RSE: Vlasto, želim ti dobro jutro i šaljem istinske čestitke.
MIJOVIĆ: Dobro jutro, Budo, dobro jutro slušaocima Radija Slobodna Evropa. Više bih volio da mi poželite sreću, koja će mi trebati u ovome poslu. Ako ga dobro odradim, ako „Oslobođenje“ bude kvalitetnije, e onda očekujem čestitke.
RSE: U svakom slučaju, ti si se poslije višegodišnjeg izbivanja vratio kući. Pretpostavljam da si zadovoljan tom činjenicom, ali da li si zadovoljan onim što si zatekao?
MIJOVIĆ: Naravno da sam jako sretan da sam ponovo tu, pogotovo zato što dolazim u poziciju da jako kreativno utičem na izgled te novine, koju sam zatekao u jednom solidnom stanju, ali koje ćemo, naravno, kao i u svakom drugom poslu, pokušati da učinimo što boljim. Dakle da sa jednom pretenzijom i obavezom ovu novinu učinimo i kvalitetnijom i tiražnijom i uticajnijom, a pošto je sve danas biznis, jedan od zadataka je i da ovo postane unosniji biznis.
RSE: Kad sam postavio ovo pitanje, prevashodno sam mislio na onu kuću u kojoj si profesionalno odrastao. Današnje „Oslobođenje“ se sad štampa u deseterostruko manjem tiražu od onog predratnog. Kuća je izgubila sva druga izdanja, ostala bez zgrade, poslovnih prostora, bez štamparije, a bogami ima i onih koji će reći – i bez ugleda.
MIJOVIĆ: Sve to je ili potpuno istinito ili djelimično istinito. Međutim, „Oslobođenje“ je, što je najvažnije, preživjelo. Mnoge institucije, organizacije i preduzeća iz vremena socijalizma su nestali sa lica zemlje. „Oslobođenje“ je izdržalo i u ratu pod granatama i kasnije udare s konkurencijom. Danas nije u bajnoj poziciji, međutim čine se napori, a siguran sam da će uroditi i plodom, da novinu prvo stabilizujemo, a onda planiram i učiniću sve da ponovo postane najbolja dnevna novina u Bosni i Hercegovini. Samo zato sam ovdje i došao.
RSE: Dio javnosti zamjera „Oslobođenju“ što se upustilo u nerazumnu utrku sa konkurencijom, ali po standardima i pod uslovima koje nameću takmaci.
MIJOVIĆ: To je dobro uočeno. Ko ima takve kritičke opaske, najvećim dijelom je u pravu. „Oslobođenje“ je u poslednje vrijeme pokušavalo da se sa konkurencijom bije istim oružjem, odnosno ne osobito profesionalnim novinarstvom, novinarstvom koje u nekim elementima naginje na žutilo. „Oslobođenje“ se počelo pretvarati u dnevni tabloid pokušavajući da bude kao neki drugi listovi koji imaju svoju publiku i koji to dobro rade. „Oslobođenje“ treba da bude nešto drugo, pravni dnevni informativno-politički list, koji je namijenjen ozbiljnoj publici, koji ne podilazi niskim ukusima svojih čitalaca. Mi „Oslobođenje“ pravimo radi čitalaca i pravićemo ga radi čitalaca, ali ne radi svakakvih čitalaca, niti radi svakakvog novinarstva. Radićemo uistinu profesionalno novinarstvo i pokušaćemo da širinom i kvalitetom informacija i drugih oblika novinarskog izražavanja dođemo do situacije da ljudi kažu – da, meni se isplati da ja svakog dana za ovo dam jednu marku. Pri tome želimo da budemo i novina koja je angažovana, koja utiče na društvene i sve druge, i političke i ekonomske, procese. Da bismo to uradili, moramo se baviti znatno analitičnijim i dignitetnijim novinarstvom nego što se to do sada činilo. Apelujem na slušaoce Radija Slobodna Evropa i na sve građane do kojih to dođe da se još malo strpe i da onda ponovo probaju „Oslobođenje“, i mislim da će onim što tada kušaju biti vrlo zadovoljni.
RSE: Pretpostavljam da je svim profesionalcima koji tamo rade zaista frustrirajuće preći ovaj sunovrat od svjetske novine, novine broj jedan u BiH prije 15 godina, do ovog lokalnog i neuvjerljivog spomenika tom velikom listu.
