****
RSE: Pretpostavljam da pratite šta se događa u Srbiji. U rasvetljavanju atentata na premijera Đinđića došlo se i do imena političara. Kako je to odjeknulo u Hrvatskoj?
PUSIĆ: Prati se, naravno, ali kao što znate, svi su sada skoncentrirani u velikoj mjeri na svoju unutrašnju situaciju. Ubojstvo Zorana Đinđića je bila, po mom mišljenju, tragedija za Srbiju, ali i tragedija za cijelu regiju, za normalizaciju stanja i odnosa u cijeloj regiji. Izgleda da se to sada približava kulminaciji i raščišćavanju. Ne mogu znati kako će se odraziti ovi iskazi na sudu i na koji način će sud postupiti, ali mislim da je sigurno važno da se to raščisti.
RSE: U Srbiji, iako se od početka govorilo da su umešane ruke i prsti političara u ubistvo premijera Đinđića, ipak je izazvalo šok ovako svedočenje o tome da su ljudi iz njegove najbliže okoline znali za to. Čini se da su se u Srbiji najviše zakomplikovale stvari u posle-ratnoj ili post-Miloševićevoj Srbiji. Zašto tako teško sve to ide u Srbiji?
PUSIĆ: Čini mi se da je jedan od razloga činjenica da je Srbija najduže patila pod jednom nepodnošljivom, autoritarnom i ubilačkom vlasti kakva je bila Miloševićeva, da se može računati još od sredine osamdesetih. Loša vlast je kao i ekološki zagađivač. Možete ga ukloniti, ali, na žalost, zagađenje okoline traje puno duže nego što traje rad onog koji je zagađuje. Ista takva je i vaša vlast. Lošu vlast možete ukloniti, ali posljedice traju puno duže. Što duže imate lošu vlast, to se i duže morate boriti sa njenim posljedicama. To sve se odražava na Srbiju. Tu užasnu snagu, koja je potrebna i koju ni najmanje ne podcjenjujem, da se raščisti s tim, da se to traumatično razdoblje rasvijetli i istjeraju se stvari na čistac, je dosta teško učiniti, a to očito još nije učinjeno.
RSE: Da li ste, posmatrajući šta se događa u Srbiji posle 2000. godine, uočili neku grešku novih vlasti koja je dovela do tako tragičnog razvoja događaja?
PUSIĆ: Svi smo gledali sa velikim optimizmom na vladu Zorana Đinđića i na njegovo postavljanje, koje je imalo puno problema. Radili su se razni kompromisi, ali se vidjelo da postoji volja da se Srbija iščupa iz vlastite prošlosti i usmjeri prema nekoj svojoj evropskoj budućnosti, prema nekoj viziji budućnosti uopće. Ta tragedija ubojstva premijera Đinđića je vratila stvari nazad. Lakše mi je da analiziram hrvatsku situaciju jer tu nemam nikakve ograde. Što se situaciji u Srbiji tiče, utemeljeno na našem iskustvu, čini mi se da je pretpostavka svakog napretka da postoji stvarna politička volja kod ljudi koji vode zemlju, da se usmjere prema onome što zovemo evropskim standardima, a to znači prema jednoj pristojnoj državi. Nezahvalno mi je govoriti u tom smislu o drugim zemljama. Tu više govorim kao sociolog, nego kao političar. Moje je dojam da u političkom vodstvu još ne postoji konsenzus i apsolutna odlučnost u tom pravcu.
RSE: Kritičari današnje vlasti u Srbiji kažu da se Srbija vraća u devedesete. Da li vi u današnjoj Srbiji prepoznajete Srbiju iz devedesete?
PUSIĆ: Teško mi je reći da li je onako kako je bilo u devedesetim, ali mi se čini da je učinjen korak natrag u odnosu na onu atmosferu i na onaj osjećaj jasnoće cilja koji se počeo razvijati u vrijeme Đinđićeve vlade.
RSE: Vi ste kao izuzetno uspešan naučnik prešli u politiku. Da li se u politici moraju isprljati ruke?
