Tufik Tule Erović je vjerovatno jedini građanin Crne Gore, ali i šire koji, da bi obrao plodove sa imanja u svom selu Poda, mora to zaliti benzinom i to najprije mora politi sebe. Ne radi se o nikakvoj novoj agrotehničkoj mjeri koju je Tule ponavljao već treću godinu zaredom, već o nevolji kada dođu sudski izvršitelji sa policijom da mu unište ljetinu i oduzmu zemlju koju je on oteo od Lima:
„Evo trideset godina me ’Crnagoraput’ tereti oko toga. Htio sam da se palim, da gorim. Sijem ga, zabodem pritke, kopam, zalivam, nađem tu prihoda, prodajem da bih preživio.“
U Asfaltnoj bazi „Crnagoraputa“ nije bilo voljnih da komentarišu spor sa Tulom, a nedostupni su bili nadležni u podgoričkoj centrali. U svakom slučaju, pravnog spora i nema. Parcela je katastarski fabrička, ali svi koji vide to nađubreno i obrađeno ostrvce u šljunkovitoj pustari reći će da bi bilo pravo da ono ostane Erovićima. Uostalom, kada je prije trideset godina počeo kultivisati pet šljunkovitih ari fabrički i opštinski čelnici su pitali Tula:
„Čiji je ovo vrt“?. Ja sam rekao moj vrt. „Nećemo mi branit ove vrtove da radite“. Po pravdi, pošto sam se mnogo muke namučio ja mislim da bih mogao to da otplatim nekako i da mi se to dodijeli pošto sam se mnogo namučio. Dogonio sam kolicima zemlju. Dogonio sam non stop tu i napravio sam to vrta. Da nijesam radio tu ne bi ništa ni imalo.“
Tufikov sin Edin, dvadesetčetvorogodišnjak, proveo je život u stresovima bezzemlješkim i u strahu da ne ostane bez parčenceta vrta koji je za njegove tri sestre i njega život značio:
„Od Lima je uzimao zemlju i to smo koristili.Bager dovedu te razgrtaju skroz. Oni su nam svake godine razvaljivali, ali ono je dobro rađalo.“
Erovićima bolje nego drugima izniknu kupus, pasulj, boranija, a uzgaja ih i Tufikova supruga Elifa, pod stalnim strahom, priča:
„Svi smo čitavo vrijeme mi smo u tremi od njih. Cijelo vrijeme smo u tremi kako smo doselili ovdje. Kako se osjećamo? Teško. Čekamo samo da dođu miliciju da dovedu“.
RSE: Koliko se puta benzinom polivao?
EROVIĆ: Tri put, bogomi. Kako me nije strah da sagori? Tu su dvije krave bile i bio on. On je to bio zaključ’o i zabrendo da ne može izać niko. Da ga nijesu prevarili opet na prozor da izađe. Opet dođoše, te razrušiše. Pao je u nesvijest, ćerali ga u bolnicu.
Komšija i rođak Edin Erović:
„Inače, to je bio i seoski komun. Koristili smo svi to dok nije Baza došla. Mogu ti reć, što će ti ono svi reć moje komšije, svakodnevno je nasipao i tu neplodnu zemlju je pretvorio u rodnu zemlju, zemlju koja mu je ipak omogućila egzistenciju. Pa, zaista je grehota. Kada se borio sa Limom i sa tom naravi prirode grehota mu je to oduzeti i sav taj njegov rad pretvoriti opet u ništavilo.“
Tufik Tule Erović, čovjek sa imanjem na tuđoj parceli, a na svojoj zemlji koju je svojim rukama donio:
„Poljoprivrednik sam pravi. Evo, moje komšije uzimaju kod mene tog pasulja, pa i brašno. Nosim na pjacu, prodajem. Nešto ja jedem od toga. Dijete u školu.“
„Evo trideset godina me ’Crnagoraput’ tereti oko toga. Htio sam da se palim, da gorim. Sijem ga, zabodem pritke, kopam, zalivam, nađem tu prihoda, prodajem da bih preživio.“
U Asfaltnoj bazi „Crnagoraputa“ nije bilo voljnih da komentarišu spor sa Tulom, a nedostupni su bili nadležni u podgoričkoj centrali. U svakom slučaju, pravnog spora i nema. Parcela je katastarski fabrička, ali svi koji vide to nađubreno i obrađeno ostrvce u šljunkovitoj pustari reći će da bi bilo pravo da ono ostane Erovićima. Uostalom, kada je prije trideset godina počeo kultivisati pet šljunkovitih ari fabrički i opštinski čelnici su pitali Tula:
„Čiji je ovo vrt“?. Ja sam rekao moj vrt. „Nećemo mi branit ove vrtove da radite“. Po pravdi, pošto sam se mnogo muke namučio ja mislim da bih mogao to da otplatim nekako i da mi se to dodijeli pošto sam se mnogo namučio. Dogonio sam kolicima zemlju. Dogonio sam non stop tu i napravio sam to vrta. Da nijesam radio tu ne bi ništa ni imalo.“
Tufikov sin Edin, dvadesetčetvorogodišnjak, proveo je život u stresovima bezzemlješkim i u strahu da ne ostane bez parčenceta vrta koji je za njegove tri sestre i njega život značio:
„Od Lima je uzimao zemlju i to smo koristili.Bager dovedu te razgrtaju skroz. Oni su nam svake godine razvaljivali, ali ono je dobro rađalo.“
Erovićima bolje nego drugima izniknu kupus, pasulj, boranija, a uzgaja ih i Tufikova supruga Elifa, pod stalnim strahom, priča:
„Svi smo čitavo vrijeme mi smo u tremi od njih. Cijelo vrijeme smo u tremi kako smo doselili ovdje. Kako se osjećamo? Teško. Čekamo samo da dođu miliciju da dovedu“.
RSE: Koliko se puta benzinom polivao?
EROVIĆ: Tri put, bogomi. Kako me nije strah da sagori? Tu su dvije krave bile i bio on. On je to bio zaključ’o i zabrendo da ne može izać niko. Da ga nijesu prevarili opet na prozor da izađe. Opet dođoše, te razrušiše. Pao je u nesvijest, ćerali ga u bolnicu.
Komšija i rođak Edin Erović:
„Inače, to je bio i seoski komun. Koristili smo svi to dok nije Baza došla. Mogu ti reć, što će ti ono svi reć moje komšije, svakodnevno je nasipao i tu neplodnu zemlju je pretvorio u rodnu zemlju, zemlju koja mu je ipak omogućila egzistenciju. Pa, zaista je grehota. Kada se borio sa Limom i sa tom naravi prirode grehota mu je to oduzeti i sav taj njegov rad pretvoriti opet u ništavilo.“
Tufik Tule Erović, čovjek sa imanjem na tuđoj parceli, a na svojoj zemlji koju je svojim rukama donio:
„Poljoprivrednik sam pravi. Evo, moje komšije uzimaju kod mene tog pasulja, pa i brašno. Nosim na pjacu, prodajem. Nešto ja jedem od toga. Dijete u školu.“