MIJOVIĆ: Ovi ljudi ovdje nemaju neku posebnu traumu. To je trauma koju dijelimo svi mi u Bosni i Hercegovini. I ti se, Budo, dobro sjećaš u kakvom smo vremenu bili, kakva je država bila nekada, kakav je bio njen dignitet u svijetu. Danas je „Oslobođenje“ sudbina svega toga u malom. Sve se uglavnom srozalo. Međutim, radi se o tome da se određene stvari spriječe, da potpuno padnu. „Oslobođenje“ nije potpuno palo, ono je ostalo na jednom solidnom ili manje solidnom nivou, ali je steklo određenu snagu, potkovalo se, da od ovog trenutka krenemo naprijed.
RSE: Čini mi se da se „Oslobođenje“ čita, prodaje i da ima nekog uticaja isključivo u tri-četiri federalna kantona; u Republici Srpskoj ga gotovo nema. Hoće li krenuti u Banjaluku? Barem na način kako su „Nezavisne novine“ došle u Sarajevo.
MIJOVIĆ: „Oslobođenje“ ide u Banjaluku, prodaje se u Republici Srpskoj, iako nema osobit uticaj, kao što, nažalost, ni listovi iz Republike Srpske kod nas nemaju neki osobit uticaj. Ova zemlja je suštinski podijeljena, sa elementima koji ohrabruju da će se te podjele i barijere jednog dana rušiti. Kada „Oslobođenje“ bude imalo strukturu čitalaca kao ranije, dakle na području kompletne Bosne i Hercegovine, tada ćemo moći reći da nam i ekonomija funkcioniše na kompletnom prostoru, da nam zapravo država funkcioniše na kompletnom prostoru. Dakle, i „Oslobođenje“ je bilo žrtva takvih globalnih odnosa, kojima je i samo, kao i sve druge novine, doprinosilo. Ali mi ćemo se u ovom periodu koji slijedi boriti za čitaoce u Republici Srpskoj. Zato se borimo za istinsko, profesionalno novinarstvo, koje može da ima prođu, ne samo u Republici Srpskoj, nego i na Marsu.
RSE: Posljednjih mjeseci je bilo dosta nagađanja, govorkanja i špekulacija u vezi sa vlasništvom. Čije je „Oslobođenje“ zapravo?
MIJOVIĆ: Opšte je poznato da su svije najstarije bosanskohercegovačke kompanije u većinskom vlasništvu „Oslobođenja“. Nekih šezdesetak posto je vlasništvo Sarajevske pivare, a oko četrdesetak posto je vlasništvo Fabrike duhana Sarajevo. Dakle, to su danas vlasnici ove kuće, koja trenutno ima list „Oslobođenje“ i dvonedeljnu reviju „Max“. Ali imamo i zadatak i ambiciju da u narednih godinu-dvije dana u „Oslobođenju“ stvorimo još nekoliko sedmičnih, dvonedeljnih i mjesečnih novina, odnosno da „Oslobođenje“ za par godina postane izdavačka kuća sa desetak izdanja.
RSE: Zašto nema interesovanja stranog kapitala, stranih kompanija za naše novine?
MIJOVIĆ: Izražavanje nekog interesa je bilo, ali nijedna od tih većih evropskih kompanija koje se bave medijima, još nije kupila nijednu našu novinu, niti mi se čini da će se to uskoro dogoditi. Zašto? Prvo, ovo je malo tržište. Ovdje nema puno čitalaca, dakle ovdje nema puno novca u ovom biznisu. Drugo, i na tako malom tržištu, došlo je do podjele. Ovo tržište je rascjepkano na tri nacionalna tržišta. Treće, na tim nacionalnim tržištima su prisutni izdavači izvana – iz Beograda i iz Zagreba – koji su već u vlasništvu tih kompanija. Tako da interes tih kompanija, odnosno njihovog kapitala nije da uzimaju naše polumrtve novine ili naše novine koje ne donose mnogo novca, a ni u perspektivi ne mogu da donesu jako puno. Ovdje se novine malo čitaju, ali ni potencijali podizanja čitanosti nisu tako veliki da bi neki jači strani kapital bio za nas zainteresovan.
RSE: Ja bih te upozorio na slučaj Makedonije, koja je duplo manja, a tamošnja javnost je još drastičnije podijeljena, čak i jezički, nego kod nas, čitalačka tradicija još zanemarljivija, ali je, ipak, moćni VAC našao računicu i tamo ušao na poprilično velika vrata.
MIJOVIĆ: Mislim da sad nije prilika da o tome govorimo. Tu ima, ne samo interesa kapitala, nego i političkih interesa. Ali, niti je naša sudbina u BiH jasna, a bogami sudbina Makedonije još manje. Tako da bi to bio povod za jedan temeljitiji razgovor.
RSE: Hvala ti za razgovor. Želim još puno, puno brojeva i da se i „Oslobođenje“ vrati svojoj „kući“ – svom imenu i svojoj tradiciji.