PUSIĆ: Ne mogu reći za politiku u ratnim uvjetima, ali u politici u mirnodopskim uvjetima sigurno ne moraju. Već devet godina sam aktivno u hrvatskoj politici i to zahtjeva da ne kažete skoro sve što mislite, ali nikada od vas ne zahtijeva da govorite ono što ne mislite. To je neki kriterij koji držim za sebe. Sigurno postoje situacije u kojima nisam rekla sve što sam mislila, ali ne postoje situacije u kojima sam govorila nešto što nisam mislila, a dalje od toga mi ne pada na pamet da bi trebala, a kamoli da bi se načelno trebale isprljati ruke.
RSE: U detinjstvu ste bili sakupljač i petica i ukora. Verovatno je tu negde i odgovor zašto ste ušli u politiku, zašto se niste mogli zadovoljiti samo naukom. Da li je u politici bilo više petica ili ukora?
PUSIĆ: Politika je nešto sasvim drugačije, u mnogo čemu obrnuta disciplina od znanosti. Za mene je ulazak u politiku neka vrsta primjene vlastitog znanja iz područja znanosti. To je kao da neki kemičar uđe u industrijsku proizvodnju.
RSE: A da li je bilo više petica ili ukora u industrijskoj proizvodnji?
PUSIĆ: U politici je pitanje da li su vam pohvalnije petice ili ukori. U politici je možda bolje da imate više ukora, nego petica. Petice obično znače da više-manje govorite ono što svi misle i što se svi usude govoriti. Ukori znače da govorite nešto što se većina, ili boji, ili iz bilo kojih razloga ne želi, ili ste prvi u tome. Ukori tu nisu tako negativna kvalifikacija.
RSE: Pokojnom premijeru je stavljano na dušu da je kriminalac, pa i dalje. Vi ste primali najstrašnije uvrede. Da li se može odbraniti od toga? Kako ste vi to doživljavali? Da li vam je zbog toga bilo teško, ili je to deo posla?
PUSIĆ: Nikada se sasvim ne naviknete na to, niti ne znate u naprijed da li će vas to oslabiti, ili ojačati. Morate proći kroz to i tek onda možete procijeniti da li ste u stanju to podnijeti tako da vam to da veću snagu i više motivacije, ili ne. Meni je to svakako dalo malo više motivacije, iako nisam imala pojma u naprijed, niti što će se dogoditi, niti kako ću na to reagirati. Važno je da budete sigurni u ono što zastupate. Po mom iskustvu, u politici su najgori mangupi u vlastitim redovima. Najgori su i najviše vas destabiliziraju konflikti u vašoj neposrednoj okolini, kod vaših istomišljenika.
RSE: Srele smo se prošle nedelje na jednom lepu mestu, u Miločeru, u zanimljivom društvu, na skupu Igmanske inicijative. Tema je bila - Prepreke na putu približavanja zemalja regiona Evropskoj uniji. Tu je vrlo dragoceno iskustvo Hrvatske, koja je na tom putu otišla najdalje. Kakve su na vas ostavile utisak informacije iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine? Da li te države prolaze isti put sa istim problemima i da li razumete pesimizam u vezi sa dužinom ovog puta koji čeka te države?
