Nije ta slika ništa neobična za Prag, niti za bilo koji drugi evropski grad. Ali, ta me priča podsjetila na jednu drugu, također istinitu priču. Kada sam napustio Sarajevo jos prije 15 godina i stigao na zapad začudilo me je koliko mnogo ljudi u invalidskim kolicima čovjek može vidjeti na ulicama. Neuporedivo više nego na tadašnjim našim ulicama. Isprva sam mislio da to ima neki svoj razlog, počeo sam da razmišljam otkud im toliko povrijeđenih ljudi, ima li to neke veze sa industrijalizacijom, da li su možda korijeni u ratovima ili nečem sličnom. Ali, ubrzo sam shvatio da su uzroci na sasvim drugoj strani.
Zapad, naime, čini sve što je moguće da ljudima u invalidskim kolicima olakša život, da im omogući da se do maksimuma sami brinu o sebi i svojim potrebama. Otud na svakom uličnom prijelazu možete vidjeti dijelove prilagođene za one sa kolicima. Metro stanice imaju liftove za takve ljude, u šoping centrima ulazi su dovoljno veliki da se uđe sa kolicima, samousluge imaju takve ulaze također. Svaki tramvaj ili autobus ima prostor za one sa kolicima i dugme koje tako bolestan čovjek pritisne kad želi da izađe. Vozač pritisne drugo dugme i od stepenica se napravi prostor niz koji kolica silaze bez problema. Isto tako kad se ulazi. Ulaz u sve muzeje i ostale atrakcije je prilagođen i onima koji moraju biti u kolicima. Nije ništa neobično invalidska kolica vidjeti u restoranima, kinima, disco-klubovima. Na internet stranicama, i u raznim brošurama naći ćete stotine savjeta kako organizirati život, kako urediti stan i prilagoditi ga kolicima, stručnjaci vam daju savjete za svaki dijelić života. Država osigurava sve potrebne povlastice za kupovinu kolica, na mnoge od tih proizvoda nema poreza, medicinska njega je također besplatna.
Ima u tome malo i politike. Ni u jednom komunističkom društvu koje se naravno u svojim premisama kune kako služi čovjeku – nije gotovo ništa urađeno da se postignu takvi standardi. Koliko god su nam govorili da je to sistem koji služi čovjeku – bilo je obrnuto, čovjek je služio sistemu. Jedna nevjerovatna priča se dogodila sinu jedne naše kolegice iz Ruske redakcije radija Slobodna Evropa. Rođen je bez nogu i sa vrlo nerazvijenim rukama prije točno 39 godina, u Moskvi. Zove se Ruben Gallego: "Ja volim Ameriku od moje devete godine zato što su mi tada u Rusiji rekli: u Americi nemaju invalida. Oni ih sve ubiju. Ako se rodi dječak-invalid – dobije injekciju. Dakle, djeco, da li shvaćate koliko ste vi sretni što ste rođeni u Sovjetskom Savezu? Mi ne ubijamo invalide. Vi dobijate hranu, medicinsku njegu i obrazovanje i sve to besplatno. Dakle, učite i bićete korisni članovi društva." Ruben dodaje: "Ja nisam želio da me besplatno hrane; ja nisam mislio da ću biti koristan; ja sam želio injekciju i ja sam tada želio otići u Ameriku!"
Ovo nije naravno priča samo o komunizmu nego i više o – dostojanstvu. Ruben je želio svoje dostojanstvo.
U svijetu ima 650 milijuna invalida. U najsiromašnijim zemljama, po podacima Svjetske banke, oko petina, dakle 20% stanovništva su invalidi i najvećim dijelom ostavljeni na milost i nemilost sudbini. Uglavnom na nemilost! Ovo što se na zapadu, u razvijenom svijetu, uradilo za invalide učinilo je da se ovako bolesni ljudi počnu osjecati u društvu kao sasvim ravnopravne osobe, da se ponašaju kao i svi drugi – izlaze, kupuju, troše, zabavljaju se, putuju, rade, zarađuju. Vrlo ih često možeš vidjeti kako su perfektno obučeni, prate modu. Društvo je učinilo sve da im to omogući i vratilo im dostojanstvo. Zato mi je izgledalo da ih na zapadu ima više nego kod nas. Kod nas je sramota biti u kolicima ovdje je to tek posljedica bolesti, kod nas se stide što im se to dogodilo, a ovdje dokazuju da mogu živjeti bez tuđe potpore. Na zapadu, oni ostali, koji nisu u kolicima, mahom i ne osjećaju sažaljenje nego divljenje prema tim ljudima, duboko poštivanje osoba koje nadilaze svoje fizičke mane i hrabro guraju kroz život. Kod nas su se krili po kućama, jer čim bi izasli iz kuće – trebali su pomoć, na zapadu se ne kriju nego žive.
