Samo 1800 od 4500 nekadašnjih radnika Borova bit će djelomično zadovoljno sporazumom kojeg su njihovi predstavnici bili prinuđeni potpisati s nekadašnjom tvrtkom. Svima će biti priznat radni staž, no ne i otpremnina, pa se zbog toga – kaže Savo Davidović, tajnik Udruženja borovskih radnika - osjećaju građanima drugog reda. Ipak, ugovor su potpisali, objašnjava Davidović i tako riješili bar dio problema:
„Radni staž za radnike Borova je priznat od 3. 12. 1991. do 31. 3. 2003. godine. To je sve što smo u ovom trenutku uspjeli izboriti u ovom pet godina dugom postupku koji smo vodili sa Borovom i Ministarstvom za privatizaciju.“
Od potpisanog ugovora, kaže Davidović, koristi će imati samo oni radnici koji su dovoljno stari da će, kad im se pribroji radni staž u trajanju nešto manjem od 12 godina, moći ostvariti pravo na prijevremenu mirovinu:
„Došli smo u jednu jako teško situaciju da li odustati od dogovora i obespraviti i ovih 1800 i nešto ljudi, koji ostvaruju pravo na mirovinu, ili prihvatiti sporazum pa obespraviti 2350 ljudi koji će opet ostati praktično nezbrinuti i obespravljeni u ovom poslu.“
Jedan od onih koji ni pored 12 godina priznatog staža neće moći u mirovinu, jer je za nju još premlad, jest Spaso Ružić. On se nadao otpremnini, misleći kako bi sa svoje 52 godine i nešto novca koji bi tako dobio, mogao započeti nekakav posao. Ovako, sporazum koji je potpisan, njemu u ovom trenutku ne znači ništa:
„Imam 52 godine. Taj sporazum nama ne znači ništa jer od tog sporazuma nemamo ništa. Imam samo upisan radni staž. Da li je on uplaćen u mirovinsko, to ćemo tek vidjeti, ali recimo da jeste. To je zaista dobar plus za ljude koji imaju uslove ove godine otići u mirovinu, ali za nas to ne znači puno. Mi nemamo pravo otići u mirovinu, nemamo socijalno, nemamo zdravstveno, nemamo ništa.“
No, Dragoljub Stojić, s obzirom na činjenicu da je nakon otkaza u Borovu ipak našao posao, moći će u mirovinu jer mu 12 godina radnog staža, koje su mu potpisanim sporazumom upisane u radnu knjižicu, omogućuju ostvarenje prava na mirovinu:
„Ja sam jedan od djelomično zadovoljnih radnika. Dobio sam staž. Budući da sam sada u radnom odnosu, to mi neće smetati za mirovinu. Trebao sam dobiti i otpremninu, koja je bila negdje oko 30 hiljada kuna. Ne znam razlog zašto su radnici iz Miholjca, sa kojima smo bili na istim protestima, dobili otpremnine, a mi nismo. To je čist dokaz da Zakon i Ustav za sve građene nije isti.“
Radnici nekadašnjeg Kombinata gume i obuće Borovo, koji su ostali živjeti u Vukovaru, nisu uspjeli ostvariti ista prava kao hrvatski radnici, koji su se nakon pada Vukovara u studenom 1991. godine prijavili u novo sjedište poduzeća u Zagrebu. Svoje pravo tražili su i uličnim prosvjedima, a sada kažu, jedino im još preostaje Sud za ljudska prava u Strasbourgu.
„Radni staž za radnike Borova je priznat od 3. 12. 1991. do 31. 3. 2003. godine. To je sve što smo u ovom trenutku uspjeli izboriti u ovom pet godina dugom postupku koji smo vodili sa Borovom i Ministarstvom za privatizaciju.“
Od potpisanog ugovora, kaže Davidović, koristi će imati samo oni radnici koji su dovoljno stari da će, kad im se pribroji radni staž u trajanju nešto manjem od 12 godina, moći ostvariti pravo na prijevremenu mirovinu:
„Došli smo u jednu jako teško situaciju da li odustati od dogovora i obespraviti i ovih 1800 i nešto ljudi, koji ostvaruju pravo na mirovinu, ili prihvatiti sporazum pa obespraviti 2350 ljudi koji će opet ostati praktično nezbrinuti i obespravljeni u ovom poslu.“
Jedan od onih koji ni pored 12 godina priznatog staža neće moći u mirovinu, jer je za nju još premlad, jest Spaso Ružić. On se nadao otpremnini, misleći kako bi sa svoje 52 godine i nešto novca koji bi tako dobio, mogao započeti nekakav posao. Ovako, sporazum koji je potpisan, njemu u ovom trenutku ne znači ništa:
„Imam 52 godine. Taj sporazum nama ne znači ništa jer od tog sporazuma nemamo ništa. Imam samo upisan radni staž. Da li je on uplaćen u mirovinsko, to ćemo tek vidjeti, ali recimo da jeste. To je zaista dobar plus za ljude koji imaju uslove ove godine otići u mirovinu, ali za nas to ne znači puno. Mi nemamo pravo otići u mirovinu, nemamo socijalno, nemamo zdravstveno, nemamo ništa.“
No, Dragoljub Stojić, s obzirom na činjenicu da je nakon otkaza u Borovu ipak našao posao, moći će u mirovinu jer mu 12 godina radnog staža, koje su mu potpisanim sporazumom upisane u radnu knjižicu, omogućuju ostvarenje prava na mirovinu:
„Ja sam jedan od djelomično zadovoljnih radnika. Dobio sam staž. Budući da sam sada u radnom odnosu, to mi neće smetati za mirovinu. Trebao sam dobiti i otpremninu, koja je bila negdje oko 30 hiljada kuna. Ne znam razlog zašto su radnici iz Miholjca, sa kojima smo bili na istim protestima, dobili otpremnine, a mi nismo. To je čist dokaz da Zakon i Ustav za sve građene nije isti.“
Radnici nekadašnjeg Kombinata gume i obuće Borovo, koji su ostali živjeti u Vukovaru, nisu uspjeli ostvariti ista prava kao hrvatski radnici, koji su se nakon pada Vukovara u studenom 1991. godine prijavili u novo sjedište poduzeća u Zagrebu. Svoje pravo tražili su i uličnim prosvjedima, a sada kažu, jedino im još preostaje Sud za ljudska prava u Strasbourgu.