PUSIĆ: Svaka zemlja u regiji ima svoj put i svoj tempo približavanja Evropskoj uniji. To se skraćeno zove približavanje Evropskoj uniji. Ali ono što je tu zbilja bitno je uvođenje i stabiliziranje evropskih standarda kod kuće, u svojoj zemlji, standarda u funkcioniranju institucija, u pravosuđu, u znanosti, u ekonomiji, u svim sferama života. Za zemlje u ovoj regiji, po mom mišljenju, nema, realno govoreći, druge mogućnosti i druge budućnosti osim one unutar Evropske unije jer smo mi objektivno tu gdje jesmo. Kako će to brzo ići i koliko će tko uspjeti iskoristi taj proces za vlastiti razvoj, za motiviranje ubrzavanja vlastitog razvoja, to je drugo pitanje i ovisi od zemlje do zemlje. To je različito i trajati će različito, ali da će sve te zemlje tamo doći i da tamo idu je neupitno. Zato tu ne vidim nekog prostora za pesimizam. Vidim prostora za frustraciju u smislu da li to sve ide puno prelagano, da li trebamo previše čekati, ali u prvom redu, da li trebamo previše čekati da profunkcioniraju ti neki evropski standardi kod nas doma, a ne što se tiče prijema u Evropsku uniju. Prijem u Evropsku uniju je naravno važan jer je to za svaku od tih zemalja u regiji dugoročna garancija i neka vrsta obrane od naročito neprijatnih vlasti koje bi se potencijalno mogle izabrati, od zloupotrebe institucija i svega onoga što smo do sada vidjeli u prošlosti. Ta dugoročna garancija koju članstvo u Evropskoj uniji predstavlja je za sve nas važna.
RSE: Jednom rečju - smena vlasti, ma koliko desni došli na vlast, u tom slučaju ne bi značio kraj sveta jer institucije funkcionišu.
PUSIĆ: Ne mogu se raditi svinjarije preko jedne granice, bez obzira tko došao na vlast.
RSE: Srbiji ipak oko vrata i dalje stoji Mladić i isporuka Mladića Hagu. Ima nekih tumačenja iz Brisela da bi mogla Srbija ići tim procesom i bez isporučivanja Mladića. Mislite li da je to realno?
PUSIĆ: Ne znam da li je realno, ali ne bi bilo dobro. Govorim iz hrvatskog iskustva. Razračunavanje sa zločinima koji su počinjeni u ime Srbije, u ime srpskog naroda za vrijeme rata od pojedinaca, je sastavni dio puta prema evropskim standardima. Poenta nije u tome da se učlanite(mo) u Evropsku uniju, da se kao prošvercate(mo). Možete(mo) im složiti neko Potemkinovo selo, ali od toga nemate(mo) nikakve koristi. Nije poenta da vas, ili nas, oni prime, a da pri tome ostanete(mo) ista kaljuža koja ste(smo) bili i prije toga. Poenta je u tome da svaka zemlja iskoristi taj proces da bi se razračunala sa mračnim stranama iz vlastite prošlosti, sa tragedijama i zločinima koji su se dogodili u nedavnom ratu i da se postavi na zdrave temelje. Čak i kada bi bilo moguće prošvercati se u Evropsku uniju, a ne raščistiti slučaj Mladić, to nije štetno za Evropsku uniju, ali je u prvom redu štetno za Srbiju.
RSE: Da li je HDZ promenio politiku prema Hagu onog trenutka kada je procenio da će ga ta promena dovesti do vlasti? Da li u Srbiji vidite slične procese?
PUSIĆ: HDZ nije promijenio svoju politiku, ni prema Hagu, ni prema Evropskoj uniji, misleći da će ga to dovesti na vlast, nije je promijenio prije izbora 2003. godine i u svojoj kampanji. Promijenio je politiku poslije izbora. Oni su došli na vlast sa nekom blažom varijantom, ali ne bitno izmijenjenom politikom od prije, ali su, nakon što su došli na vlast, promijenili svoj stav i to za 180 stupnjeva u tri ključne točke. To je po mom mišljenju njihov najveći doprinos Hrvatskoj. Promijenili su svoj stav prema Evropskoj uniji. Prije toga su bili protiv, a nakon što su došli na vlast su postali vrlo energično za. To nam je omogućilo konsenzus na javnoj sceni jer su svi drugi već prije toga bili za. Promijenili su svoj stav prema manjinama, u prvom redu prema srpskoj nacionalnoj manjini, koji je prije toga bio negativan, a nakon toga je postao pozitivan. Promijenili su svoj stav prema suradnji sa Haškim tribunalom, koji je prije toga bio negativan, a nakon što su došli na vlast je postao pozitivan. Počeli su vrlo uredno surađivati sa Tribunalom. Bez obzir na nedosljednost, to je na drugoj razini važno, ali što se tiče mogućnosti Hrvatske da ide naprijed, to je zbilja važan doprinos. Zašto su promijenili svoj stav prema ulasku Hrvatske u Evropsku uniju, a ove druge dvije stvari su izvedenice toga? Moje mišljenje je da su ga promijenili zato što Ivo Sanader ovo defakto hoće, bez obzira na sve kritike koje imam na njegov račun.
