Saradnja: Enis ZEBIĆ
No pre nego što čujemo širu raspravu o tome, Enis Zebić iz Zagreba podseća na zahteve o povratu stanarskih prava i načinu na koji hrvatska Vlada želi stambeno da kompenzuje nekadašnje nosioce stanarskih prava:Između 25.000 i 40.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti izgubilo je početkom devedesetih godina upravnim ili sudskim postupkom stanarsko pravo. Sam institut stanarskog prava ukinut je pred desetak godina. Jedina opcija koja se sada nudi je stambeno zbrinjavanje. Sa ovim rješenjem su suglasni i politički predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj i nevladine organizacije sa srpskim predznakom, ali oni, kao i misija OESS-a u Hrvatskoj, upozoravaju da se stambeno zbrinjavanje nekadašnjih nositelja stanarskog prava provodi izuzetno sporo. Na ratom pogođenim područjima Hrvatske moguće je darovanje građevinskog materijala za obnovu oštećene kuće ili izgradnju nove na vlastitoj zemlji, darovanje građevinskog materijala i zemljišta za izgradnju kuće, ili davanje kuće ili stana u najam po povlaštenoj najamnini od kunu i pol po kvadratu. Po podacima s početka srpnja, riješeno je 2.859 obitelji bivših nositelja stanarskog prava, većinom u Vukovaru, 1.422 obitelji su već u stanovima i treba riješiti papire, a za 3.193 zahtjeva treba pronaći primjeren smještaj. Izvan ratom pogođenih područja Hrvatske predviđen je zaštićeni najam – opet po kunu i pol po kvadratu mjesečno, ili kupovina stana po cijeni od 700 do 900 eura po kvadratu, sa 15 posto učešća, počekom od godinu dana, kamatom od četiri posto i maksimalnim rokom otplate od 30 godina. Od četiri i pol tisuće zahtjeva, pola je za najam, a pola za kupovinu stana. Tu se bilježi i najsporiji rad i najviše primjedbi – kupljen je svega 41 stan u Zagrebu, Osijeku i Karlovcu, a otprilike 2.200 zahtjeva je u raznim fazama obrade.
* * * * *
RSE: Prema podacima OEBS-a, pre rata u Hrvatskoj je bilo oko 30.000 stanova nad kojima su Srbi imali pravo korišćenja. Do sada je zanemarljiv broj podeneo zahtev za stambeno zbrinjavanje. Naši sagovornici – saborski zastupnik srpske liste u Hrvatskom saboru Ratko Gajica i Jelka Glumičić iz Odbora za ljudska prava u Karlovcu, podsećaju na način kako su vlasnici stanarskih prava deceniju unazad gubili to pravo:
GAJICA: Nepravda tu ima dvije-tri dimenzije. Jedna je kad je čovjek izašao iz svog stana i ostavio sve svoje stvari unutra, onda je pouzdano da on nije otišao iz stana s namjerom da ga trajno napusti. Drugi problem je da je država brzala neke rokove, pa onda kad te uvjete uspostavite, onda je taj rok, čini mi se, namjera s ciljem da proizvede efekat da se ljudi u svoje stanove ne mogu vratiti, da bi se onda mogla donijeti odluka kako su oni to svoje stanarsko pravo izgubili, i to svojevoljno. Treća stvar koja je nepravda u tome to je da su ljudi koji su dobili stanarsko pravo, dobili su ga na način da su u toku svog radnog vijeka ulagali u stambeni izgradnju i sve je to jednog trenutka počišćeno jednom odlukom države na koju pojedinac ne može uticati. Naravno da je to nepravda do neba.
GLUMIČIĆ: Imamo podatak da je 1.880 porodica ostalo bez stanarskog prava, i to je podatak sa suda. Toliko je podignuto sporova zbog oduzimanja stanarskog prava i sve te presude su, u pravilu, rezultirale otkazom stanarskog prava. U međuvremenu su vraćena samo tri stanarska prava.
RSE: Prema planu hrvatske vlade predviđana su dva rešenja za stambeno zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskog prava. Povratnici mogu da dobiju stan u najam koji je u vlasništvu države, po „zaštićenoj“ ceni ili da kupe stan pomoću povoljnog kredita, kao i dodelu građevinskog materijala:
BUDIMIR: Stambeno zbrinjavanje ne može biti supstitucija za stanarsko pravo. Mi dozvoljavamo da ljudi koji žele da se stambeno zbrinu, to i rade, ali stalno ukazujemo i protiv smo stambenog zbrinjavanja jer ono u praksi ne daje rezultate. Tu se ne radi o vraćanju stanarskih prava, nego davanju u najam određenih stambenih jedinica na određeno vrijeme i ljudi ih ne mogu kasnije pretvoriti u privatno ili stalno vlasništvo.
GLUMIČIĆ: Po meni je to jedno diskriminirajuće rješenje bivših nositelja stanarskog prava koji su godinama, naglašavam – godinama, izdvajali iz svog džepa za stambenu izgradnju. Ja to mogu odgovorno reći jer sam 30 godina radila u stambenoj oblasti, izdvajala su se velika sredstva za stambenu izgradnju i ti ljudi se sada potucaju kojekuda. Mnogi od tih ljudi su već izgubili i vjeru i nadu, mnogi su umrli i tako dalje, tako da nisu ni mogli podnijeti zahtjev za stambeno zbrinjavanje. To je jedno. Drugo, ova odredba da ljudi koji se žele stambeno zbrinuti moraju živjeti u Republici Hrvatskoj, to je također, po meni, nepravedno.