Prije nekoliko godina Ruben Gallego, koji danas živi u Španiji sa majkom, dobio je jednu od najprestižnijih ruskih nagrada za književnost za svoju autobiografiju, "Crno na bijelo", o odrastanju kao invalid i bez majke (usput rečeno, majci je bilo rečeno da je umro, a njemu je bilo rečeno da majke nema – ali su se sreli u 30-oj godini njegova života.). "Ja sam heroj, da! – rekao je u izjavi za naš radio – Lako je biti heroj. Ako nemaš ni ruke, ni noge, možeš biti ili heroj ili si – mrtav!"
Prije nekoliko dana vidio sam na plaži jednog Bosanca bez lijeve noge. Možda bih mu dao oko 40 godina. Htio se okupati. Skinuo je protezu, odskakutao do vode i plivao. Kad se vratio, obrisao se i brzo pokrio ono mjesto gdje mu je trebala biti noga ručnikom. Sakrivao se. Da li je osjećao da ga drugi gledaju? Da li ga je bilo sramota što je (vjerojatno u ratu) izgubio nogu? Da li je sebi postavljao pitanje: što sam se uopće borio ako se sad moram stidjeti što sam izgubio nogu?
Previše pitanja za jednu malu kolumnu. Ne znam kako se zove onaj četrdesetogodišnjak iz Bosne i Hercegovine. Ali imam jednu poruku za njega: ne pokrivaj ono mjesto gdje bi ti bila noga ručnikom! Ne stidi se! Ti zaslužuješ bolje, a oni ostali, koji se iz tih razloga ne pokrivaju ručnikom treba da se stide što u tebe bulje. Ne sakrivaj se, nemaš razloga za to. Ti si heroj!
Email me Nenad Pejic
Zapad, naime, čini sve što je moguće da ljudima u invalidskim kolicima olakša život, da im omogući da se do maksimuma sami brinu o sebi i svojim potrebama. Otud na svakom uličnom prijelazu možete vidjeti dijelove prilagođene za one sa kolicima. Metro stanice imaju liftove za takve ljude, u šoping centrima ulazi su dovoljno veliki da se uđe sa kolicima, samousluge imaju takve ulaze također. Svaki tramvaj ili autobus ima prostor za one sa kolicima i dugme koje tako bolestan čovjek pritisne kad želi da izađe. Vozač pritisne drugo dugme i od stepenica se napravi prostor niz koji kolica silaze bez problema. Isto tako kad se ulazi. Ulaz u sve muzeje i ostale atrakcije je prilagođen i onima koji moraju biti u kolicima. Nije ništa neobično invalidska kolica vidjeti u restoranima, kinima, disco-klubovima. Na internet stranicama, i u raznim brošurama naći ćete stotine savjeta kako organizirati život, kako urediti stan i prilagoditi ga kolicima, stručnjaci vam daju savjete za svaki dijelić života. Država osigurava sve potrebne povlastice za kupovinu kolica, na mnoge od tih proizvoda nema poreza, medicinska njega je također besplatna.