RSE: Kako u tom smislu vidite Srbiju danas?
PUSIĆ: Nisam sigurna da u Srbiji postoji konsenzus. Ne postoji konsenzus relevantnih političkih čimbenika oko toga da Srbija politički jeste Evropa, želi biti Evropa i želi afirmirati evropske standarde. I nama su poznati stavovi tipa - neće oni nama ništa nametati, neće nas ni na šta prisiljavati. Tu se uvijek zaboravlja da nikoga ne zovu u Evropsku uniju, niti mole, niti je nameću. To je pitanje, i mora biti pitanje, odluke u svakoj od tih zemalja. Da li mi to hoćemo? Centralno je pitanje kada pitate ljude u Srbiji da li su Evropejci ili ne, da li većina ljudi misli da jesu, ili da nisu.
RSE: Da li mislite da od sadašnjih izbora, i u kom smislu, može zavisiti preokret u Srbiji? Da li je Srbija pred tim izborom?
PUSIĆ: Nedvosmislenom odlukom kroz cijelu političku scenu nema puno napredovanja u tom pravcu. Stalno stoji kao da vam je zavezana čelična kugla oko noge. Sigurno od ovih izbora ovisi da li postizborno postoji mogućnost da se u Srbiji napravi konsenzus kod svih važnijih političkih stranaka o tome da Srbija jeste Evropa i da tamo želi ići, ne zato što je bilo ko natjerava ili prisiljava, nego zato što je to njezino opredjeljenje i da se na taj način počne baviti sama sobom. Po mom mišljenju, to je ključna promjena fokusa. U ovom trenutku to nije regija, niti odnosi sa drugim zemljama. U prvom redu to su odnosi sa samom sobom, a onda sve ostalo.
RSE: Zalagali ste se za prava manjina, pa u tom smislu i za prava Srba u Hrvatskoj. Jedna ste od prvih koja je rekla da je ono što je Tuđman i HDZ radio u Bosni, agresija na Bosnu i Hercegovinu. Da li danas zalaganje za pravo Srba i njihov povratak izaziva isti stepen negativnih reakcija kao i ranije?
PUSIĆ: To se zbilja bitno promijenilo. I taj moj stav o agresivnoj politici HDZ-a i Franje Tuđmana je izazvao strašne reakcije. Danas je to više-manje opće mjesto, osim što postoje argumenti da se nije moglo drugačije u to vrijeme, ali teško bi ste danas našli nekoga tko bi tvrdio da to apsolutno nije istina. Isti je slučaj i sa stavom prema Srbima, kao nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, bez obzira što neko osobno mislio. Kod mase ljudi nemam pojma, niti me zanima, što oni osobno misle. Ono što je prihvatljivo kao stav u javnosti se sigurno promijenilo u zadnjih šest godina.
RSE: U Srbiji se sumnja da vlast iskreno želi da se izbeglice vrate u Hrvatsku. Kažu da je Tuđman rešio srpsko pitanje, a zalaganje za povratak može sada bez problema da se fingira jer opasnosti od masovnijeg povratka nema. Da li ima istine u tome?
PUSIĆ: Ne znam da li ima istine u tome, ali moram reći da mi se čini potpuno svejednim šta ljudi, koji su na vlasti, iskreno misle. Bitno je da se sve što je potrebno kao preduvjet od strane države osigura da se ljudi, Srbi, hrvatski građani, mogu vratiti kući, da se na to striktno pazi i da se to striktno provodi. To je ono što je ključno. Šta oni intimno misle, iskreno rečeno, baš me briga. Za mene je bitno da ono što se službeno proklamira kao stav se i striktno sprovodi, da se na to pazi i da se svaki put intervenira kada nije tako.
