dvije ekipe na dvije strane i tako naše kolege sačuvali od toga da sami postanu ratni cilj. Dok ih u prvom slučaju nije pazio nitko, bilo je sasvim obrnuto, sad su ih blagonaklono gledali jer su saopćavali istinu samo jedne strane. Mi smo imali dva izvještaja sa dvije strane pa je gledalište moglo samo zaključiti šta se dešava. Ono sto sam tada zaboravio jeste da je podijeljeno gledalište u BiH svakako već vjerovalo samo "svojoj" strani. Druga strana tada nije trebala nikom.
Tužna su vremena u kojima publika ne želi činjenice nego samo njeno tumačenje.
Email me Nenad Pejic