Tanja TOPIC, program menadžeri i analiticar u Fondaciji Friedrich Ebert, Banja Luka
Subota, 27. januar 2007. godineSubotu volim jer se mogu posvetiti sebi i uraditi neke stvari koje mi ostanu tokom nedjelje nezavršene. Ova subota počinje loše. Odlazim do kolege, koji se odlučio na štrajk glađu, kako tvrdi, zbog „pritisaka predsjednika RS Milana Jelića i Poreske uprave RS“ na njegovu novinu. Teška vremena za profesiju. Najprije „sukob“ Vlade RS sa javnim emiterom BHTV, izbacivanje njihovog novinara iz zgrade Banskog dvora, sad ovo.
Mislila sam da smo kao društvo ipak dostigli određen stepen demokratskog razvitka i svijesti, ali ovi događaji gotovo me razuvjeravaju. Pogotovo što se dio novinara i udruženja stavio na stranu Vlade RS, zastupajući njihovu poziciju i interese, ne mareći za profesiju. Ponovno je oživjela čuvena rubrika „Odjeci i reagovanja“, naslijeđe pokojnika Miloševića. Njegovo djelo varskrsnulo je u moru reakcija, saopštenja, pritisaka „radnih ljudi, građana, kolektiva, omladine, seljaka i poštene inteligencije“. I najbitnije nevladinog sektora. Rezultat decenijske demokratizacije društva. Koji poraz!
Kako mi se bliži kraj mjeseca moram srediti dokumentaciju. Kod Nijemaca je petak petak, i dvanaest sati je 12. To mi se dopada, iako neki misle da sam štreberica, za mene je to odgovornost prema poslu. I samoj sebi. Istina, posao ne volim nositi kući.
Nakon nekoliko sati rada, ipak si dajem oduška. Gledam utakmicu na svjetskom rukometnom prvenstvu u Njemačkoj. Hrvatska igra protiv Češke. Zdušno navijam za Hrvate....Ko bi rekao da i tog ima – da neko iz RS-a navija za Hrvatsku. Da ne bih za Češku? Pa riječ je o mojim najbližim susjedima. Zemlji u kojoj imam mnogo prijatelja, dok u Češkoj nikad nisam bila.
I dalje odmaram. Ne mogu propustiti zabavnu igru „Uzmi ili ostavi“. Mirko Fodor je tako šarmantan i zabavan.
A onda naveče slijedi surovi povratak u realnost. Priča iz okoline Banjaluke. Mlada i lijepa djevojka priča kako njena porodica nema šta da jede i kako je nekoliko puta padala u nesvijest od gladi. Djeca u školi su se smijala njenom siromaštvu i niko nije htio sjediti s njom u klupi, jer je nosila gumene čizme. Drugih nije imala. Toliko o nama.......
Nedjelja, 28. januar 2007.
Već u pola devet me budi zvono telefona. Zove me Milkica, novinarka sa Alternativne TV koja je napravila onu potresnu priču o gladnoj djevojčici. Razmišljamo kako joj možemo pomoći. Takvih tužnih priča je na stotine, mi gasimo trenutno požar, ali me zanima ima li nekog ko razmišlja o sistemskim rješenjima. Mi kao pojedinci ne možemo preuzeti posao i obavezu države.
Javljaju mi je da je Slobodan Vasković, glavni i odgovorni urednik Patriota, završio u bolnici. Zdravlje mu je ozbiljno narušeno i ljekar mu je zabranio štrajk. Kako će sve ovo završiti....Vasković je objavio seriju tekstova u kojima ozbiljno optužuje Milana Jelića da podržava optužene za ratne zločine. Može li se takvo što objaviti tek tako? No, čudno je i zanima me da li je neko uopšte krenuo tragom tih informacija da ih provjeri. Mislim na nadležne institucije.
Nedjelju volim zbog serijala kriminalističkih i forenzičkih serija. Tako ne propuštam inspektora Morsa. Volim i FBI istragu, koja je na programu nedjeljom poslije 22 časa.
