Improvizacija već viđenog

Daliborka PEJOVIC, dierktorica Muzeja i galerija Podgorica

Petak
Završavam radni dan i odlazim u Kotor, u moje omiljeno odredište, jedan od rijetkih primorskih gradova čiju dušu osjećam i tokom sumornih zimskih večeri. Kotor je grad ljubavi, mojih prijatelja, grad mladosti, kulture, sklada. Takvoga ga treba sačuvati. I ne samo njega, već svaki dio Crne Gore. Osjećam da gubimo predstavu o onome što je samo naše i neotuđivo, lakomi da ga se što prije trsimo i oslobodimo. Više nijesmo zavjetovani, tradicionalni, porodični, bratstveni, postali smo trgovci...
Lagana pasta u istoimenom restoranu, još žuči zbog nedelje koja je iza mene, u glavi se smjenjuju doživljaji šansi i izazova svakoga dana i sjete zbog opšteg nesnalaženja. Koliko će da traje i da li ćemo se pogubiti? Neki ljudi, meni dragi, bojim se da već jesu! I to ne svojom krivicom.
Gledam dva plava oka i lakše mi je...

Subota
Čuveni subotnji jutarnji program na TV Crne Gore. Zašto? Uobičajena razbibriga, različita lica, opuštanje. Već je 9 i skoro kraj. Čekam Milja Radojičića i njegov subotnji komentar. Uvijek ga pažljivo slušam. Uspije da spoji crnogorski humor sa crnogorskim usudima! Tako je i danas. Što sa državnom simbolima, zastavom, grbom, ili bolje reći da li su to više naše svetinje, naše zaklinjanje i velike tekovine. Sve smo relativizovali, ostala je još država. Skoro smo je dobili, u miru i civilizovano, dostojno vjekovnih patnji, stradanja,nadanja, dilema, podjela. Valjda je nećemo sami sebi oduzeti! Shvatili smo je svi kao veliku šansu, očigledan benefit, kao nov, zdrav sistem, izazov.
Zašto se stalno vraćamo i preispitujemo ga i imamo li na to pravo? Tom izazovu su legimitet dali građani, a ne samozvani projektanti trulih kompromisa. Strašno sam protiv toga. Vrijeđa me!
« Ako se nađete u rupi, prva stvar koju treba uraditi je da prestanete kopati»

Nedjelja
Idem kod mojih, čeka me kafa, jutarnje sunce, prelijep dan. Ne želim u grad, oću malo mira! Ali ne kuda sam ja htjela. Pored hrama Hristovog spasenja protiče rijeka ljudi, stajem odavno nenaviknuta na okupljanja te vrste. Idu da brane Kosovo!!!! Usred Podgorice. I još da kažu Atisariju da je napravio istorisku grešku . Baš junački i evropski! Okrećem na drugu stranu prema pijaci. Tamo su neki drugi ljudi i ne čuju ove prve. Sreća, poslije toliko godina.... Baš sreća.
U Momišićima, gdje mi žive roditelji, svi su ispred kuća, uživaju i dozivaju se. Volim te stare običaje lijepog komšijskog odnosa. Zadržalo se to i dalje i uopšte ih ne smatram retrogradnim ni konzervativnim. Ovo kažem namjerno, ne prihvatam modu življenja u Crnoj Gori- pomalo skorojevićku i nadasve isfoliranu.
"Porodica i prijatelji su kao skriveno blago, potražite ih i uživajte u njihovom bogatstvu."

Ponedjeljak
Novi dan - nova nafaka kažu staro-Podgoričani. E tako je i bilo. Žurim na sastanak u Evropskoj agenciji za rekonstrukciju - prvi put. Osjećam nenormalnu znatiželju, kako izgleda Evropa u Crnoj Gori. Čekamo, tražimo, otvaramo, ostavljamo lična dokumenta, postajemo "visitors", pritiskamo taster, otvaraju se vrata, unutra toplo i ugodno... Bože, kakva simbolika, da li nas sve to čeka na putu u Evropsku uniju? Vrijedi ako ćemo se tamo osjećati kao mi tog dana. Dočekao nas je stranac sa preslatkim akcentom i izgovorom našeg jezika. Demonstracija profesionalizma, takta i stila, porazio nas je znanjem o arheologiji i Duklji. I na kraj radosna vijest: odobren nam je projekat, Italijani partneri, za 20 dana dobijamo grant. Odlazimo nenadano zadovoljni. Počelo je...
"Najvažnija stvar na svijetu nije gdje smo, već u kojem smjeru idemo".

