Neki to smatraju dobrim ekonomskim pokazateljem, dok mnogima na bijelopoljskom gradskom trgu ta statistika nije prevelika utjeha I nije naknada za siromaštvo. Još od vremena takozvane Antibirokratske revolucije prije skoro dvije decenije na bijelopoljsom gradskom trgu nije se okupilo toliko ljudi u ranim jutarnjim satima. Za samo 11 eura, objavila su sredstva informisanja, može se kupiti mobilni telefon.
BIJELOPOLJAC 1: Jutros od pola sedam čekam. Došao sam iz Korita.
RSE: Kada ste ustali?
BIJELOPOLJAC 1: U četiri, pa neđe vozilom, neđe pješke.
RSE: Do sada nijeste imali telefon?
BIJELOPOLJAC 1: Imao sam, ostarao je. Ne može da traje.
BIJELOPOLJAC 2: U šest sati sam stigao jutros.
BIJELOPOLJAC 3: Kao da će biti. Ovo me podsjeća na neka dobra stara vremena.
BIJELOPOLJAC 4: Mi smo bogat narod. Nijesmo ni svjesni koliko smo bogati.
RSE: Je l’ zbog ovolikog broja mobilnih?
BIJELOPOLJAC 4: Ne, nego uopšte.
Iskustvo sticano decenijama u redovima Bijelopoljce je naučilo redu. Kako se ne bi desile nemile scene gužvanja, svađe i tuče viđene u nekim gradovima minulih nekoliko dana oni su se samoorganizovali i napravili spisak po redosljedu dolaska na trg:
BIJELOPOLJAC 5: Petnaest do pet sam došao tamo i čekam. Nema niko da kaže đe je i šta je, kako je i prvi sam po spisku, pravili smo spisak da ne bismo pravili gužvu.
RSE: Vi ste broj jedan?
BIJELOPOLJAC 5: Broj jedan.
RSE: Kada ste ustali jutros da bi došli do mobilnog.
BIJELOPOLJAC 5: U četiri sata. Petnaest do pet sam ovdje bilo. Došao peške.
RSE: I dobili broj jedan?
BIJELOPOLJAC 5: Broj jedan sam prvi kada se pisalo, sada kada ću dobiti telefon, hoću li ili neću, prvo neću nego što hoću.
Među nekoliko stotina ljudi koji okupljeni na trgu od ranog jutra čekaju rasprodaju mobilnih telefona nemali je broj onih koji se sjećaju tačkica nakon Drugog svjetskog rata, a svakako i raznoraznih redova iz devedesetih prošlog vijeka:
BIJELOPOLJAC 6: Svega ima ovdje. U redove ovdje je bilo za mlijeko. U pet sati sam dolazio.
RSE: Ovaj put su građani zaista uradili sve. Došli su od ranih zora.
BIJELOPOLJAC 8: Jeste. Sve je urađeno.
RSE: Stali su mirno na trg. Evo ima četiri, pet stotina ljudi.
BIJELOPOLJAC 8: Jeste i to je istina sve.
RSE: Potpisali se, po redu napravili spisak.
BIJELOPOLJAC 8: Sve je to urađeno.
RSE: Samo jedna sitnica fali.
BIJELOPOLJAC 8: Fale telefoni.
BIJELOPOLJKA 9: Došli smo do informacija da danas neće, nego desetog.
Među najtužnijim zbog toga biće sin Draga Zekovića, odlikaš. Drago kaže da prosječno više od jednog telefona po glavi stanovnika Crne Gore nije dokaz da hvatamo korak sa modernim svijetom:
ZEKOVIĆ: Djeca su djeca. Misle, ako ima sin onoga ima mobilni telefon ono želi isto to da bude, ono to vidi. Ja sam došao zbog sina koji je bio šesti razred sad je bio skroz odličan i ne mogu djetetu nešto da ne priuštim. Ja sam to odvojio od usta tih 11 eura da mu se dadne, da ono ima volju da uči. „Tata, obećao si mi nešto da mi kupiš. Ovo je baš fino“.
RSE: I tata od ranih zora na gradskm trgu.