Odlazimo kod Sanje i Dejane na večeru. Poslije mentalno napornog vikenda dobro će mi doći čašica vina.
Nisam ni sanjala da su mladi ljudi kod nas tako tradicionalni i konzervativni. Upoznajem muža jedne drage mi poznanice. U maniru zadrtih balkanskih mačo muškaraca govori kako bi mu ruke otpale ako bi uzeo peglu u ruke. Tja, zbog čega se ženio, ako mora da se bavi trivijalnim kućanskim poslovima. Tome služi žena. Ona je sve vrijeme ćutala, a njena majka pokušavala sve nas uvjeriti kako joj zet, zapravo, ne misli to što govori.
Ponedjeljak, 29. januar 2007.
Dan započinjem uobičajenim ritualom....kupujem novine, odlazim na kavicu u moj omiljeni kafe Langolo. To mi je najdraži i najopušteniji trenutak pred početak radnog dana. U kancelariji me čeka još posla oko kompletiranja dokumentacije za završetak godine......
U 13 imam zakazan ručak sa Klausom Wendelbergerom, šefom kacelarije njemačke ambasade u Banjaluci. Svaki put iznova bivam iznenađena sistematičnošću Nijemaca u pristupu poslu, pa tako i događanjima u BiH. Klaus je odnedavno u Banjaluci, ali je za kratko vrijeme, na moje veliko iznenađenje, shvatio više nego dobro gdje se nalazi.
Pitamo se kako to da u BiH plodom nije urodio niti jedan pristup. Odluke Pedija Ešdauna o smjenama, zaključili smo, nisu bile demokratske. Schwarz Schilling opredijelio se za drugu metodu, koja očito nije dala rezultate. Ali Schilling je imao dobre namjere, to mu se ne može osporiti. Jer volio je BiH. I novac mu nije bio motiv za njegov angažman, jer ovaj Nijemac je multimilijarder. Možda društva poput naših sa naslijeđenom autoritarnom političkom kulturom nisu jednostavno pogodno tlo za političku kulturu demokratije.......ili će period osvješćivanja trajati darendorfskih šest decenija.
Na pregovore sa Borisom Tadićem u ime Radikala došla je i glumica Lidija Vukičević. Vukičevićeva je kod predsjednika Srbije došla u minici. Djeluje jeftino....
Osim toga, trendseteri bi joj to ozbiljno zamjerili, s obzirom da je mini ove sezone potpuno „out“.
Utorak, 30. januar 2007.
Prvi sastanak imam već u osam ujutro. Znam šta me čeka na cesti u to vrijeme. Kod nas je svako sjedanje za volan, čini mi se, borba na život i smrt. Tu, zapravo, možemo steći sliku o našim sugrađanima. Neki dečki su bahati, neotesani i to tako jasno stavljaju do znanja. Naravno, da me često pokušavaju gotovo izgurati sa ceste....kako bi mi pokazali da žena nema šta tražiti za volanom. Ti isti, koji rijetko kad upale žmigavac, jer svi mi trebamo već pretpostaviti da oni skreću...To nekako mogu i da podnesem, ali me užasava vožnja kroz crveno.....čovjek to ne trepnuvši uradi u Novoj Varoši.
Želim li takvog muškarca kod kuće?
To je, između ostalog, i doprinijelo da naša zemlja zauzme 92. mjesto po kvaliteti života u svijetu. Od 196 zemalja. Na istom smo nivou kao Moldavija, Butan, Gvajana, Lesoto, Francuska Polinezija....
Kad uporedimo troškove života, kulturu, okolinu, privredu, slobode, zdravstvo, infrastrukturu, bezbjednost i klimu, što je tradicionalno ocjenjivao američki časopis „internešenel living“, sa najbližom nam Hrvatskom, vidimo da BiH zaostaje čak pet puta. Hrvatska je najbolje plasirana zemlja od zemalja bivše Jugoslavije, na 18. mjestu, Slovenija je tek na 30. mjestu, dok su Srbija i Crna Gora, koje su u ovom istraživanju posmatrane kao jedna država, tek na 130. mjestu...........