RSE: Pretpostavljam da pratite šta se događa u Srbiji. U rasvetljavanju atentata na premijera Đinđića došlo se i do imena političara. Kako je to odjeknulo u Hrvatskoj?
PUSIĆ: Prati se, naravno, ali kao što znate, svi su sada skoncentrirani u velikoj mjeri na svoju unutrašnju situaciju. Ubojstvo Zorana Đinđića je bila, po mom mišljenju, tragedija za Srbiju, ali i tragedija za cijelu regiju, za normalizaciju stanja i odnosa u cijeloj regiji. Izgleda da se to sada približava kulminaciji i raščišćavanju. Ne mogu znati kako će se odraziti ovi iskazi na sudu i na koji način će sud postupiti, ali mislim da je sigurno važno da se to raščisti.
RSE: U Srbiji, iako se od početka govorilo da su umešane ruke i prsti političara u ubistvo premijera Đinđića, ipak je izazvalo šok ovako svedočenje o tome da su ljudi iz njegove najbliže okoline znali za to. Čini se da su se u Srbiji najviše zakomplikovale stvari u posle-ratnoj ili post-Miloševićevoj Srbiji. Zašto tako teško sve to ide u Srbiji?
PUSIĆ: Čini mi se da je jedan od razloga činjenica da je Srbija najduže patila pod jednom nepodnošljivom, autoritarnom i ubilačkom vlasti kakva je bila Miloševićeva, da se može računati još od sredine osamdesetih. Loša vlast je kao i ekološki zagađivač. Možete ga ukloniti, ali, na žalost, zagađenje okoline traje puno duže nego što traje rad onog koji je zagađuje. Ista takva je i vaša vlast. Lošu vlast možete ukloniti, ali posljedice traju puno duže. Što duže imate lošu vlast, to se i duže morate boriti sa njenim posljedicama. To sve se odražava na Srbiju. Tu užasnu snagu, koja je potrebna i koju ni najmanje ne podcjenjujem, da se raščisti s tim, da se to traumatično razdoblje rasvijetli i istjeraju se stvari na čistac, je dosta teško učiniti, a to očito još nije učinjeno.
RSE: Da li ste, posmatrajući šta se događa u Srbiji posle 2000. godine, uočili neku grešku novih vlasti koja je dovela do tako tragičnog razvoja događaja?
PUSIĆ: Svi smo gledali sa velikim optimizmom na vladu Zorana Đinđića i na njegovo postavljanje, koje je imalo puno problema. Radili su se razni kompromisi, ali se vidjelo da postoji volja da se Srbija iščupa iz vlastite prošlosti i usmjeri prema nekoj svojoj evropskoj budućnosti, prema nekoj viziji budućnosti uopće. Ta tragedija ubojstva premijera Đinđića je vratila stvari nazad. Lakše mi je da analiziram hrvatsku situaciju jer tu nemam nikakve ograde. Što se situaciji u Srbiji tiče, utemeljeno na našem iskustvu, čini mi se da je pretpostavka svakog napretka da postoji stvarna politička volja kod ljudi koji vode zemlju, da se usmjere prema onome što zovemo evropskim standardima, a to znači prema jednoj pristojnoj državi. Nezahvalno mi je govoriti u tom smislu o drugim zemljama. Tu više govorim kao sociolog, nego kao političar. Moje je dojam da u političkom vodstvu još ne postoji konsenzus i apsolutna odlučnost u tom pravcu.
RSE: Kritičari današnje vlasti u Srbiji kažu da se Srbija vraća u devedesete. Da li vi u današnjoj Srbiji prepoznajete Srbiju iz devedesete?
PUSIĆ: Teško mi je reći da li je onako kako je bilo u devedesetim, ali mi se čini da je učinjen korak natrag u odnosu na onu atmosferu i na onaj osjećaj jasnoće cilja koji se počeo razvijati u vrijeme Đinđićeve vlade.
RSE: Vi ste kao izuzetno uspešan naučnik prešli u politiku. Da li se u politici moraju isprljati ruke?
