RSE: Ti si jednom davno, prije petnaestak godina, dobio ovu nagradu, kao i niz drugih, ali glumac godine na radiju, čini se, podrazumijeva najviše nostalgije, jer ti si u eteru bezmalo pa pola stoljeća.
TULIĆ: Jeste, tako da mi je zbog toga baš bilo drago. Tih 47 godina nije druženje, to je ljubav prema radiju. Ja sam bio čovjek kojem nikad nije bilo teško, u bilo koje doba dana i noći, biti na radiju. Tako da ja prema radiju osjećam baš ljubav. A drago mi je što sam malo nahranio i onu sujetu koju mora imati svaki čovjek koji se bavi nekim stvaralačkim poslom. Eto ja sam jedini glumac koji je tu nagradu dobio dva puta, pa me to čini još sretnijim. Radio je moja prva ljubav.
RSE: Jesi li uvjeren da si odabrao dobar put za svoju glumačku karijeru?
TULIĆ: Ja sam još kao dijete osjetio miris te glume. U ta vremena kada sam ja počinjao kao dijete, radijska produkcija je bila ogromna. U ta vremena, ja to pamtim, više se slušalo radio nego što se danas gleda televizija. Pamtim vremena kad su se ljudi okupljali oko radija i slušali emisije, pogotovo „Veselo veče“ i te neke humorističke emisije. Sjećam se, kad bi me mama kao dijete poslala u granap da nešto kupim, žena u granapu bi mi rekla: „Slušala sam te juče na radiju“. Ja sam tad mislio da sam visok dva i po metra, da je svijet ispred mene. I to je odlučilo, a i u to vrijeme u tolikoj produkciji, mi djeca smo igrali sa ondašnjim najvećim sarajevskim i bosanskohercegovačkim glumcima, s Rejhanom, s Rudijem, s Borisom Smojem, Dačetom Popovićem, Miloradom Margetićem, Zvonkom Markovićem, ne mogu ih sad sviju nabrojati. Tako puno je značilo upoznavati te ljude. Tako da je to bio jedan veliki udio tog radija da bih se ja kasnije opredijelio da se profesionalno bavim glumom, i mislim da nisam pogriješio. Kako kaže klasična rečenica, ja bih stvarno, kad bih se ponovo rodio, ponovo izabrao ovaj posao. Glumački naravno, ne ovaj direktorski.
RSE: Osim na radiju, igrao si i igraš u pozorištu, na televiziji, na filmu. Kako je to danas biti glumac? Meni se doima da neke tvoje kolege to izgovaraju u pola glasa, kao da više nema onog ponosa, one gordosti svojstvene ljudima ove časne profesije. Da li se nešto promijenilo u statusu ili u ljudima?
TULIĆ: Ja sam rođen između tri sarajevska pozorišta. Čitavo djetinjstvo i mladost sam proveo između tri pozorišta. A u ona „nedemokratska“ vremena se puno više išlo u pozorište. Danas je publiku teško natjerati u pozorište. Ja znam da sam kao dijete morao šest puta godišnje da idem u pozorište, što u bivše Lutkarsko, što u Narodno pozorište. Morali smo gledati sve predstave, i balet i operu i dramu, da bi neko od nas kasnije to zavolio i postao redovni posjetilac pozorišta. Danas u „demokratiji“ je sve to drukčije, nema više nikog da ikome naredi da ide u pozorište kao što je to bilo tih godina kad su naređivali i sindikat i partija i svi, i ljudi su se kultivisali. Tako smo mi mogli i doživjeti te sjajne osamdesete i početak devedesetih godina, kad su nam pozorišne predstave, izložbe, koncerti i sve što je vezano za kulturu bili puni. Danas se svi mi koji smo u tome, ponovo moramo boriti da na neki način odgojimo novu publiku, za šta će trebati vremena. I zato je možda kod mlađih generacija odnos prema tom poslu malo drugačiji. Ja ću uvijek s ponosom reći da sam glumac.
RSE: Samo se od sebe nametnulo pitanje odnosa društva i ovog političkog ambijenta prema umjetnosti i kulturi uopšte.
