RSE: Sve se sigurno od te 1994. godine promijenilo u vašem životu. Od 1994. do 2007. godine, koji su značajniji događaji koji su s desili u vašem životu? Sve je počelo od objavljivanja knjige, je li tako?
FILIPOVIĆ: Da, istina, 23. decembar 1993. godine je bio jedan jako bitan dan u mom životu i u životu mojih roditelja – to je dan kada smo uspjeli da izađemo iz Sarajeva. Jedini razlog zašto smo uspjeli da izađemo, bila je velika intervencija od strane francuskih izdavača koji su prvi izdali moj dnevnik, i francuske vlade. To je bio jedan veliki poduhvat. Uspjeli smo da izađemo, došli smo u Pariz, nakon čega je uslijedila velika turneja po čitavom svijetu. Moj dnevnik je izdat u raznim zemljama po Evropi, u Americi, Kanadi... Putovala sam, pričala o svojim iskustvima, o Sarajevu i svima onima koji su ostali, koji nisu uspjeli da izađu jer nisu napisali taj dnevnik, jer to je bio jedini razlog zašto sam ja uspjela izaći iz Sarajeva. Nakon toga sam doživjela ono čemu sam se zaista radovala i što sam zaista željela, a to je da ponovo idem u školu. Tako da sam u Francuskoj išla u školu jedno vrijeme. Iza toga smo se roditelji i ja preselili u Irsku. Studirala sam na Oxfordu, radila magisterij u Dublinu, na Trinity koledžu. Zadnje tri godine sam, zajedno sa Melanie Challenger, kolegicom iz Engleske, koja je sad i moja prijateljica, radila na knjizi koja je upravo izašla u Americi. Zove se «Stolen voices», što znači «Ukradeni glasovi»; naslov ne zvuči baš tako dobro na našem jeziku kao na engleskom. Zbog te knjige sam trenutno ovdje u Vašingonu. Bila sam u još par gradova u Americi, zajedno sa Melanie.
RSE: Recite nam nešto više o toj knjizi. Koliko sam shvatio, u pitanju su dnevnici djece i mladih ljudi u mnogobrojnim ratnim konfliktima, od Prvog svjetskog rata pa sve do ovog u Iraku.
FILIPOVIĆ: Tačno. Melanie i ja smo na tome radile zadnje tri godine. Pokušavale smo da po arhivima, muzejima, nekim podrumima, univerzitetima i tako dalje, nađemo sve te dnevnike koje su kroz noviju ratnu istoriju pisali mladi ljudi. Većina njih je, kao i ja, pisala te dnevnike i prije rata, pa su u ratu samo nastavili. I to je bila neka hrabrost, nastaviti pisati u tako strašnim uslovima. Na kraju smo u našu kolekciju stavili nekih četrnaest dnevnika, iako smo ih pročitale sigurno na stotine. To su dnevnici mladih ljudi, koji svi imaju ispod dvadeset godina. Najmlađa je jedna djevojčica koja je pisala dnevnik u Njemačkoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, imala je jedanaest godina. Imamo i dnevnik jednog devetnaestogodišnjeg američkog vojnika sa ratišta u Vijetnamu. Dakle, od Prvog svjetskog rata, preko Vijetnama, Palestine, Izraela do današnjeg Iraka, gdje jedna djevojka od sedamnaest godina piše dnevnik od 2003. godine do danas. Svi oni pišu o svojim iskustvima u tim ratovima. Mislim da je u principu ljudima teško da shvate kada čuju neke ogromne brojeve – da je negdje poginulo sto hiljada ljudi, da je juče u Bagdadu poginulo osamdeset i osam ljudi i tako dalje. Ti brojevi se čine tako apstraktni. Mi želimo da glavna publika ove naše knjige budu mladi ljudi u školama, koji uče lekcije iz istorije, koji uče o onome što se dešava danas u svijetu, ali u principu ne mogu da se s tim povežu. Ali se mogu povezati sa dnevnikom nekog njihovog vršnjaka i kroz njega možda malo bolje osjetiti šta znači biti mlada osoba u tom nekom određenom ratu ili u raznim ratovima širom svijeta. To im može malo približiti šta znači biti mlad u ratu.
RSE: Koliko ste vi uopšte vezani za Bosnu i Hercegovinu? Na primjer, da li se i kako se informišete o situaciji i mnogobrojnim problemima mladih na ovim prostorima, ali i o problemima njihovih roditelja koji su preživjeli ratna zbivanja? Na kraju krajeva, da li ste i koliko često gost na ovim prostorima?