PUSIĆ: Ne mogu reći za politiku u ratnim uvjetima, ali u politici u mirnodopskim uvjetima sigurno ne moraju. Već devet godina sam aktivno u hrvatskoj politici i to zahtjeva da ne kažete skoro sve što mislite, ali nikada od vas ne zahtijeva da govorite ono što ne mislite. To je neki kriterij koji držim za sebe. Sigurno postoje situacije u kojima nisam rekla sve što sam mislila, ali ne postoje situacije u kojima sam govorila nešto što nisam mislila, a dalje od toga mi ne pada na pamet da bi trebala, a kamoli da bi se načelno trebale isprljati ruke.
RSE: U detinjstvu ste bili sakupljač i petica i ukora. Verovatno je tu negde i odgovor zašto ste ušli u politiku, zašto se niste mogli zadovoljiti samo naukom. Da li je u politici bilo više petica ili ukora?
PUSIĆ: Politika je nešto sasvim drugačije, u mnogo čemu obrnuta disciplina od znanosti. Za mene je ulazak u politiku neka vrsta primjene vlastitog znanja iz područja znanosti. To je kao da neki kemičar uđe u industrijsku proizvodnju.
RSE: A da li je bilo više petica ili ukora u industrijskoj proizvodnji?
PUSIĆ: U politici je pitanje da li su vam pohvalnije petice ili ukori. U politici je možda bolje da imate više ukora, nego petica. Petice obično znače da više-manje govorite ono što svi misle i što se svi usude govoriti. Ukori znače da govorite nešto što se većina, ili boji, ili iz bilo kojih razloga ne želi, ili ste prvi u tome. Ukori tu nisu tako negativna kvalifikacija.
RSE: Pokojnom premijeru je stavljano na dušu da je kriminalac, pa i dalje. Vi ste primali najstrašnije uvrede. Da li se može odbraniti od toga? Kako ste vi to doživljavali? Da li vam je zbog toga bilo teško, ili je to deo posla?
PUSIĆ: Nikada se sasvim ne naviknete na to, niti ne znate u naprijed da li će vas to oslabiti, ili ojačati. Morate proći kroz to i tek onda možete procijeniti da li ste u stanju to podnijeti tako da vam to da veću snagu i više motivacije, ili ne. Meni je to svakako dalo malo više motivacije, iako nisam imala pojma u naprijed, niti što će se dogoditi, niti kako ću na to reagirati. Važno je da budete sigurni u ono što zastupate. Po mom iskustvu, u politici su najgori mangupi u vlastitim redovima. Najgori su i najviše vas destabiliziraju konflikti u vašoj neposrednoj okolini, kod vaših istomišljenika.
RSE: Srele smo se prošle nedelje na jednom lepu mestu, u Miločeru, u zanimljivom društvu, na skupu Igmanske inicijative. Tema je bila - Prepreke na putu približavanja zemalja regiona Evropskoj uniji. Tu je vrlo dragoceno iskustvo Hrvatske, koja je na tom putu otišla najdalje. Kakve su na vas ostavile utisak informacije iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine? Da li te države prolaze isti put sa istim problemima i da li razumete pesimizam u vezi sa dužinom ovog puta koji čeka te države?
PUSIĆ: Svaka zemlja u regiji ima svoj put i svoj tempo približavanja Evropskoj uniji. To se skraćeno zove približavanje Evropskoj uniji. Ali ono što je tu zbilja bitno je uvođenje i stabiliziranje evropskih standarda kod kuće, u svojoj zemlji, standarda u funkcioniranju institucija, u pravosuđu, u znanosti, u ekonomiji, u svim sferama života. Za zemlje u ovoj regiji, po mom mišljenju, nema, realno govoreći, druge mogućnosti i druge budućnosti osim one unutar Evropske unije jer smo mi objektivno tu gdje jesmo. Kako će to brzo ići i koliko će tko uspjeti iskoristi taj proces za vlastiti razvoj, za motiviranje ubrzavanja vlastitog razvoja, to je drugo pitanje i ovisi od zemlje do zemlje. To je različito i trajati će različito, ali da će sve te zemlje tamo doći i da tamo idu je neupitno. Zato tu ne vidim nekog prostora za pesimizam. Vidim prostora za frustraciju u smislu da li to sve ide puno prelagano, da li trebamo previše čekati, ali u prvom redu, da li trebamo previše čekati da profunkcioniraju ti neki evropski standardi kod nas doma, a ne što se tiče prijema u Evropsku uniju. Prijem u Evropsku uniju je naravno važan jer je to za svaku od tih zemalja u regiji dugoročna garancija i neka vrsta obrane od naročito neprijatnih vlasti koje bi se potencijalno mogle izabrati, od zloupotrebe institucija i svega onoga što smo do sada vidjeli u prošlosti. Ta dugoročna garancija koju članstvo u Evropskoj uniji predstavlja je za sve nas važna.