Rukometaši Hrvatske ispali su u četvrtfinalu, Francuzi idu dalje....baš mi je žao. Ali, sami su krivi. Trebalo je jednostavno da izgube protiv Španije, te dobiju manje neugodnog protivnika od Francuza. Naknadno je lako pametovati......
Srijeda, 31. januar 2007.
Dok se spremam na posao obično slušam vijesti. Odavno me nešto nije iznenadilo kao informacija da je makedonski premijer Nikola Gruevski odbio mito od 3 miliona eura od jednog srbijanskog biznismena. Mediji nagađaju da je riječ o vlasniku Delte Miroslavu Miškoviću. No, to je u ovom trenutku nebitno. Gruevski je trebalo da podrži sporazum koji je s tim biznismenom sklopila prethodna vlada Makedonije. Da li je ta vlada također dobila mito.....da li je za sklapanje svih važnih poslova u regiji mito neophodno. Pitam se da li ova moralna pouka makedonskog premijera može pozitivno uticati na sve ostale funkcionere, e bilo bi lijepo. No, ipak je iluzorno očekivati. Svako poštovanje premijeru Gruevskom.
Još dobrih vijesti – Vlada RS od danas počinje ponovno komunicirati sa novinarima BHTV. Ima još pobjeda medija. Sud u Bijeljini je odbacio kao neosnovanu tužbu Bore Bosića, sadašnjeg v.d. predsjednika SDS-a i bivšeg direktora RiTe Ugljevik protiv bijeljinske Panorame i njenog novinara Slobodana Markovića za klevetu. U obrazloženju suda navedeno je da je u članku izneseno istinito mišljenje. Ova mala vijest, voljela bih da označi, početak vraćanja povjerenja u institucije pravosuđa. Istovremeno vraćanje dostajanstva novinarskoj profesiji.
Popodne posvećujem sebi. Odlazim kod frizera. Skratio mi je kosu. Kako sam blijeda u licu, pokušao je da me malo osvježi, kako se to u frizerskom žargonu kaže, i naslikao mi koji pramen. Ne izgleda loše.
Kako su mi nenadano dužnici vratili dug, iskrena da budem, sa tim novcem nisam računala, odlučujem da pogledam šta ima po banjalučkim radnjama. Sa sestrom odlazim u Mango. Pola banjalučkih trendseterica se tamo odijeva. Obično ulazim u tu radnju samo kad je sniženje. Baš kao sada. Za puno manje para mogu kupiti stvari koje su do juče bile basnoslovno skupe. Našla sam lijep sako, to mi uvijek treba, i jednu jeans suknju.
Ima i radnji u koje nisam ušla godinama. Mogla bih reći iz inata kako bih kaznila neljubazno osoblje. Tamo gdje me ne pozdrave i podare makar i namještenim osmijehom, nikad se više ne vratim. Ne volim mračne i natmurene ljude, koji bi mi radije udarili nego pozdravili. A takvih, nažalost, u Banjaluci ima jako puno.
Ali rekla sam si da mi današnji dan niko ne može pokvariti.
Četvrtak, 1. februar
Dan počinje jurnjavom. Početak novog mjeseca znači i plaćanje mnogobrojnih računa. Put u Sarajevo mi je otkazan, pa najprije žurim do FEDEX-a kako bih potrebne papire poslala u Sarajevo. Moram priznati da mi je žao što ne putujem. Ali me zato slijedeće sedmice nema u Banjaluci. Prvo Sarajevo, a potom Beč, što me posebno raduje.
Otkazujem sve dogovore u Sarajevu. Zovem najprije Izeta, mog omiljenog taksistu. Već godinama se vozim samo s njim. Obično mu SMS-om najavim dolazak, kad i gdje da me čeka i to sjajno funkcioniše.