MIJOVIĆ: Dobro jutro, Budo, dobro jutro slušaocima Radija Slobodna Evropa. Više bih volio da mi poželite sreću, koja će mi trebati u ovome poslu. Ako ga dobro odradim, ako „Oslobođenje“ bude kvalitetnije, e onda očekujem čestitke.
RSE: U svakom slučaju, ti si se poslije višegodišnjeg izbivanja vratio kući. Pretpostavljam da si zadovoljan tom činjenicom, ali da li si zadovoljan onim što si zatekao?
MIJOVIĆ: Naravno da sam jako sretan da sam ponovo tu, pogotovo zato što dolazim u poziciju da jako kreativno utičem na izgled te novine, koju sam zatekao u jednom solidnom stanju, ali koje ćemo, naravno, kao i u svakom drugom poslu, pokušati da učinimo što boljim. Dakle da sa jednom pretenzijom i obavezom ovu novinu učinimo i kvalitetnijom i tiražnijom i uticajnijom, a pošto je sve danas biznis, jedan od zadataka je i da ovo postane unosniji biznis.
RSE: Kad sam postavio ovo pitanje, prevashodno sam mislio na onu kuću u kojoj si profesionalno odrastao. Današnje „Oslobođenje“ se sad štampa u deseterostruko manjem tiražu od onog predratnog. Kuća je izgubila sva druga izdanja, ostala bez zgrade, poslovnih prostora, bez štamparije, a bogami ima i onih koji će reći – i bez ugleda.
MIJOVIĆ: Sve to je ili potpuno istinito ili djelimično istinito. Međutim, „Oslobođenje“ je, što je najvažnije, preživjelo. Mnoge institucije, organizacije i preduzeća iz vremena socijalizma su nestali sa lica zemlje. „Oslobođenje“ je izdržalo i u ratu pod granatama i kasnije udare s konkurencijom. Danas nije u bajnoj poziciji, međutim čine se napori, a siguran sam da će uroditi i plodom, da novinu prvo stabilizujemo, a onda planiram i učiniću sve da ponovo postane najbolja dnevna novina u Bosni i Hercegovini. Samo zato sam ovdje i došao.
RSE: Dio javnosti zamjera „Oslobođenju“ što se upustilo u nerazumnu utrku sa konkurencijom, ali po standardima i pod uslovima koje nameću takmaci.
MIJOVIĆ: To je dobro uočeno. Ko ima takve kritičke opaske, najvećim dijelom je u pravu. „Oslobođenje“ je u poslednje vrijeme pokušavalo da se sa konkurencijom bije istim oružjem, odnosno ne osobito profesionalnim novinarstvom, novinarstvom koje u nekim elementima naginje na žutilo. „Oslobođenje“ se počelo pretvarati u dnevni tabloid pokušavajući da bude kao neki drugi listovi koji imaju svoju publiku i koji to dobro rade. „Oslobođenje“ treba da bude nešto drugo, pravni dnevni informativno-politički list, koji je namijenjen ozbiljnoj publici, koji ne podilazi niskim ukusima svojih čitalaca. Mi „Oslobođenje“ pravimo radi čitalaca i pravićemo ga radi čitalaca, ali ne radi svakakvih čitalaca, niti radi svakakvog novinarstva. Radićemo uistinu profesionalno novinarstvo i pokušaćemo da širinom i kvalitetom informacija i drugih oblika novinarskog izražavanja dođemo do situacije da ljudi kažu – da, meni se isplati da ja svakog dana za ovo dam jednu marku. Pri tome želimo da budemo i novina koja je angažovana, koja utiče na društvene i sve druge, i političke i ekonomske, procese. Da bismo to uradili, moramo se baviti znatno analitičnijim i dignitetnijim novinarstvom nego što se to do sada činilo. Apelujem na slušaoce Radija Slobodna Evropa i na sve građane do kojih to dođe da se još malo strpe i da onda ponovo probaju „Oslobođenje“, i mislim da će onim što tada kušaju biti vrlo zadovoljni.
RSE: Pretpostavljam da je svim profesionalcima koji tamo rade zaista frustrirajuće preći ovaj sunovrat od svjetske novine, novine broj jedan u BiH prije 15 godina, do ovog lokalnog i neuvjerljivog spomenika tom velikom listu.
