Primjetio sam da ima nešto čudno u toj robnoj kući, ali nikako nisam shvaćao šta me to muči dok mi nije konačno sinulo – iako je napolju bilo jako hladno jedina osoba u robnoj kući koja je imala kaput - sam bio ja. Svi ostali u saokoima, laganim vestama i slično. Mislio sam, ovdje robne kuće imaju negdje garderobe ali sam se prevario.
Ova mi je slika pala na pamet kad sam čitao podatke o tome kako moderna tehnologija spriječava ljude da se kreću, odnosno daje im opravdanje da se ne kreću, i kako, dakle, doprinosi da ljudi postaju sve deblji. Onaj, na primjer, ko ima daljinski upravljač za garažu, kažu stručnjaci, godišnje šeta 3 kilometra MANJE od onoga ko ne otvara garažu na dugme! Zahvaljujući mobilnim telefonima čovjek godišnje hoda 16 kilometara manje. Ako dodamo tome još koji kilometar na daljinski upravljač za TV i radio, pa to što vam hranu i namirnice donose kući, pa to što sve više poslova obavljamo putem Interneta, od kupovine do banke, pa liftove, pa auto – eto kako nas tehnologija više ne prisiljava da hodamo pa postajemo – lijeni i debeli. Jedan drugi interesantan podatak kaže da su u restoranima tanjiri veći za – 60 odsto!!! Broj ljudi u svijetu koji imaju VIŠKA kilograma iznosi danas jednu MILIJARDU i to je prvi put da u svijetu ima više debelih nego gladnih – gladnih ima "samo" 800 milijuna.
Jeste li ikad vidjeli predebelog ili cak "samo" debelog Japanca? Profesor Benjamin Senauer sa sveučilista Minnesota u Americi kaže da prosječni Japanac dnevno hoda oko 6.5 kilometara, a prosječan Amerikanac samo izmedju 1.000 i 3.000 koraka. Tehnologija je u Japanu isto tako razvijena kao u Americi, ako ne i više, reći ćete, pa otkud da Japanci hodaju toliko puno, a Amerikanci tako malo? Nisu valjda Japanci neka svjesnija ljudska bića od onih u SAD? Nisu! "Život u japanskim gradovima je zasnovan na javnom transportu i zato ljudi hodaju. U Americi – je sve zasnovano na – automobilu s kojim se ide svugdje." – kaže profesor Benjamin Senauer. Dakle, u onoj robnoj kući u Atlanti niko nije imao kaput jednostavno zato što Amerikanci iz dnevnog boravka sidju u garažu, iz garaže u auto, iz auta ponovo u garažu robne kuće, i odatle u kupovinu. Isto tako, naravno, nazad i svugdje je ista temperatura jer svugdje radi klimatizacija.
Svjetska zdravstvena organizacija smatra prekomjernu debljinu kao "jedan od najvećih zdravstvenih izazova XXI stoljeća!" Dvije trećine Amerikanaca imaju više kila nego što im treba, oni najdeblji žive 20 godina manje nego oni koji su normalne težine, neki čak tvrde da zbog prekomjerne debljine u Americi godišnje umire 300.000 ljudi. Čak 20 razvijenih zemalja u svijetu ima duži životni vijek od Amerikanaca, dok naprimjer, žene u Japanu, u prosjeku žive 5 godina duže.
Ali, varate se ako mislite da previše kila imaju samo oni koji se slabo kreću, a puno jedu. Jedna je nedavna studija, naime, došla do zaključka da se debljina širi kao kakav VIRUS. Naime, jedan je svjetski ugledan medicinski stručni časopis, ("The New England Journal of Medicine") pratio razvoj točno 12.067 ljudi u periodu od 32 godine (od 1971-e do 2003-e) i zaključio da oni koji imaju debeljuce kao svoje prijatelje i sami počnu dobijati viške kilograma – njihove šanse za debljanje su veće za 57% od onih koji debeljuce za prijatelje – nemaju. Još je veća ovisnost kod vrlo bliskih prijatelja gdje je procenat da se udebljate, ako je onaj drugi već u toj kategoriji, veći za čak 171% od onih koji nemaju debele prijatelje. I uopće nema veze da li žive u istom gradu ili 100 kilometara daleko jedan od drugoga. Radi se o utjecaju koji imamo jedni na druge jer se lakše predati hrani kad u društvu imate nekog debeljka.
Dobra je vijest da to važi i u obrnutim primjerima. Dakle, umjesto dijete – bolje je imati za prijatelja nekog – mrsavka. Ali, postoji i drugi način. Imam jednog prijatelja u Pragu, ljekar je i ime mu je Edo. Nedavno sam ga vidio u punoj formi i ljubomorno ga pohvalio kako je fino smršao. Mislio sam da ljekari imaju neke svoje efikasne sisteme kako da se izgubi višak kilograma ali mi je dao sasvim jednostavan savjet: "Kupi sebi psa. On će te natjerati da ga izvodiš svaki dan, dakle da prošetaš i tako ćeš potrošiti višak."
