RSE: Iako 25 godina nekog fakulteta na prvi pogled nije veliki jubilej, čovjek mora biti izuzetno ponosan ako je na čelu sarajevske Akademije scenskih umjetnosti.
MEHIĆ: Veliki uspjesi stoje iza Akademije scenskih umjetnosti u proteklih 25 godina. Uložen je veliki trud svih nastavnika, saradnika, studenata i uposlenika Akademije scenskih umjetnosti. Ostvarili smo visoke pedagoške i umjetničke domete, kako kod nas, tako i u svijetu.
RSE: Obojica se sjećamo vremena kad je Akademija osnovana. Bilo je mnogo nevjernih Toma, mnogo onih što su govorili – šta će nam to. Da ne govorimo o rezervama naših tadašnjih sunarodnika u drugim centrima bivše Jugoslavije. Mnogi su se, izgleda, morali ugristi za jezik.
MEHIĆ: Upravo tako. Kako je i u jednosatnom dokumentarnom filmu jedan od naših prvih profesora i bivši dekan Akademije scenskih umjetnosti, kolega Boro Stjepanović, kazao: „Mnogo je vremena trebalo da protekne da bi Akademija 1981. godine startala sa svojim radom“. Kako on kaže, uvijek smo se nekako oslanjali na Beograd i Zagreb, i to vrijeme koje je bilo potrebno za otvaranje Akademije, proteklo je u znaku velikih napora i – kako on kaže – lobiranja, koje je bilo potrebno da bi se to ostvarilo i da bi se to napravilo. Naravno, i uz veliku pomoć prve dekanese Akademije scenskih umjetnosti Razije Lagumdžije.
RSE: Može li u ovom trenutku kratka inventura onog šta se sve uči na Akademiji, koliko ona ima svršenih studenata, koliko ih trenutno studira…
MEHIĆ: Ukoliko se vratimo unazad, možemo kazati da smo iškolovali glumce na našoj Akademiji i za Sarajevo i za Tuzlu i za London i za Beograd i za Split i za Študgart i za Zenicu. Zatim pedagoge na dramskim akademijama Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Australije… Takođe smo ponosni na rezultate naših bivših studenata, danas reditelja izrazitih individualnosti i estetika. Isto tako dramaturge koji su doprinijeli edukaciji i razvoju struke u BiH. Odsjekom za glumu prošlo je i prolazi 26 generacija. Dvadeset i dvije generacije su završile sa 140 diplomiranih glumaca. Odsjek za režiju i odsjek za dramaturgiju vrše upis svake druge godine, dakle bienalno, tako da je u proteklih 17 godina odsjekom za režiju prošlo i prolazi devet generacija, od kojih je sedam završilo studij, a 15 studenata je steklo diplomu reditelja. Za 12 godina postojanja odsjeka za dramaturgiju, na njemu se školovalo i školuje sedam generacija, pet generacija je završilo studij i imamo 11 diplomiranih dramaturga.
RSE: Nastavnici i studenti, bivši i sadašnji, osvojili su i „Oskar“ i „Felix“, sve zlatne evropske trofeje – i „Palmu“ i „Lava“ i „Medvjeda“. Mislim da tako „trofejne“ filmske škole nema, barem ne u regionu.
MEHIĆ: Upravo tako. Na to smo jako ponosni. Ponosni smo na uspjehe svih naših glumaca, koji su na pozorišnim daskama, ispred filmskih kamera, ispred televizijskih kamera. Ponosni smo na naše reditelje, koji su ostvarili velike uspjehe. Naši bivši studenti, danas reditelji, ostvarili su preko 200 značajnih internacionalnih nagrada. Danis Tanović, Pjer Žalica, Srđan Vuletić, Dino Mustafić, Jasmila Žbanić, Elmir Jukić, Faruk Lončarević i tako dalje, to su ljudi koji su predstavljali našu zemlju u najboljem svjetlu i promovirali je u svijetu.
RSE: Ne postoji niti jedna visokoškolska ustanova u Bosni i Hercegovini sa takvim referencama. Ipak, kao da država ili društvo za to ne haju. Akademija je nekako pastorče.
MEHIĆ: Pa evo, moramo se i požaliti. U svojih 25 godina postojanja, Akademija prostorno nije proširena ni za jedan kvadratni metar. Kada je u pitanju finansiranje i razumijevanje resornog Ministarstva obrazovanja i nauke, i tu imamo nedovoljno podrške za sve ono što je nastavni proces, nastavna produkcija naših studenata, ispitne vježbe koje su jako zahtjevne. Ja to vrlo često poredim sa školovanjem jednog pilota. Za to su potrebna velika sredstva.
RSE: Gdje je Akademija sada zapravo smještena i postoji li mogućnost da uskoro dobije adekvatne prostore?