Žao mi je što se neću naći sa Sunitom, jednom od najboljih prijateljica. Znamo se godinama. Najavila mi je da bi uskoro mogla napustiti zemlju. I to me podsjetilo na studentske dane u Beogradu. '91. i '92. mobilizacija. Većina kolega odlazi u inostranstvo. Kad sam se i sama vratila u Beograd, nakon pet godina boravka u Njemačkoj, zatekla sam samo jednu koleginicu sa godine.
Četvrtkom popodne uglavnom čitam „Globus“. Posebno zadovoljstvo mi je čitati kolumne Jelene Lovrić. Polemika sa Ivom Pukanićem iz Nacionala govori koliko je sličnosti među nama, iako se uporno trudimo da pokažemo kako nikada nismo živjeli zajedno i nikad nismo imali ništa zajedničko. Mislim na narode iz bivše Jugoslavije.
Pukaniću je zasmetalo što je Ivan Čermak, osumnjičen za ratne zločine, otišao u Haag i to zbog „hrvatske zlobe kojoj kraja nema“. Pukanić se ne pita zašto je Čermak prekršio pravila haaškog suda, koje je morao da poštuje, ukoliko je htio da suđenje sačeka na slobodi. Već mu je krivo zašto ga je „Globus“ cinkario, odnosno radio svoj posao. Tako je nama krivo što se u Haagu sudi isključivo Srbima, pri čemu nam ne pada napamet da je moguće da su isti počinili zločine, sa kojima se radi nas samih moramo suočiti.
Izlazim na večeru sa jednim mladim gospodinom. Dugo se nismo vidjeli. Prije godinu dana bili smo na ti, da bismo se danas učtivo oslovljavali sa Vi. Onda smo se ipak sjetili da smo nekad bili na ti, i vratili se starim navikama..... i dobroj italijanskoj kuhinji u banjalučkom restoranu „San Remo“.
Petak, 2. februar 2007.
Čitam da će Vlada RS pomoći izgradnju Ferhadije. I drago mi je zbog toga. Sjećam se vremena prije rata, kad su nam dolazili gosti sa strane. Prvo mjesto koje su im Banjalučani pokazivali bila je Ferhadija. Onda su došla neka druga vremena. Ne tako davno su neki drugi Banjalučani kamenovali starca i zapalili 13 autobusa prilikom polaganja kamena temeljca. Tad sam bila na licu mjesta i ono što mi do danas nije jasno je da su među ljudima koji su gađali kamenjem islamske vjernike uglavnom bile žene. Da tragedija bude veća, svaki pogodak slavile su salvom uzvika i oduševljenja.....
Uostalom žene su ispraćale pjesmom i igrom tenkove sa mladićima koji su išli na Vukovar...ispred beogradskog Sava centra. I tome sam svjedočila.
Čuvena heroina i žena još čuvenijeg kriminalca Arkana ima zabranu na PINK televiziji jer je bila umiješana u planove zemunskog klana o kidnapovanju vlasnika ove TV kuće Željka Mitrovića, svjedočio je Dejan Milenković Bagzi. Pitam se da li bi tu zabranu dobila, i unatoč svim drugim prljavim rabotama, da nije dirnula samog vlasnika kuće. Mogla ju je dobiti i zbog svih drugih zločina njenog muža, ali decenijama nije.
Ta ista žena pjevala je za srpsku novu godinu svom premijeru Koštunici, „premijeru koji je ujedinio i pomirio sve Srbe“. I drugoj političkoj eliti.
Čitam naš godišnji izvještaj i tek sad postajem svjesna šta smo sve uradili u protekloj godini. Bila mi je to jedna od najnapornijih radnih godina. I danas me čeka dug radni dan, ali mislim na subotu, koju srećom, mogu u potpunosti posvetiti sebi.....prije toga moram pospremiti haos od papira na radnom stolu i podu.