FILIPOVIĆ: Vrlo često dolazim u Bosnu i Hercegovinu. Tu imam i porodicu i prijatelje. Ja sam jedno od one dijasporske djece koja su svako ljeto u Sarajevu. Od 1996. godine sam tu svakog ljeta. Nekada sam ostajala po dva-tri mjeseca, zavisno od dužine raspusta i obaveza. Zaista tu imam puno prijatelja mojih godina i kroz priču sa njima vidim kako oni žive, koje probleme imaju i s čim se susreću u životu sada. I dalje održavam vrlo blizak kontakt sa Sarajevom, često sam tu, čitam novine, pratim ono što se dešava, slušam i vašu emisiju. I dalje sam vrlo vezana.
RSE: Imate li poruku za mlade u Bosni i Hercegovini, a i one starije koji o mnogo čemu odlučuju, kako delovati, šta raditi da na mnogobrojnim žarištima širom svijeta, od Iraka do palestinsko-izraelskog sukoba, koji evo traje već desetljećima, bar djeca i mladu budu pošteđeni ratnih strahota?
FILIPOVIĆ: Ja sam kao vrlo mlada – sa nekih jedanaest godina – shvatila da mi je djetinjstvo, na koje sam mislila da imam pravo, ukradeno. U principu ne bi bilo toliko strašno da se to desilo samo meni, međutim to se desilo desetinama mladih ljudi u Sarajevu, u Bosni, dešava se – kao što vi kažete – u svijetu, i za mene je to prava tragedija. Da sam samo ja, to naravno ne bi ništa značilo. Želim da ti koji odlučuju te mlade, da ih malo bolje slušaju, da malo bolje planiraju budućnost, da obezbijede bolju budućnost mladim ljudima širom svijeta. Znam da je na primjer u Iraku, mnogobrojna populacija ljudi ispod osamnaest godina. Mladi su zaista budućnost svake zemlje, i demografski i, naravno, kao ideja. Tako da se nadam da će ljudi razmišljati o tome, uvažiti to i da će planirati i pokušavati obezbijediti što bolju budućnost mladima jer oni to zaista zaslužuju, oni su uvijek najnevinije žrtve u svima ratovima.
RSE: Želim vam mnogo uspjeha u privatnom životu i, naravno, u borbi da vaš glas protiv rata i pogotovo toga da djeca budu pogođena njime, bude što uspješniji.
FILIPOVIĆ: Da, istina, 23. decembar 1993. godine je bio jedan jako bitan dan u mom životu i u životu mojih roditelja – to je dan kada smo uspjeli da izađemo iz Sarajeva. Jedini razlog zašto smo uspjeli da izađemo, bila je velika intervencija od strane francuskih izdavača koji su prvi izdali moj dnevnik, i francuske vlade. To je bio jedan veliki poduhvat. Uspjeli smo da izađemo, došli smo u Pariz, nakon čega je uslijedila velika turneja po čitavom svijetu. Moj dnevnik je izdat u raznim zemljama po Evropi, u Americi, Kanadi... Putovala sam, pričala o svojim iskustvima, o Sarajevu i svima onima koji su ostali, koji nisu uspjeli da izađu jer nisu napisali taj dnevnik, jer to je bio jedini razlog zašto sam ja uspjela izaći iz Sarajeva. Nakon toga sam doživjela ono čemu sam se zaista radovala i što sam zaista željela, a to je da ponovo idem u školu. Tako da sam u Francuskoj išla u školu jedno vrijeme. Iza toga smo se roditelji i ja preselili u Irsku. Studirala sam na Oxfordu, radila magisterij u Dublinu, na Trinity koledžu. Zadnje tri godine sam, zajedno sa Melanie Challenger, kolegicom iz Engleske, koja je sad i moja prijateljica, radila na knjizi koja je upravo izašla u Americi. Zove se «Stolen voices», što znači «Ukradeni glasovi»; naslov ne zvuči baš tako dobro na našem jeziku kao na engleskom. Zbog te knjige sam trenutno ovdje u Vašingonu. Bila sam u još par gradova u Americi, zajedno sa Melanie.
RSE: Recite nam nešto više o toj knjizi. Koliko sam shvatio, u pitanju su dnevnici djece i mladih ljudi u mnogobrojnim ratnim konfliktima, od Prvog svjetskog rata pa sve do ovog u Iraku.
