Ivona COVIC, glumica iz Podgorice
Subota, 4. novembar 2006. godinePrve informacije o tome kako je osvanulo u Monte Negru pribavljam iz dnevnih novina i uz prvu prijepodnevnu kafu. Tu je uobičajeno mamino interesovanje kada sam sinoć došla. Naslovi: "Uobičajeni oguglali", "Poginuo pješak", "Tuča u kafani", "Ubio, pa se ubio", "Podignuta optužnica zbog sumnje", "Pohvaljena Crna Gora od strane predstavnika Evropske unije". Jutros sam ipak nešto novo u novinama pročitala - "Progovorila ministarka kulture" i to desetak dana prije isteka mandata. Svađa se sa nekim direktorom nekog muzeja. Ništa ne razumijem i telefonom pitam jednog starijeg kulturnjaka da mi pojasni.
Jedan čovjek mi reče: "Da ministrica hoće da usitni neke institucije kulture kako bi napravila što više manjih firmi, kako bi što veći broj njoj bliskih ljudi imao svoje institucije, da su direktori, da se pitaju, da ima što više upravnih odbora, što više državnih apanaža. Tako su rasformirali orkestar da bi formirali Muzički centar. Tako od muzeja hoće da naprave nekoliko centara. To ti je proces centromanije kulture". Reče mi čovjek. "Hvala, ništa mi nije jasnije", rekoh mom prijatelju, odgurnuh novine i okrenuh se mojim današnjim obavezama.
U Nacionalnom teatru večeras igram predstavu "Tre sorelle". Opet ćemo napuniti Veliku salu.
Nedjelja, 5. novembar 2006. godine
Kao jedan od domaćina nedjeljnog šou-programa na novoj Atlas Televiziji, već nekoliko sedmica pokušavam nešto osmisliti kako bih zaradila džeparac. Danas su mi uživo u studiju bile klinke iz Muzičke škole Vasa Pavić, dvije flaute i jedno violončelo. Djeca blistaju a ja ih pitam šta bi željeli da postanu kada porastu. Pitanje sam postavila i mojim gostima, predstavnicima srednje i starije generacije. Svi su odgovorili da ne žele da porastu. Hoće do kraja života da budu djeca. Ko ne poznaje sadašnje crnogorske prilike reći će - Pa da, Crnogorci svih generacija žele da budu izdržavana lica i zato neće da porastu. Čini mi se da nije riječ o tome. Ovdje mladi ljudi svoju sudbinu žele da uzmu u svoje ruke. Ali strah od svoje ideje moraju prilagoditi ukusu novopečenih moćnika. Tjera ih u razmišljanje da nikada ne porastu.
Ponedjeljak, 6. novembar 2006. godine
Nekadašnji Simfonijski orkestar Radio-televizije Crna Gora ima prvi koncert, nakon što su njegovi članovi otpušteni iz javnog servisa. Sada vrsni muzičari nastupaju pod imenom Nevladina organizacija Kamerni orkestar. Naprosto želim podržati njihovu borbu za egzistenciju, i što je važnije, želim biti na događaju sa kojeg umjetnici poručuju ono što ne piše na partiturama: postojimo, sviramo usprkos ili usprkos svemu.
Utorak, 7. novembar 2006. godine
Lijepo je čuti kada vam poznanika, prijatelja, saradnika priznaju i nagrade negdje u svijetu. Lijepo je čuti kada neki domaći umjetnički proizvod zadovolji međunarodnu estetiku. Zato sam danas sa radošću pročitala vijest da je crnogorski filmski reditelj Nikola Vukčević dobio nagradu na međunarodnom filmskom festivalu u Džordžiji za najboljeg reditelja. Radosna sam i zbog toga što u Nikolinom filmu "Pogled sa Ajfelovog tornja" uloge tumače moji prijatelji. Jednostavno, radujem se uspjehu mladih ljudi iz moga grada, moje ulice, moje škole, moje Akademije. Istovremeno sam tužna što ovdašnji mladi ljudi moraju da se dokažu i ostvare u svijetu, da bi neko u domaćem dvorištu rekao – E, pa on je naš. Tužna sam što mladi ljudi odlaze iz Crne Gore shvatajući da ovdje nemaju izgledne mogućnosti i šanse. Tužno je što je gotovo jedina tema u Crnoj Gori ko će biti članovi nove Vlade i ko će u diplomatiju. Imam utisak da svaki državni i partijski činovnik mašta o vladi i diplomatiji.
Srijeda, 8. novembar 2006. godine
Konačno je u novinama osvanulo ime budućeg ministra kulture u novoj vladi Crne Gore. Reference su mu: pravnik, novinar, portparol vladajuće stranke. Možda čovjek nije upadljiv, tek nisam ga prethodnih godina primijetila u pozorišnoj publici. Možda je i dobro što će crnogorsku kulturu voditi pravnik jer su mnogi prethodni ministri kulture, po vokaciji kulturnjaci, potpuno obesmislili stil i zamutili ovdašnji kulturološki ambijent. Vjerujem da će prvi potez novog ministra kulture biti hitno obnavljanje državnog Simfonijskog orkestra, u kojem će svirati ljudi ponikli i dokazani u ovoj sredini. Očekujem od ministra da na sesije u crnogorskom kulturnom konceptu nikada ne pozove one inferiorne ljude koji su učestvovali u likvidaciji državnog orkestra. Ako to uradi – položio je, makar i nikada ga ne primijetila na pozorišnim predstavama.
Četvrtak, 9. novembar 2006. godine
Opet ljeto u Crnoj Gori. Temperatura u Podgorici 22 stepena. Najljepše je ispijanje kafe u bašti knjižare Karmer i prelistavanje novih izdanja uz žubor rijeke Ribnice.
Stranica 11 iz knjige "Otvorena vrata" od Pitera Bruka:
"U pozorište idemo da bi smo u njemu našli život. Ali ako između života u pozorištu i onog izvan njega nema razlike, onda pozorište nema smisla". Ovaj citat opet vraćam. "U pozorište idemo da bi smo u njemu našli život. Ali ako između života u pozorištu i onog izvan njega nema razlike, onda pozorište nema smisla".
Petak, 10. novembar 2006. godine
Idem u podgoričku redakciju Radija Slobodna Evropa da iščitam dnevnik. Nemir, uzbuđenost i ponos - osjećaji su koji su me pratili tokom sedmodnevnog ispisivanja dnevnika. Imala sam deset godina kada je moj otac radio u prvoj redakciji Radija Slobodne Evrope. Sjećam se njegovih putovanja u Minhen, Prag, Budimpeštu. Punoj kući je pričao o Nenadu, Rakeli, Srđi, Sabini, Karabegu i ostalim saradnicima iz tadašnjeg sastava Slobodne Evrope. Sjećam se svih neprilika koje je u Crnoj Gori imao moj otac zato što je poslije YUTEL-a nastavio po starom i u Slobodnoj Evropi. Sjećam se koliko je maštao o slobodnoj, suverenoj Crnoj Gori.
Nije se za dlaku promijenio, samo što ne može da radi u državi za koju se toliko borio.