Ima u tome malo i politike. Ni u jednom komunističkom društvu koje se naravno u svojim premisama kune kako služi čovjeku – nije gotovo ništa urađeno da se postignu takvi standardi. Koliko god su nam govorili da je to sistem koji služi čovjeku – bilo je obrnuto, čovjek je služio sistemu. Jedna nevjerovatna priča se dogodila sinu jedne naše kolegice iz Ruske redakcije radija Slobodna Evropa. Rođen je bez nogu i sa vrlo nerazvijenim rukama prije točno 39 godina, u Moskvi. Zove se Ruben Gallego: "Ja volim Ameriku od moje devete godine zato što su mi tada u Rusiji rekli: u Americi nemaju invalida. Oni ih sve ubiju. Ako se rodi dječak-invalid – dobije injekciju. Dakle, djeco, da li shvaćate koliko ste vi sretni što ste rođeni u Sovjetskom Savezu? Mi ne ubijamo invalide. Vi dobijate hranu, medicinsku njegu i obrazovanje i sve to besplatno. Dakle, učite i bićete korisni članovi društva." Ruben dodaje: "Ja nisam želio da me besplatno hrane; ja nisam mislio da ću biti koristan; ja sam želio injekciju i ja sam tada želio otići u Ameriku!"
Ovo nije naravno priča samo o komunizmu nego i više o – dostojanstvu. Ruben je želio svoje dostojanstvo.
U svijetu ima 650 milijuna invalida. U najsiromašnijim zemljama, po podacima Svjetske banke, oko petina, dakle 20% stanovništva su invalidi i najvećim dijelom ostavljeni na milost i nemilost sudbini. Uglavnom na nemilost! Ovo što se na zapadu, u razvijenom svijetu, uradilo za invalide učinilo je da se ovako bolesni ljudi počnu osjecati u društvu kao sasvim ravnopravne osobe, da se ponašaju kao i svi drugi – izlaze, kupuju, troše, zabavljaju se, putuju, rade, zarađuju. Vrlo ih često možeš vidjeti kako su perfektno obučeni, prate modu. Društvo je učinilo sve da im to omogući i vratilo im dostojanstvo. Zato mi je izgledalo da ih na zapadu ima više nego kod nas. Kod nas je sramota biti u kolicima ovdje je to tek posljedica bolesti, kod nas se stide što im se to dogodilo, a ovdje dokazuju da mogu živjeti bez tuđe potpore. Na zapadu, oni ostali, koji nisu u kolicima, mahom i ne osjećaju sažaljenje nego divljenje prema tim ljudima, duboko poštivanje osoba koje nadilaze svoje fizičke mane i hrabro guraju kroz život. Kod nas su se krili po kućama, jer čim bi izasli iz kuće – trebali su pomoć, na zapadu se ne kriju nego žive.
Prije nekoliko godina Ruben Gallego, koji danas živi u Španiji sa majkom, dobio je jednu od najprestižnijih ruskih nagrada za književnost za svoju autobiografiju, "Crno na bijelo", o odrastanju kao invalid i bez majke (usput rečeno, majci je bilo rečeno da je umro, a njemu je bilo rečeno da majke nema – ali su se sreli u 30-oj godini njegova života.). "Ja sam heroj, da! – rekao je u izjavi za naš radio – Lako je biti heroj. Ako nemaš ni ruke, ni noge, možeš biti ili heroj ili si – mrtav!"
Prije nekoliko dana vidio sam na plaži jednog Bosanca bez lijeve noge. Možda bih mu dao oko 40 godina. Htio se okupati. Skinuo je protezu, odskakutao do vode i plivao. Kad se vratio, obrisao se i brzo pokrio ono mjesto gdje mu je trebala biti noga ručnikom. Sakrivao se. Da li je osjećao da ga drugi gledaju? Da li ga je bilo sramota što je (vjerojatno u ratu) izgubio nogu? Da li je sebi postavljao pitanje: što sam se uopće borio ako se sad moram stidjeti što sam izgubio nogu?
Previše pitanja za jednu malu kolumnu. Ne znam kako se zove onaj četrdesetogodišnjak iz Bosne i Hercegovine. Ali imam jednu poruku za njega: ne pokrivaj ono mjesto gdje bi ti bila noga ručnikom! Ne stidi se! Ti zaslužuješ bolje, a oni ostali, koji se iz tih razloga ne pokrivaju ručnikom treba da se stide što u tebe bulje. Ne sakrivaj se, nemaš razloga za to. Ti si heroj!
Email me Nenad Pejic