Više do 200 ljudi iz Bijelog Polja odlukama revolucionarnih vlasti proglašeni su za kolaboracioniste sa okupatorima ili učešće u četničkom pokretu ili muslimanskoj miliciji na osnovu čega im je konfiskovana često i cjelokupna imovina. Njihovi potomci sada su predali zahtjev na kojima traže da im se oduzeto vrati po Zakonu o restituciji iako je u njemu navedeno da se imovina oduzeta konfiskacijom ne vraća. To bi bila još jedna u nizu nepravdi prema tim porodicama, smatra Milorad Beka Radović, potomak jedne od najbogatijih predratnih porodica iz Bijelog Polja, ponosan na svog oca Milana koji je preminuo 1944., a koji je važio za čovjeka koji je sačuvao svoj grad i suživot u njemu u najtežim ratnim godinama:
„Dičim se što sam njegov sin zato što je spasio Bijelo Polje. Mnogi muslimani su mi to pričali i dičim se tim što me baš muslimani poštuju. Mom ocu nikad nije ni suđeno, nikad nijesmo učestvovali u ratu. ’44. je otac umro, ostali smo poslije rata sirotinja. Poslije sve te imovine istjerani smo bili iz svih kuća, imali smo pet kuća, hotel i živjeli smo kod babe.“
Radovići sada traže povraćaj, a ne vratiti ono što su im preci sticali bilo bi:
„... ne da bi bilo nepravde, nego bi to bila veća pljačka nego ono što je bilo“.
Istoričar Edin Smajlović odluke narodnih vijeća da sude takozvanim narodnim neprijateljima vidi kao politički motivisan proces i državnu odluku za trajnu neutralizaciju predratne intelektualne, političke i finansijske elite, ali ipak, dodaje on:
„Sa neke vremenske distance od 60 godina vrlo je teško utvrditi ko je stvarno bio narodni neprijatelj a ko je bio tu optužen upravo zbog konfiskacije imovine. Kada se radi o crnogorskoj državi, ona ima dva ključna problema zato što bi se dovela u pitanje možda istorijska istina, jer stvarno neko od tih ljudi jeste bio narodni neprijatelj ili jeste bio saradnik okupatora, pa bi se njegovom abolicijom stvorio jedan problem u Crnoj Gori, u međunarodnoj javnosti. A drugi mnogo važniji problem, po meni, jeste zbog velikog broja narodnih neprijatelja i velike imovine koja je konfiskovana strašan bi problem bio za državu Crnu Goru da obešteti te ljude ili da im vrati tu imovinu.“
Zamjenik predsjednika bjelopoljske Komisije za restituciju Drago Tomović kaže da je ta dilema još uvijek neriješena u praksi svih crnogorskih restitucionalnih komisija koje još nijesu odlučile ni po jednom od više desetina takvih zahtjeva, mada su imali rasprave koje su otvarale tu temu, ali bez preciznog odgovora:
„Zakon u jednom od svojih članova predviđa da se konfiskovana imovina ne može vratiti. Racimo, ako pravnici tumače tu odredbu onda će reći da je svaka imovina koja je konfiskovana bilo na koji način, na zakonit ili na nezakonit način, ne može se vraćati, a isto tako može da se tumači da imovina koja je konfiskovana od strane nenadležnog organa ili od strane nekog zbora ili skupa građana da se može vratiti. Te dileme nama ne dozvoljavaju da po tim predmetima bilo šta radimo.“
Beka Radović, sin narodnog neprijatelja iz Drugog svjetskog rata:
„Ja mislim da bi to bilo u interesu da se više ne šikaniraju ti ljudi i da se ne prozivaju. Dosta je bilo partizana i četnika pedeset, šezdeset godina.“
Zamjenik predsjednika bijelopoljske Komisije za restituciju Drago Tomović:
„Po tim predmetima mi ništa za sada ne radimo. Čekamo, ali da mu se oduzme nešto št je njegova babovina to, po meni, nije bilo u redu i takvih slučajeva faktički ima“.
RSE: Koliko ćete dugo čekati dok donesete odluku?
TOMOVIĆ: Tumačenje bi trebalo da daju ipak najviši državni organi, odnosno najviši pravosudni organi da nam omoguće da i te predmete na neki način riješimo.
„Dičim se što sam njegov sin zato što je spasio Bijelo Polje. Mnogi muslimani su mi to pričali i dičim se tim što me baš muslimani poštuju. Mom ocu nikad nije ni suđeno, nikad nijesmo učestvovali u ratu. ’44. je otac umro, ostali smo poslije rata sirotinja. Poslije sve te imovine istjerani smo bili iz svih kuća, imali smo pet kuća, hotel i živjeli smo kod babe.“
Radovići sada traže povraćaj, a ne vratiti ono što su im preci sticali bilo bi:
„... ne da bi bilo nepravde, nego bi to bila veća pljačka nego ono što je bilo“.
Istoričar Edin Smajlović odluke narodnih vijeća da sude takozvanim narodnim neprijateljima vidi kao politički motivisan proces i državnu odluku za trajnu neutralizaciju predratne intelektualne, političke i finansijske elite, ali ipak, dodaje on:
„Sa neke vremenske distance od 60 godina vrlo je teško utvrditi ko je stvarno bio narodni neprijatelj a ko je bio tu optužen upravo zbog konfiskacije imovine. Kada se radi o crnogorskoj državi, ona ima dva ključna problema zato što bi se dovela u pitanje možda istorijska istina, jer stvarno neko od tih ljudi jeste bio narodni neprijatelj ili jeste bio saradnik okupatora, pa bi se njegovom abolicijom stvorio jedan problem u Crnoj Gori, u međunarodnoj javnosti. A drugi mnogo važniji problem, po meni, jeste zbog velikog broja narodnih neprijatelja i velike imovine koja je konfiskovana strašan bi problem bio za državu Crnu Goru da obešteti te ljude ili da im vrati tu imovinu.“
Zamjenik predsjednika bjelopoljske Komisije za restituciju Drago Tomović kaže da je ta dilema još uvijek neriješena u praksi svih crnogorskih restitucionalnih komisija koje još nijesu odlučile ni po jednom od više desetina takvih zahtjeva, mada su imali rasprave koje su otvarale tu temu, ali bez preciznog odgovora:
„Zakon u jednom od svojih članova predviđa da se konfiskovana imovina ne može vratiti. Racimo, ako pravnici tumače tu odredbu onda će reći da je svaka imovina koja je konfiskovana bilo na koji način, na zakonit ili na nezakonit način, ne može se vraćati, a isto tako može da se tumači da imovina koja je konfiskovana od strane nenadležnog organa ili od strane nekog zbora ili skupa građana da se može vratiti. Te dileme nama ne dozvoljavaju da po tim predmetima bilo šta radimo.“
Beka Radović, sin narodnog neprijatelja iz Drugog svjetskog rata:
„Ja mislim da bi to bilo u interesu da se više ne šikaniraju ti ljudi i da se ne prozivaju. Dosta je bilo partizana i četnika pedeset, šezdeset godina.“
Zamjenik predsjednika bijelopoljske Komisije za restituciju Drago Tomović:
„Po tim predmetima mi ništa za sada ne radimo. Čekamo, ali da mu se oduzme nešto št je njegova babovina to, po meni, nije bilo u redu i takvih slučajeva faktički ima“.
RSE: Koliko ćete dugo čekati dok donesete odluku?
TOMOVIĆ: Tumačenje bi trebalo da daju ipak najviši državni organi, odnosno najviši pravosudni organi da nam omoguće da i te predmete na neki način riješimo.