TULIĆ: To je problem ovih prostora, pogotovo Bosne i Hercegovine. To se pokazalo od 1992. godine do danas. Onoga trenutka kada je kultura bila potrebna kao slika u svijetu, u tim najgorim vremenima, onda su se svi njome dičili i o njoj pričali na velikim svjetskim sastancima. Tada su se ponosili kulturom u Bosni i Hercegovini, a pogotovo se moram zadržati na Sarajevu, dakle u ono najgore vrijeme, vrijeme opsade. Ali kada je prošlo vrijeme kada je političarima kultura trebala kao neka ispričnica – njihova ispričnica, ne naravno naša, nas normalnih ljudi, ako smijem tako reći – opet je otišla u zapećak. Opet je kultura počela služiti samo za to da takvi ljudi dođu i sjednu u prvi red, jer oni više vole da se vide na toj nekoj manifestaciji nego tu manifestaciju; dolaze zbog sebe a ne zbog te manifestacije. Takav nam je općenito odnos ljudi prema kulturi.
RSE: Evo nas u prilici da ponovo podsjetimo slušaoce da si ti direktor Pozorišta mladih, jamačno najvitalnije teatarske kuće kod nas. Zanima me kako uopšte namičeš sredstva za vaše programske aktivnosti?
TULIĆ: Mi smo pod ingerencijom Ministarstva kulture i Kantona Sarajevo. Imamo neka redovna sredstva za rad i za plate, a onda se dovijamo kao što se dovijaju i ostala pozorišta, uz pomoć sponzora, uz pomoć prijatelja, štedimo… I bez obzira na sve, Pozorište mladih radi svoj posao. Ima premijere, oko 150 repriza godišnje. Moglo bi da ima više sredstava, ali i to je dobro ako znamo da je prije rata, dakle u nekom boljem vremenu za kulturu, bilo 200 odigranih repriza godišnje, a sad ih je oko 150, što znači da smo blizu toga, a puno nas je manje u pozorištu nego što nas je bilo prije 1992. godine. Ljudi rade po dva-tri posla, nemamo mogućnost da zaposlimo ljude, što je najveći problem. Ovo pozorište bi sad moglo, po nekoj sistematizaciji, kad bi bilo novaca, da zaposli najmanje 40 novih ljudi, mladih i sposobnih da rade. Tako da se dovijamo. Ali n bih kukao, dobro je.
RSE: Hvala ti mnogo na ovom razgovoru. Želim puno sreće tebi osobno i tvojoj pozorišnoj kući.
TULIĆ: Jeste, tako da mi je zbog toga baš bilo drago. Tih 47 godina nije druženje, to je ljubav prema radiju. Ja sam bio čovjek kojem nikad nije bilo teško, u bilo koje doba dana i noći, biti na radiju. Tako da ja prema radiju osjećam baš ljubav. A drago mi je što sam malo nahranio i onu sujetu koju mora imati svaki čovjek koji se bavi nekim stvaralačkim poslom. Eto ja sam jedini glumac koji je tu nagradu dobio dva puta, pa me to čini još sretnijim. Radio je moja prva ljubav.
RSE: Jesi li uvjeren da si odabrao dobar put za svoju glumačku karijeru?
TULIĆ: Ja sam još kao dijete osjetio miris te glume. U ta vremena kada sam ja počinjao kao dijete, radijska produkcija je bila ogromna. U ta vremena, ja to pamtim, više se slušalo radio nego što se danas gleda televizija. Pamtim vremena kad su se ljudi okupljali oko radija i slušali emisije, pogotovo „Veselo veče“ i te neke humorističke emisije. Sjećam se, kad bi me mama kao dijete poslala u granap da nešto kupim, žena u granapu bi mi rekla: „Slušala sam te juče na radiju“. Ja sam tad mislio da sam visok dva i po metra, da je svijet ispred mene. I to je odlučilo, a i u to vrijeme u tolikoj produkciji, mi djeca smo igrali sa ondašnjim najvećim sarajevskim i bosanskohercegovačkim glumcima, s Rejhanom, s Rudijem, s Borisom Smojem, Dačetom Popovićem, Miloradom Margetićem, Zvonkom Markovićem, ne mogu ih sad sviju nabrojati. Tako puno je značilo upoznavati te ljude. Tako da je to bio jedan veliki udio tog radija da bih se ja kasnije opredijelio da se profesionalno bavim glumom, i mislim da nisam pogriješio. Kako kaže klasična rečenica, ja bih stvarno, kad bih se ponovo rodio, ponovo izabrao ovaj posao. Glumački naravno, ne ovaj direktorski.