MEHIĆ: Postoji. Ja sam prije godinu i po dana, kada sam nastupio na mjesto dekana Akademije scenskih umjetnosti, pokušao realizirati nešto što je samo trenutno rješenje. Ono što jeste pozitivno, krajem juna prošle godine su jedinice EUFOR-a ustupile prostor univerzitetskom kampusu u Kasarni „Maršal Tito“. Uz razumijevanje univerziteta, ponovo smo dobili mogućnost da dobijemo jednu privremenu zgradu, koju bi sada trebalo adaptirati, u koju bi trebalo uložiti novac. Očekujemo razumijevanje Vlade Kantona, pogotovo ove novoformirane vlade, i naravno našeg ministarstva, da nam pomognu u tome kako bi što prije došli do adekvatnog prostora i adekvatnih uvjeta za rad.
RSE: Kako će bolonjska praksa biti primjenjivana na specifičnim uslovima studiranja, kakvo postoji na Akademiji scenskih umjetnosti, onda Muzičkoj akademiji i tako dalje?
MEHIĆ: Mi formalno nastavu nismo prilagodili bolonjskom procesu, iako je suštinski način studiranja na ovakvim visokoškolskim ustanovama od samog svog početka baziran na jednom kontinuiranom praćenju i vrednovanju studenata, posebno kroz nastavno-umjetnički proces. Na taj način akademije nekako prednjače u tome nad ostalim fakultetima. Bolonjski proces je jako skup način, i zbog toga je sama suština studiranja, i formalna i suštinska, veoma skupa na svim umjetničkim akademijama.
RSE: Shvatam da je ta praksa učenja dosta slična praksi na drugim fakultetima, ali me zanima onaj konačni rezultat. Da li za tri godine glumac postaje glumac, za pet godina magistar glume, za sedam godina doktor glume…?
MEHIĆ: Prilagodili smo se upravo onome što jeste suština. Tamo gdje je bilo moguće prilagoditi model studiranja, to smo uradili – na odsjeku za režiju i odsjeku za dramaturgiju. Na odsjeku za glumu ostaje model studiranja 4+1, zbog zahtjevanosti procesa školovanja jednog glumca. Dok je u slučaju školovanja reditelja i dramaturga, u prilagođenom modelu studiranja, moguće dosegnuti neki zadovoljavajući stepen da bi on danas-sutra bio, ne u potpunosti reditelj, ali zadovoljio neke rediteljske ili realizatorske poslove koji su mogući u, recimo, pojedinim televizijskim kućama, teatrima i tako dalje.
MEHIĆ: Veliki uspjesi stoje iza Akademije scenskih umjetnosti u proteklih 25 godina. Uložen je veliki trud svih nastavnika, saradnika, studenata i uposlenika Akademije scenskih umjetnosti. Ostvarili smo visoke pedagoške i umjetničke domete, kako kod nas, tako i u svijetu.
RSE: Obojica se sjećamo vremena kad je Akademija osnovana. Bilo je mnogo nevjernih Toma, mnogo onih što su govorili – šta će nam to. Da ne govorimo o rezervama naših tadašnjih sunarodnika u drugim centrima bivše Jugoslavije. Mnogi su se, izgleda, morali ugristi za jezik.
MEHIĆ: Upravo tako. Kako je i u jednosatnom dokumentarnom filmu jedan od naših prvih profesora i bivši dekan Akademije scenskih umjetnosti, kolega Boro Stjepanović, kazao: „Mnogo je vremena trebalo da protekne da bi Akademija 1981. godine startala sa svojim radom“. Kako on kaže, uvijek smo se nekako oslanjali na Beograd i Zagreb, i to vrijeme koje je bilo potrebno za otvaranje Akademije, proteklo je u znaku velikih napora i – kako on kaže – lobiranja, koje je bilo potrebno da bi se to ostvarilo i da bi se to napravilo. Naravno, i uz veliku pomoć prve dekanese Akademije scenskih umjetnosti Razije Lagumdžije.
RSE: Može li u ovom trenutku kratka inventura onog šta se sve uči na Akademiji, koliko ona ima svršenih studenata, koliko ih trenutno studira…
MEHIĆ: Ukoliko se vratimo unazad, možemo kazati da smo iškolovali glumce na našoj Akademiji i za Sarajevo i za Tuzlu i za London i za Beograd i za Split i za Študgart i za Zenicu. Zatim pedagoge na dramskim akademijama Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Australije… Takođe smo ponosni na rezultate naših bivših studenata, danas reditelja izrazitih individualnosti i estetika. Isto tako dramaturge koji su doprinijeli edukaciji i razvoju struke u BiH. Odsjekom za glumu prošlo je i prolazi 26 generacija. Dvadeset i dvije generacije su završile sa 140 diplomiranih glumaca. Odsjek za režiju i odsjek za dramaturgiju vrše upis svake druge godine, dakle bienalno, tako da je u proteklih 17 godina odsjekom za režiju prošlo i prolazi devet generacija, od kojih je sedam završilo studij, a 15 studenata je steklo diplomu reditelja. Za 12 godina postojanja odsjeka za dramaturgiju, na njemu se školovalo i školuje sedam generacija, pet generacija je završilo studij i imamo 11 diplomiranih dramaturga.