RSE: Jednom rečju - smena vlasti, ma koliko desni došli na vlast, u tom slučaju ne bi značio kraj sveta jer institucije funkcionišu.
PUSIĆ: Ne mogu se raditi svinjarije preko jedne granice, bez obzira tko došao na vlast.
RSE: Srbiji ipak oko vrata i dalje stoji Mladić i isporuka Mladića Hagu. Ima nekih tumačenja iz Brisela da bi mogla Srbija ići tim procesom i bez isporučivanja Mladića. Mislite li da je to realno?
PUSIĆ: Ne znam da li je realno, ali ne bi bilo dobro. Govorim iz hrvatskog iskustva. Razračunavanje sa zločinima koji su počinjeni u ime Srbije, u ime srpskog naroda za vrijeme rata od pojedinaca, je sastavni dio puta prema evropskim standardima. Poenta nije u tome da se učlanite(mo) u Evropsku uniju, da se kao prošvercate(mo). Možete(mo) im složiti neko Potemkinovo selo, ali od toga nemate(mo) nikakve koristi. Nije poenta da vas, ili nas, oni prime, a da pri tome ostanete(mo) ista kaljuža koja ste(smo) bili i prije toga. Poenta je u tome da svaka zemlja iskoristi taj proces da bi se razračunala sa mračnim stranama iz vlastite prošlosti, sa tragedijama i zločinima koji su se dogodili u nedavnom ratu i da se postavi na zdrave temelje. Čak i kada bi bilo moguće prošvercati se u Evropsku uniju, a ne raščistiti slučaj Mladić, to nije štetno za Evropsku uniju, ali je u prvom redu štetno za Srbiju.
RSE: Da li je HDZ promenio politiku prema Hagu onog trenutka kada je procenio da će ga ta promena dovesti do vlasti? Da li u Srbiji vidite slične procese?
PUSIĆ: HDZ nije promijenio svoju politiku, ni prema Hagu, ni prema Evropskoj uniji, misleći da će ga to dovesti na vlast, nije je promijenio prije izbora 2003. godine i u svojoj kampanji. Promijenio je politiku poslije izbora. Oni su došli na vlast sa nekom blažom varijantom, ali ne bitno izmijenjenom politikom od prije, ali su, nakon što su došli na vlast, promijenili svoj stav i to za 180 stupnjeva u tri ključne točke. To je po mom mišljenju njihov najveći doprinos Hrvatskoj. Promijenili su svoj stav prema Evropskoj uniji. Prije toga su bili protiv, a nakon što su došli na vlast su postali vrlo energično za. To nam je omogućilo konsenzus na javnoj sceni jer su svi drugi već prije toga bili za. Promijenili su svoj stav prema manjinama, u prvom redu prema srpskoj nacionalnoj manjini, koji je prije toga bio negativan, a nakon toga je postao pozitivan. Promijenili su svoj stav prema suradnji sa Haškim tribunalom, koji je prije toga bio negativan, a nakon što su došli na vlast je postao pozitivan. Počeli su vrlo uredno surađivati sa Tribunalom. Bez obzir na nedosljednost, to je na drugoj razini važno, ali što se tiče mogućnosti Hrvatske da ide naprijed, to je zbilja važan doprinos. Zašto su promijenili svoj stav prema ulasku Hrvatske u Evropsku uniju, a ove druge dvije stvari su izvedenice toga? Moje mišljenje je da su ga promijenili zato što Ivo Sanader ovo defakto hoće, bez obzira na sve kritike koje imam na njegov račun.