Utorak
Počinje pakleni radni dan, nema kafe, - dvije stručne komisije počinju svoj rad. I još brdo papira, zahtjeva i stranaka. Pokušavam da organizujem i sebe i druge, u njihovim očima želim da pronađem motiv više od elementarne profesionalne lojalnosti. Pitam se da li smo devalvirali struku i jesmo li je stavili u funkciju dnevnih potreba, nečesto zloupotrebljavajući znanje. Kad ovo kažem mislim na kadrovske potencijale crnogorskog institucionalnog sistema. Naročito u kulturi, u kojoj i sama radim. Poprilično smo je birokratizovali da ne znam da li rješavamo probleme u kulturi ili kulturne probleme. Ovo je prije svega etičko pitanje ali i strateško. Hoćemo li konačno dobiti kulturnu strategiju Crne Gore bez koje ne možemo kucati na vrata Evropske unije? Da li će se vječita surevljivost Crnogoraca ponovo postaviti kao prepreka? To vam je problem malog prostora i uskog kruga lobista od kojih svi misle da su serdari ili vojvode.
«Najveća je pobjeda pobijediti samog sebe.»

Srijeda
Čitam «Njujoršku trilogiju» - kriza identiteta američkog društva. Interesantno, jer prepoznajem krizu svih nas i pitanje koji je to novi civilizacijski krug koji nas čeka i jesmo li na njega spremni. Ima li smisla, vraćajući se na početke tražiti i konačne odgovore. Izgleda da ima jer je sve postalo dobra ili loša improvizacija već viđenog.
Odavno je prošla ponoć, a sredina je nedelje. Više nijesam u svijetu Pitera Stilmana i nemam krizu identiteta. Imam krizu umora i nedostatka sna.
«Mudrac je veći od vladara, kad on umre nema ga ko zamijeniti. «

Četvrtak
Iz Crne Gore odlaze Vesna i Branko Rakovec, konzul Slovenije. Dobri ljudi i prijatelji. Toliko su učinili u Crnoj Gori da su zaslužili više od ovih mojih redova i sjećanja. Toliko je Vesna uradila za sreću djece u Podgorici, Bijelom Polju, Kotoru, Cetinju, Pljevljima. Zahvaljujući njima Slovenija je postala uzor - država sa prostora bivše Jugoslavije, naša podrška i izabran model.
Posmatram goste i zvanice, političke oponente, kulturne djelatnike, brojne javne ličnosti, civilni sektor- svi kurtoazni do besvijesti i isto toliko ogorčeni jedni na druge. Što ćete! To vam je sad Crna Gora, Gora više srećom, nego Crna. Ostajem kratko, nešto mi nije do smijeha, čak što više. Žurim da sestri i zetu dam pozivnice za večerašnji koncert: Arsen Dedić i Gabi Novak u Podgorici! Pravi kulturni događaj....... Pada kiša- živa romantika. Prisjećam se........
«Ljudi opraštaju sve sem iskrenosti»

Petak
Završavam ovaj dnevnik, listajući današnju štampu!
Dosta je da pogledam naslove, već mi otvaraju nove dileme i ostavljam ih ne pročitane. Čak je preko mjere dnevna. Kao što je dnevna briga - što donose naredni mjeseci? Vladajuća koalicija je na ispitu, slijedi vrijeme sopstvenih reformi i partijskih i funkcionalnih ali i kadrovskih. Još se ne vide konačni ciljevi tog procesa. Shvatila sam da se traže evropski kadrovi za evropsko vrijeme. Nadam se. Sebi postavljam pitanje da li će partije u Crnoj Gori biti balast reformi ili generatori pozitivnih promjena. Koliko je daleko Evropa?
„Ne može se upravljati sa onim što se ne može mjeriti".