ZEKOVIĆ: Upravo zbog toga djeteta. Ja se slažem da je preča hrana, ali eto nije to neki luksuz. Omladina je omladina. Ona nas ne razumije što mi nemamo platu.
BIJELOPOLJAC 1: Jutros od pola sedam čekam. Došao sam iz Korita.
RSE: Kada ste ustali?
BIJELOPOLJAC 1: U četiri, pa neđe vozilom, neđe pješke.
RSE: Do sada nijeste imali telefon?
BIJELOPOLJAC 1: Imao sam, ostarao je. Ne može da traje.
BIJELOPOLJAC 2: U šest sati sam stigao jutros.
BIJELOPOLJAC 3: Kao da će biti. Ovo me podsjeća na neka dobra stara vremena.
BIJELOPOLJAC 4: Mi smo bogat narod. Nijesmo ni svjesni koliko smo bogati.
RSE: Je l’ zbog ovolikog broja mobilnih?
BIJELOPOLJAC 4: Ne, nego uopšte.
Iskustvo sticano decenijama u redovima Bijelopoljce je naučilo redu. Kako se ne bi desile nemile scene gužvanja, svađe i tuče viđene u nekim gradovima minulih nekoliko dana oni su se samoorganizovali i napravili spisak po redosljedu dolaska na trg:
BIJELOPOLJAC 5: Petnaest do pet sam došao tamo i čekam. Nema niko da kaže đe je i šta je, kako je i prvi sam po spisku, pravili smo spisak da ne bismo pravili gužvu.
RSE: Vi ste broj jedan?
BIJELOPOLJAC 5: Broj jedan.
RSE: Kada ste ustali jutros da bi došli do mobilnog.
BIJELOPOLJAC 5: U četiri sata. Petnaest do pet sam ovdje bilo. Došao peške.
RSE: I dobili broj jedan?
BIJELOPOLJAC 5: Broj jedan sam prvi kada se pisalo, sada kada ću dobiti telefon, hoću li ili neću, prvo neću nego što hoću.
Među nekoliko stotina ljudi koji okupljeni na trgu od ranog jutra čekaju rasprodaju mobilnih telefona nemali je broj onih koji se sjećaju tačkica nakon Drugog svjetskog rata, a svakako i raznoraznih redova iz devedesetih prošlog vijeka:
BIJELOPOLJAC 6: Svega ima ovdje. U redove ovdje je bilo za mlijeko. U pet sati sam dolazio.
RSE: Ovaj put su građani zaista uradili sve. Došli su od ranih zora.
BIJELOPOLJAC 8: Jeste. Sve je urađeno.
RSE: Stali su mirno na trg. Evo ima četiri, pet stotina ljudi.
BIJELOPOLJAC 8: Jeste i to je istina sve.
RSE: Potpisali se, po redu napravili spisak.
BIJELOPOLJAC 8: Sve je to urađeno.
RSE: Samo jedna sitnica fali.
BIJELOPOLJAC 8: Fale telefoni.
BIJELOPOLJKA 9: Došli smo do informacija da danas neće, nego desetog.
Među najtužnijim zbog toga biće sin Draga Zekovića, odlikaš. Drago kaže da prosječno više od jednog telefona po glavi stanovnika Crne Gore nije dokaz da hvatamo korak sa modernim svijetom:
ZEKOVIĆ: Djeca su djeca. Misle, ako ima sin onoga ima mobilni telefon ono želi isto to da bude, ono to vidi. Ja sam došao zbog sina koji je bio šesti razred sad je bio skroz odličan i ne mogu djetetu nešto da ne priuštim. Ja sam to odvojio od usta tih 11 eura da mu se dadne, da ono ima volju da uči. „Tata, obećao si mi nešto da mi kupiš. Ovo je baš fino“.
RSE: I tata od ranih zora na gradskm trgu.
ZEKOVIĆ: Upravo zbog toga djeteta. Ja se slažem da je preča hrana, ali eto nije to neki luksuz. Omladina je omladina. Ona nas ne razumije što mi nemamo platu.