FILIPOVIĆ: Tačno. Melanie i ja smo na tome radile zadnje tri godine. Pokušavale smo da po arhivima, muzejima, nekim podrumima, univerzitetima i tako dalje, nađemo sve te dnevnike koje su kroz noviju ratnu istoriju pisali mladi ljudi. Većina njih je, kao i ja, pisala te dnevnike i prije rata, pa su u ratu samo nastavili. I to je bila neka hrabrost, nastaviti pisati u tako strašnim uslovima. Na kraju smo u našu kolekciju stavili nekih četrnaest dnevnika, iako smo ih pročitale sigurno na stotine. To su dnevnici mladih ljudi, koji svi imaju ispod dvadeset godina. Najmlađa je jedna djevojčica koja je pisala dnevnik u Njemačkoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, imala je jedanaest godina. Imamo i dnevnik jednog devetnaestogodišnjeg američkog vojnika sa ratišta u Vijetnamu. Dakle, od Prvog svjetskog rata, preko Vijetnama, Palestine, Izraela do današnjeg Iraka, gdje jedna djevojka od sedamnaest godina piše dnevnik od 2003. godine do danas. Svi oni pišu o svojim iskustvima u tim ratovima. Mislim da je u principu ljudima teško da shvate kada čuju neke ogromne brojeve – da je negdje poginulo sto hiljada ljudi, da je juče u Bagdadu poginulo osamdeset i osam ljudi i tako dalje. Ti brojevi se čine tako apstraktni. Mi želimo da glavna publika ove naše knjige budu mladi ljudi u školama, koji uče lekcije iz istorije, koji uče o onome što se dešava danas u svijetu, ali u principu ne mogu da se s tim povežu. Ali se mogu povezati sa dnevnikom nekog njihovog vršnjaka i kroz njega možda malo bolje osjetiti šta znači biti mlada osoba u tom nekom određenom ratu ili u raznim ratovima širom svijeta. To im može malo približiti šta znači biti mlad u ratu.
RSE: Koliko ste vi uopšte vezani za Bosnu i Hercegovinu? Na primjer, da li se i kako se informišete o situaciji i mnogobrojnim problemima mladih na ovim prostorima, ali i o problemima njihovih roditelja koji su preživjeli ratna zbivanja? Na kraju krajeva, da li ste i koliko često gost na ovim prostorima?
FILIPOVIĆ: Vrlo često dolazim u Bosnu i Hercegovinu. Tu imam i porodicu i prijatelje. Ja sam jedno od one dijasporske djece koja su svako ljeto u Sarajevu. Od 1996. godine sam tu svakog ljeta. Nekada sam ostajala po dva-tri mjeseca, zavisno od dužine raspusta i obaveza. Zaista tu imam puno prijatelja mojih godina i kroz priču sa njima vidim kako oni žive, koje probleme imaju i s čim se susreću u životu sada. I dalje održavam vrlo blizak kontakt sa Sarajevom, često sam tu, čitam novine, pratim ono što se dešava, slušam i vašu emisiju. I dalje sam vrlo vezana.
RSE: Imate li poruku za mlade u Bosni i Hercegovini, a i one starije koji o mnogo čemu odlučuju, kako delovati, šta raditi da na mnogobrojnim žarištima širom svijeta, od Iraka do palestinsko-izraelskog sukoba, koji evo traje već desetljećima, bar djeca i mladu budu pošteđeni ratnih strahota?
FILIPOVIĆ: Ja sam kao vrlo mlada – sa nekih jedanaest godina – shvatila da mi je djetinjstvo, na koje sam mislila da imam pravo, ukradeno. U principu ne bi bilo toliko strašno da se to desilo samo meni, međutim to se desilo desetinama mladih ljudi u Sarajevu, u Bosni, dešava se – kao što vi kažete – u svijetu, i za mene je to prava tragedija. Da sam samo ja, to naravno ne bi ništa značilo. Želim da ti koji odlučuju te mlade, da ih malo bolje slušaju, da malo bolje planiraju budućnost, da obezbijede bolju budućnost mladim ljudima širom svijeta. Znam da je na primjer u Iraku, mnogobrojna populacija ljudi ispod osamnaest godina. Mladi su zaista budućnost svake zemlje, i demografski i, naravno, kao ideja. Tako da se nadam da će ljudi razmišljati o tome, uvažiti to i da će planirati i pokušavati obezbijediti što bolju budućnost mladima jer oni to zaista zaslužuju, oni su uvijek najnevinije žrtve u svima ratovima.
RSE: Želim vam mnogo uspjeha u privatnom životu i, naravno, u borbi da vaš glas protiv rata i pogotovo toga da djeca budu pogođena njime, bude što uspješniji.