RSE: Kako u tom smislu vidite Srbiju danas?
PUSIĆ: Nisam sigurna da u Srbiji postoji konsenzus. Ne postoji konsenzus relevantnih političkih čimbenika oko toga da Srbija politički jeste Evropa, želi biti Evropa i želi afirmirati evropske standarde. I nama su poznati stavovi tipa - neće oni nama ništa nametati, neće nas ni na šta prisiljavati. Tu se uvijek zaboravlja da nikoga ne zovu u Evropsku uniju, niti mole, niti je nameću. To je pitanje, i mora biti pitanje, odluke u svakoj od tih zemalja. Da li mi to hoćemo? Centralno je pitanje kada pitate ljude u Srbiji da li su Evropejci ili ne, da li većina ljudi misli da jesu, ili da nisu.
RSE: Da li mislite da od sadašnjih izbora, i u kom smislu, može zavisiti preokret u Srbiji? Da li je Srbija pred tim izborom?
PUSIĆ: Nedvosmislenom odlukom kroz cijelu političku scenu nema puno napredovanja u tom pravcu. Stalno stoji kao da vam je zavezana čelična kugla oko noge. Sigurno od ovih izbora ovisi da li postizborno postoji mogućnost da se u Srbiji napravi konsenzus kod svih važnijih političkih stranaka o tome da Srbija jeste Evropa i da tamo želi ići, ne zato što je bilo ko natjerava ili prisiljava, nego zato što je to njezino opredjeljenje i da se na taj način počne baviti sama sobom. Po mom mišljenju, to je ključna promjena fokusa. U ovom trenutku to nije regija, niti odnosi sa drugim zemljama. U prvom redu to su odnosi sa samom sobom, a onda sve ostalo.
RSE: Zalagali ste se za prava manjina, pa u tom smislu i za prava Srba u Hrvatskoj. Jedna ste od prvih koja je rekla da je ono što je Tuđman i HDZ radio u Bosni, agresija na Bosnu i Hercegovinu. Da li danas zalaganje za pravo Srba i njihov povratak izaziva isti stepen negativnih reakcija kao i ranije?
PUSIĆ: To se zbilja bitno promijenilo. I taj moj stav o agresivnoj politici HDZ-a i Franje Tuđmana je izazvao strašne reakcije. Danas je to više-manje opće mjesto, osim što postoje argumenti da se nije moglo drugačije u to vrijeme, ali teško bi ste danas našli nekoga tko bi tvrdio da to apsolutno nije istina. Isti je slučaj i sa stavom prema Srbima, kao nacionalnoj manjini u Hrvatskoj, bez obzira što neko osobno mislio. Kod mase ljudi nemam pojma, niti me zanima, što oni osobno misle. Ono što je prihvatljivo kao stav u javnosti se sigurno promijenilo u zadnjih šest godina.
RSE: U Srbiji se sumnja da vlast iskreno želi da se izbeglice vrate u Hrvatsku. Kažu da je Tuđman rešio srpsko pitanje, a zalaganje za povratak može sada bez problema da se fingira jer opasnosti od masovnijeg povratka nema. Da li ima istine u tome?
PUSIĆ: Ne znam da li ima istine u tome, ali moram reći da mi se čini potpuno svejednim šta ljudi, koji su na vlasti, iskreno misle. Bitno je da se sve što je potrebno kao preduvjet od strane države osigura da se ljudi, Srbi, hrvatski građani, mogu vratiti kući, da se na to striktno pazi i da se to striktno provodi. To je ono što je ključno. Šta oni intimno misle, iskreno rečeno, baš me briga. Za mene je bitno da ono što se službeno proklamira kao stav se i striktno sprovodi, da se na to pazi i da se svaki put intervenira kada nije tako.