RSE: Osim na radiju, igrao si i igraš u pozorištu, na televiziji, na filmu. Kako je to danas biti glumac? Meni se doima da neke tvoje kolege to izgovaraju u pola glasa, kao da više nema onog ponosa, one gordosti svojstvene ljudima ove časne profesije. Da li se nešto promijenilo u statusu ili u ljudima?
TULIĆ: Ja sam rođen između tri sarajevska pozorišta. Čitavo djetinjstvo i mladost sam proveo između tri pozorišta. A u ona „nedemokratska“ vremena se puno više išlo u pozorište. Danas je publiku teško natjerati u pozorište. Ja znam da sam kao dijete morao šest puta godišnje da idem u pozorište, što u bivše Lutkarsko, što u Narodno pozorište. Morali smo gledati sve predstave, i balet i operu i dramu, da bi neko od nas kasnije to zavolio i postao redovni posjetilac pozorišta. Danas u „demokratiji“ je sve to drukčije, nema više nikog da ikome naredi da ide u pozorište kao što je to bilo tih godina kad su naređivali i sindikat i partija i svi, i ljudi su se kultivisali. Tako smo mi mogli i doživjeti te sjajne osamdesete i početak devedesetih godina, kad su nam pozorišne predstave, izložbe, koncerti i sve što je vezano za kulturu bili puni. Danas se svi mi koji smo u tome, ponovo moramo boriti da na neki način odgojimo novu publiku, za šta će trebati vremena. I zato je možda kod mlađih generacija odnos prema tom poslu malo drugačiji. Ja ću uvijek s ponosom reći da sam glumac.
RSE: Samo se od sebe nametnulo pitanje odnosa društva i ovog političkog ambijenta prema umjetnosti i kulturi uopšte.
TULIĆ: To je problem ovih prostora, pogotovo Bosne i Hercegovine. To se pokazalo od 1992. godine do danas. Onoga trenutka kada je kultura bila potrebna kao slika u svijetu, u tim najgorim vremenima, onda su se svi njome dičili i o njoj pričali na velikim svjetskim sastancima. Tada su se ponosili kulturom u Bosni i Hercegovini, a pogotovo se moram zadržati na Sarajevu, dakle u ono najgore vrijeme, vrijeme opsade. Ali kada je prošlo vrijeme kada je političarima kultura trebala kao neka ispričnica – njihova ispričnica, ne naravno naša, nas normalnih ljudi, ako smijem tako reći – opet je otišla u zapećak. Opet je kultura počela služiti samo za to da takvi ljudi dođu i sjednu u prvi red, jer oni više vole da se vide na toj nekoj manifestaciji nego tu manifestaciju; dolaze zbog sebe a ne zbog te manifestacije. Takav nam je općenito odnos ljudi prema kulturi.
RSE: Evo nas u prilici da ponovo podsjetimo slušaoce da si ti direktor Pozorišta mladih, jamačno najvitalnije teatarske kuće kod nas. Zanima me kako uopšte namičeš sredstva za vaše programske aktivnosti?
TULIĆ: Mi smo pod ingerencijom Ministarstva kulture i Kantona Sarajevo. Imamo neka redovna sredstva za rad i za plate, a onda se dovijamo kao što se dovijaju i ostala pozorišta, uz pomoć sponzora, uz pomoć prijatelja, štedimo… I bez obzira na sve, Pozorište mladih radi svoj posao. Ima premijere, oko 150 repriza godišnje. Moglo bi da ima više sredstava, ali i to je dobro ako znamo da je prije rata, dakle u nekom boljem vremenu za kulturu, bilo 200 odigranih repriza godišnje, a sad ih je oko 150, što znači da smo blizu toga, a puno nas je manje u pozorištu nego što nas je bilo prije 1992. godine. Ljudi rade po dva-tri posla, nemamo mogućnost da zaposlimo ljude, što je najveći problem. Ovo pozorište bi sad moglo, po nekoj sistematizaciji, kad bi bilo novaca, da zaposli najmanje 40 novih ljudi, mladih i sposobnih da rade. Tako da se dovijamo. Ali n bih kukao, dobro je.
RSE: Hvala ti mnogo na ovom razgovoru. Želim puno sreće tebi osobno i tvojoj pozorišnoj kući.