MIJOVIĆ: Ovi ljudi ovdje nemaju neku posebnu traumu. To je trauma koju dijelimo svi mi u Bosni i Hercegovini. I ti se, Budo, dobro sjećaš u kakvom smo vremenu bili, kakva je država bila nekada, kakav je bio njen dignitet u svijetu. Danas je „Oslobođenje“ sudbina svega toga u malom. Sve se uglavnom srozalo. Međutim, radi se o tome da se određene stvari spriječe, da potpuno padnu. „Oslobođenje“ nije potpuno palo, ono je ostalo na jednom solidnom ili manje solidnom nivou, ali je steklo određenu snagu, potkovalo se, da od ovog trenutka krenemo naprijed.
RSE: Čini mi se da se „Oslobođenje“ čita, prodaje i da ima nekog uticaja isključivo u tri-četiri federalna kantona; u Republici Srpskoj ga gotovo nema. Hoće li krenuti u Banjaluku? Barem na način kako su „Nezavisne novine“ došle u Sarajevo.
MIJOVIĆ: „Oslobođenje“ ide u Banjaluku, prodaje se u Republici Srpskoj, iako nema osobit uticaj, kao što, nažalost, ni listovi iz Republike Srpske kod nas nemaju neki osobit uticaj. Ova zemlja je suštinski podijeljena, sa elementima koji ohrabruju da će se te podjele i barijere jednog dana rušiti. Kada „Oslobođenje“ bude imalo strukturu čitalaca kao ranije, dakle na području kompletne Bosne i Hercegovine, tada ćemo moći reći da nam i ekonomija funkcioniše na kompletnom prostoru, da nam zapravo država funkcioniše na kompletnom prostoru. Dakle, i „Oslobođenje“ je bilo žrtva takvih globalnih odnosa, kojima je i samo, kao i sve druge novine, doprinosilo. Ali mi ćemo se u ovom periodu koji slijedi boriti za čitaoce u Republici Srpskoj. Zato se borimo za istinsko, profesionalno novinarstvo, koje može da ima prođu, ne samo u Republici Srpskoj, nego i na Marsu.
RSE: Posljednjih mjeseci je bilo dosta nagađanja, govorkanja i špekulacija u vezi sa vlasništvom. Čije je „Oslobođenje“ zapravo?
MIJOVIĆ: Opšte je poznato da su svije najstarije bosanskohercegovačke kompanije u većinskom vlasništvu „Oslobođenja“. Nekih šezdesetak posto je vlasništvo Sarajevske pivare, a oko četrdesetak posto je vlasništvo Fabrike duhana Sarajevo. Dakle, to su danas vlasnici ove kuće, koja trenutno ima list „Oslobođenje“ i dvonedeljnu reviju „Max“. Ali imamo i zadatak i ambiciju da u narednih godinu-dvije dana u „Oslobođenju“ stvorimo još nekoliko sedmičnih, dvonedeljnih i mjesečnih novina, odnosno da „Oslobođenje“ za par godina postane izdavačka kuća sa desetak izdanja.
RSE: Zašto nema interesovanja stranog kapitala, stranih kompanija za naše novine?
MIJOVIĆ: Izražavanje nekog interesa je bilo, ali nijedna od tih većih evropskih kompanija koje se bave medijima, još nije kupila nijednu našu novinu, niti mi se čini da će se to uskoro dogoditi. Zašto? Prvo, ovo je malo tržište. Ovdje nema puno čitalaca, dakle ovdje nema puno novca u ovom biznisu. Drugo, i na tako malom tržištu, došlo je do podjele. Ovo tržište je rascjepkano na tri nacionalna tržišta. Treće, na tim nacionalnim tržištima su prisutni izdavači izvana – iz Beograda i iz Zagreba – koji su već u vlasništvu tih kompanija. Tako da interes tih kompanija, odnosno njihovog kapitala nije da uzimaju naše polumrtve novine ili naše novine koje ne donose mnogo novca, a ni u perspektivi ne mogu da donesu jako puno. Ovdje se novine malo čitaju, ali ni potencijali podizanja čitanosti nisu tako veliki da bi neki jači strani kapital bio za nas zainteresovan.
RSE: Ja bih te upozorio na slučaj Makedonije, koja je duplo manja, a tamošnja javnost je još drastičnije podijeljena, čak i jezički, nego kod nas, čitalačka tradicija još zanemarljivija, ali je, ipak, moćni VAC našao računicu i tamo ušao na poprilično velika vrata.
MIJOVIĆ: Mislim da sad nije prilika da o tome govorimo. Tu ima, ne samo interesa kapitala, nego i političkih interesa. Ali, niti je naša sudbina u BiH jasna, a bogami sudbina Makedonije još manje. Tako da bi to bio povod za jedan temeljitiji razgovor.
RSE: Hvala ti za razgovor. Želim još puno, puno brojeva i da se i „Oslobođenje“ vrati svojoj „kući“ – svom imenu i svojoj tradiciji.