RSE: Nastavnici i studenti, bivši i sadašnji, osvojili su i „Oskar“ i „Felix“, sve zlatne evropske trofeje – i „Palmu“ i „Lava“ i „Medvjeda“. Mislim da tako „trofejne“ filmske škole nema, barem ne u regionu.
MEHIĆ: Upravo tako. Na to smo jako ponosni. Ponosni smo na uspjehe svih naših glumaca, koji su na pozorišnim daskama, ispred filmskih kamera, ispred televizijskih kamera. Ponosni smo na naše reditelje, koji su ostvarili velike uspjehe. Naši bivši studenti, danas reditelji, ostvarili su preko 200 značajnih internacionalnih nagrada. Danis Tanović, Pjer Žalica, Srđan Vuletić, Dino Mustafić, Jasmila Žbanić, Elmir Jukić, Faruk Lončarević i tako dalje, to su ljudi koji su predstavljali našu zemlju u najboljem svjetlu i promovirali je u svijetu.
RSE: Ne postoji niti jedna visokoškolska ustanova u Bosni i Hercegovini sa takvim referencama. Ipak, kao da država ili društvo za to ne haju. Akademija je nekako pastorče.
MEHIĆ: Pa evo, moramo se i požaliti. U svojih 25 godina postojanja, Akademija prostorno nije proširena ni za jedan kvadratni metar. Kada je u pitanju finansiranje i razumijevanje resornog Ministarstva obrazovanja i nauke, i tu imamo nedovoljno podrške za sve ono što je nastavni proces, nastavna produkcija naših studenata, ispitne vježbe koje su jako zahtjevne. Ja to vrlo često poredim sa školovanjem jednog pilota. Za to su potrebna velika sredstva.
RSE: Gdje je Akademija sada zapravo smještena i postoji li mogućnost da uskoro dobije adekvatne prostore?
MEHIĆ: Postoji. Ja sam prije godinu i po dana, kada sam nastupio na mjesto dekana Akademije scenskih umjetnosti, pokušao realizirati nešto što je samo trenutno rješenje. Ono što jeste pozitivno, krajem juna prošle godine su jedinice EUFOR-a ustupile prostor univerzitetskom kampusu u Kasarni „Maršal Tito“. Uz razumijevanje univerziteta, ponovo smo dobili mogućnost da dobijemo jednu privremenu zgradu, koju bi sada trebalo adaptirati, u koju bi trebalo uložiti novac. Očekujemo razumijevanje Vlade Kantona, pogotovo ove novoformirane vlade, i naravno našeg ministarstva, da nam pomognu u tome kako bi što prije došli do adekvatnog prostora i adekvatnih uvjeta za rad.
RSE: Kako će bolonjska praksa biti primjenjivana na specifičnim uslovima studiranja, kakvo postoji na Akademiji scenskih umjetnosti, onda Muzičkoj akademiji i tako dalje?
MEHIĆ: Mi formalno nastavu nismo prilagodili bolonjskom procesu, iako je suštinski način studiranja na ovakvim visokoškolskim ustanovama od samog svog početka baziran na jednom kontinuiranom praćenju i vrednovanju studenata, posebno kroz nastavno-umjetnički proces. Na taj način akademije nekako prednjače u tome nad ostalim fakultetima. Bolonjski proces je jako skup način, i zbog toga je sama suština studiranja, i formalna i suštinska, veoma skupa na svim umjetničkim akademijama.
RSE: Shvatam da je ta praksa učenja dosta slična praksi na drugim fakultetima, ali me zanima onaj konačni rezultat. Da li za tri godine glumac postaje glumac, za pet godina magistar glume, za sedam godina doktor glume…?
MEHIĆ: Prilagodili smo se upravo onome što jeste suština. Tamo gdje je bilo moguće prilagoditi model studiranja, to smo uradili – na odsjeku za režiju i odsjeku za dramaturgiju. Na odsjeku za glumu ostaje model studiranja 4+1, zbog zahtjevanosti procesa školovanja jednog glumca. Dok je u slučaju školovanja reditelja i dramaturga, u prilagođenom modelu studiranja, moguće dosegnuti neki zadovoljavajući stepen da bi on danas-sutra bio, ne u potpunosti reditelj, ali zadovoljio neke rediteljske ili realizatorske poslove koji su mogući u, recimo, pojedinim televizijskim kućama, teatrima i tako dalje.