Nije dakle stvar u tome koliko unosiš kalorija nego koliko ih potrošiš.
Email me Nenad Pejic
Ova mi je slika pala na pamet kad sam čitao podatke o tome kako moderna tehnologija spriječava ljude da se kreću, odnosno daje im opravdanje da se ne kreću, i kako, dakle, doprinosi da ljudi postaju sve deblji. Onaj, na primjer, ko ima daljinski upravljač za garažu, kažu stručnjaci, godišnje šeta 3 kilometra MANJE od onoga ko ne otvara garažu na dugme! Zahvaljujući mobilnim telefonima čovjek godišnje hoda 16 kilometara manje. Ako dodamo tome još koji kilometar na daljinski upravljač za TV i radio, pa to što vam hranu i namirnice donose kući, pa to što sve više poslova obavljamo putem Interneta, od kupovine do banke, pa liftove, pa auto – eto kako nas tehnologija više ne prisiljava da hodamo pa postajemo – lijeni i debeli. Jedan drugi interesantan podatak kaže da su u restoranima tanjiri veći za – 60 odsto!!! Broj ljudi u svijetu koji imaju VIŠKA kilograma iznosi danas jednu MILIJARDU i to je prvi put da u svijetu ima više debelih nego gladnih – gladnih ima "samo" 800 milijuna.
Jeste li ikad vidjeli predebelog ili cak "samo" debelog Japanca? Profesor Benjamin Senauer sa sveučilista Minnesota u Americi kaže da prosječni Japanac dnevno hoda oko 6.5 kilometara, a prosječan Amerikanac samo izmedju 1.000 i 3.000 koraka. Tehnologija je u Japanu isto tako razvijena kao u Americi, ako ne i više, reći ćete, pa otkud da Japanci hodaju toliko puno, a Amerikanci tako malo? Nisu valjda Japanci neka svjesnija ljudska bića od onih u SAD? Nisu! "Život u japanskim gradovima je zasnovan na javnom transportu i zato ljudi hodaju. U Americi – je sve zasnovano na – automobilu s kojim se ide svugdje." – kaže profesor Benjamin Senauer. Dakle, u onoj robnoj kući u Atlanti niko nije imao kaput jednostavno zato što Amerikanci iz dnevnog boravka sidju u garažu, iz garaže u auto, iz auta ponovo u garažu robne kuće, i odatle u kupovinu. Isto tako, naravno, nazad i svugdje je ista temperatura jer svugdje radi klimatizacija.
Svjetska zdravstvena organizacija smatra prekomjernu debljinu kao "jedan od najvećih zdravstvenih izazova XXI stoljeća!" Dvije trećine Amerikanaca imaju više kila nego što im treba, oni najdeblji žive 20 godina manje nego oni koji su normalne težine, neki čak tvrde da zbog prekomjerne debljine u Americi godišnje umire 300.000 ljudi. Čak 20 razvijenih zemalja u svijetu ima duži životni vijek od Amerikanaca, dok naprimjer, žene u Japanu, u prosjeku žive 5 godina duže.
Ali, varate se ako mislite da previše kila imaju samo oni koji se slabo kreću, a puno jedu. Jedna je nedavna studija, naime, došla do zaključka da se debljina širi kao kakav VIRUS. Naime, jedan je svjetski ugledan medicinski stručni časopis, ("The New England Journal of Medicine") pratio razvoj točno 12.067 ljudi u periodu od 32 godine (od 1971-e do 2003-e) i zaključio da oni koji imaju debeljuce kao svoje prijatelje i sami počnu dobijati viške kilograma – njihove šanse za debljanje su veće za 57% od onih koji debeljuce za prijatelje – nemaju. Još je veća ovisnost kod vrlo bliskih prijatelja gdje je procenat da se udebljate, ako je onaj drugi već u toj kategoriji, veći za čak 171% od onih koji nemaju debele prijatelje. I uopće nema veze da li žive u istom gradu ili 100 kilometara daleko jedan od drugoga. Radi se o utjecaju koji imamo jedni na druge jer se lakše predati hrani kad u društvu imate nekog debeljka.
Dobra je vijest da to važi i u obrnutim primjerima. Dakle, umjesto dijete – bolje je imati za prijatelja nekog – mrsavka. Ali, postoji i drugi način. Imam jednog prijatelja u Pragu, ljekar je i ime mu je Edo. Nedavno sam ga vidio u punoj formi i ljubomorno ga pohvalio kako je fino smršao. Mislio sam da ljekari imaju neke svoje efikasne sisteme kako da se izgubi višak kilograma ali mi je dao sasvim jednostavan savjet: "Kupi sebi psa. On će te natjerati da ga izvodiš svaki dan, dakle da prošetaš i tako ćeš potrošiti višak."
Nije dakle stvar u tome koliko unosiš kalorija nego koliko ih potrošiš.
Email me Nenad Pejic