Ovo nisam ja izmislio, niti je izmislio neko drugi. Priča je citat iz jedne poruke koju sam dobio na svoj jučerašnji tekst o invalidima (kolumna objavljena 18/07/07 pod naslovom: “Ne sakrivaj se – ti si heroj!”). Jedan dragi čitalac mi je napisao da u svojoj kolumni nisam odgovorio na glavno pitanje: "Zbog čega je toliko mnogo invalida? Koji oblik invaliditeta dominira i čemu je to danak? Zbog čega ljudi ne obraćaju pažnju na njih i koji je njihov emotivni ili moralni svijet? Koji su pravi razlozi što država "brine" iako je to dokazano nehumano društvo čija megalomanija profita vlada globusom? Čime se mjeri pozicija uglednog pripadnika društva i kako on participira u izgradnji vlastite sreće?”
Znam da nisam odgovorio na ta pitanja, i čitalac je u pravu. Ali, - to je previše pitanja i ne može se na njih ni odgovoriti u jednoj maloj kolumni. Kad pišeš svaki dan na razne teme, nemaš šanse puno znati o onome o čemu pišeš. Za novinare često inače kažu da su “univerzalne neznalice”. Ali, ako smijem napisati nekoliko riječi o posljednjoj rečenici iz gornjeg pasusa mog čitaoca, koja kaže da živimo u "nehumanom društvu čija megalomanija profita vlada globusom." Točno. Logika uspjeha koja je definirana logikom profita vrlo je često – nehumana. Stotine tisuća ljudi umiru u Darfuru – niko se ne obazire, nema profita! Koliko smo se tek mi ubijali, pa se niko nije osvrtao dok pritisak javnosti nije postao preveliki i dok nije ugrozio da ONI izgube izbore, ako ništa ne urade! Koliko milijuna ljudi nema šansu da ima minimalan zdravstveni tretman samo zato što nemaju novaca? Koliko sjajnih pjevača ne mogu pjevati, jer ih niko ne gura zato što im je bog podario glas, ali im nije dao ljepotu, pa kako nemaju ljepotu ne mogu ih “plasirati” na tržište, nema dakle profita. Jeste profit dominira, profit je nehuman i nemilosrdan. On je human kad odluči da nekom nešto da, pa onda očekuje da bude pohvaljen zato što je human. Usudio bih se čak reći da i mi, pojedinci, nismo neka perfektno humana bića. I mi, rado ili ne, pristajemo da naši osobni pragovi tolerancije prema nehumanosti budu veći nego što su bili. I mi hoćemo više novca, više uspjeha, više profita, više televizora, više sakoa…
Mi toleriramo nehumano drustvo iz vjerojatno dva razloga: jer smo nemoćni da ga mijenjamo i jer je lakše ga ne mijenjati. Nemamo utjecaja da ga mijenjamo, a nemamo utjecaja zato što nemamo novaca, nemamo novaca jer nismo dovoljno dobri u stjecanju profita. Neki mogu. Bill Gates i još dosta drugih bogataša odvajaju SVOJ novac i pomažu drugima. Oni dižu kriterije jednog društva – oni su ti koji MIJENJAJU.
Dakle, slažem se – ovaj bi svijet ne mogao, nego morao biti mnogo humaniji. Ali, u novinarstvu uvijek sebe pitaš ima li nešto “druga strana” da kaže. Evo druge strane: jeste, morao bi svijet biti mnogo humaniji, ali NIKAD nije bio ovoliko human!!! Kriteriji humanosti su podignuti visoko i stalno se podižu dalje. Podižu ga bogata društva, ostali kaskaju - ali prate. I prate više zato što moraju, a manje zato što hoće.
Kaže na kraju svoje poruke moj čitalac: “Moj utisak je slijedeće geslo vlastodržaca: Idemo transparentno pomoći ove malobrojnije da se ne dosjete svi ostali zameteni dalje od kolača naše čarobne demokratije!”
Ako smijem reći – svijet još nije izmislio bolju demokraciju od ove u kojoj moj čitalac živi u Kanadi, a ja u Pragu. Šta bi tek dao neko iz Bosne da nam se može pridružiti?
Email me Nenad Pejic
Znam da nisam odgovorio na ta pitanja, i čitalac je u pravu. Ali, - to je previše pitanja i ne može se na njih ni odgovoriti u jednoj maloj kolumni. Kad pišeš svaki dan na razne teme, nemaš šanse puno znati o onome o čemu pišeš. Za novinare često inače kažu da su “univerzalne neznalice”. Ali, ako smijem napisati nekoliko riječi o posljednjoj rečenici iz gornjeg pasusa mog čitaoca, koja kaže da živimo u "nehumanom društvu čija megalomanija profita vlada globusom." Točno. Logika uspjeha koja je definirana logikom profita vrlo je često – nehumana. Stotine tisuća ljudi umiru u Darfuru – niko se ne obazire, nema profita! Koliko smo se tek mi ubijali, pa se niko nije osvrtao dok pritisak javnosti nije postao preveliki i dok nije ugrozio da ONI izgube izbore, ako ništa ne urade! Koliko milijuna ljudi nema šansu da ima minimalan zdravstveni tretman samo zato što nemaju novaca? Koliko sjajnih pjevača ne mogu pjevati, jer ih niko ne gura zato što im je bog podario glas, ali im nije dao ljepotu, pa kako nemaju ljepotu ne mogu ih “plasirati” na tržište, nema dakle profita. Jeste profit dominira, profit je nehuman i nemilosrdan. On je human kad odluči da nekom nešto da, pa onda očekuje da bude pohvaljen zato što je human. Usudio bih se čak reći da i mi, pojedinci, nismo neka perfektno humana bića. I mi, rado ili ne, pristajemo da naši osobni pragovi tolerancije prema nehumanosti budu veći nego što su bili. I mi hoćemo više novca, više uspjeha, više profita, više televizora, više sakoa…
Mi toleriramo nehumano drustvo iz vjerojatno dva razloga: jer smo nemoćni da ga mijenjamo i jer je lakše ga ne mijenjati. Nemamo utjecaja da ga mijenjamo, a nemamo utjecaja zato što nemamo novaca, nemamo novaca jer nismo dovoljno dobri u stjecanju profita. Neki mogu. Bill Gates i još dosta drugih bogataša odvajaju SVOJ novac i pomažu drugima. Oni dižu kriterije jednog društva – oni su ti koji MIJENJAJU.
Dakle, slažem se – ovaj bi svijet ne mogao, nego morao biti mnogo humaniji. Ali, u novinarstvu uvijek sebe pitaš ima li nešto “druga strana” da kaže. Evo druge strane: jeste, morao bi svijet biti mnogo humaniji, ali NIKAD nije bio ovoliko human!!! Kriteriji humanosti su podignuti visoko i stalno se podižu dalje. Podižu ga bogata društva, ostali kaskaju - ali prate. I prate više zato što moraju, a manje zato što hoće.
Kaže na kraju svoje poruke moj čitalac: “Moj utisak je slijedeće geslo vlastodržaca: Idemo transparentno pomoći ove malobrojnije da se ne dosjete svi ostali zameteni dalje od kolača naše čarobne demokratije!”
Ako smijem reći – svijet još nije izmislio bolju demokraciju od ove u kojoj moj čitalac živi u Kanadi, a ja u Pragu. Šta bi tek dao neko iz Bosne da nam se može pridružiti?
Email me Nenad Pejic