RSE: Uskraćujući delu svojih građana pravo na korišćenje stana, odnosno mogućnost da oni koji opravdano nisu mogli na vreme podneti zahtev za otkup stanova kao korisnici stanarskog prava, to urade naknadno, ili da dokazu da to nisu mogli u Srpskom demokratskom forumu smatraju to kao povredu ključnih načela jednakosti svih građana pred zakonom:
LINTA: Mi stojimo na stanovištu da je u ovom slučaju eklatantno prekršeno jedno od ključnih demokratskih načela – načelo jednakosti građana pred zakonom i mislimo da bi trebalo dati svim građanima mogućnost, odnosno otvoriti rok da ljudi u ponovljenim postupcima dokažu da je zaista najveći broj njih otišao u to vrijeme, ne dobrovoljno, nego iz straha, zbog fizičkih prijetnji, a neki su čak bili i fizički izbačeni iz tih stanova.
GAJICA: Mi mislimo da se tu čini ogromna nepravda, na jedan arbitraran način, nekorektnim ili diskriminacijskim postupkom države. Kad nekome date stan, a nekome ne date, a onaj kome niste dali je zaslužniji za taj konkretan stan ili uopće za rješavanje stambenog pitanja od onoga kome ste taj stan dali, onda ste u startu napravili ogromnu nepravdu. I kad to povežete s ovom činjenicom da država radi naseljavanje, i to radi naseljavanje na mjestima i u krajevima gdje su ljudi otišli, onda naravno da to nosi političku konotaciju.
RSE: Evropska unija nije imala čvrst stav povodom poništavanja stambenih prava u Hrvatskoj, čekajući odluku Evropskog suda za ljudska prava. Slučaj Kristine Blečić iz Zadra, koja je nakon iscrpljenih pravnih mehanizama i negativnih odgovora na zahtev za povrat stanarskog prava, u Hrvatskoj, zaštitu potražila pred Sudom za ljudska prava u Strazburu, za mnoge je bila poslednja nada. Koliko je ovaj slučaj validan i značajan za povrat stanarskog prava?
GAJICA: I Evropski sud za ljudska prava u Strazburu također ima neka svoja dvoumljenja – ne zna bi li to priznao ka vlasništvo ili nekako drukčije, pa tu još uvijek ima velikih nepoznanica. Nekoliko hiljada ljudi je podnijelo zahtjev za stambeno zbrinjavanje, a opet veći broj ljudi očekuje da se problem njihovih stanova razriješi kroz one kriterije koji su upisani u Ugovoru o sukcesiji, a to je opet pitanje koje moraju razriješiti dvije države. A kad će to biti, ne znam ni sam. Iz ovoga što sam rekao, teško je izvesti zaključak što je pametno. Što je pametno, to bih znao, ali što je pametno savjetovati ljudima da urade ili što je dobro, što je loše, prosto ne znam ni sam što bih rekao.
BUDIMIR: To se na taj primjer ne odnosi, odnosno mi ga gotovo i ne komentarišemo. On može biti podmetnuti primjer koji je Hrvatska mogla da isforsira da bi njime pokazala da gubimo stanarska prava.
LINTA: Možemo reći da se taj proces u Strazburu odvijao u dvije faze. U prvoj fazi, Evropski sud u Strazburu je jula 2004. godine donijelo presudu po kojoj je dao za pravo Republici Hrvatskoj što je oduzela stanarsko pravo gospođi Blečić jer nije boravila šest mjeseci u tom stanu. Po toj presudi ispada da gospođi Blečić nisu bila ugrožena dva osnovna ljudska prava – pravo n vlasništvo i pravo na dom, koja garantuje Evropska konvencija o ljudskim pravima. Dakle, pokušaj gospođe Blečić da zaštiti svoja ugrožena ljudska prava na dom i na vlasništvo je završio neslavno.
GLUMIČIĆ: Slučaj gospođe Blečić nije dobar primjer. Nije dobar je jer ona otišla u Italiju i tako dalje, da ne pričam, zna se o kojem se slučaju radi. Ja ne želim vjerovati da je to kraj. Prepotentno bi bilo reći da je politika umiješana u donošenje tih odluka u Strazburu, ali to mi naprosto govori moj zdravi razum i želja da živimo u skladu sa evropskim standardima ljudskih prava. Tako da se tu mora nešto desiti.
RSE: Sporazum o sukcesiji bivših jugoslovenskih republika podrazumeva i obavezu poštovanja predratnih vlasničkih prava. Bosna i Hercegovina je pod nadzorom međunarodne zajednice rešila problem restitucije stanova. Tek nakon sto je više od 50 procenata stanova vraćeno svojim vlasnicima, BiH je primljena u Savet Evrope. Ovakvi zahtevi nisu postavljeni pred Hrvatsku 1997. godine, niti je to pitanje pokretano:
GAJICA: U BiH je ta restitucija napravljena zato što treća strana, dakle međunarodna zajednica, donosi odluke i ona je postupila po načelu koje je, ja mislim, posve pravedno i jednako se ponijela prema svima i svima vratila stanarsko pravo. Hrvatska, nažalost, nije u takvoj poziciji, ili nije u tako lošoj poziciji, ili nije u takvoj poziciji da mora prihvatiti takvu vrstu arbitrarnog rješenja. I Hrvatska upravo zbog toga što nema takav pritisak, izvrdava u svim mogućim modelima ili na svaki mogući način da, rekao bih, što jeftinije prođe.
BUDIMIR: Od posebne važnosti za ovu problematiku je Ugovor o pitanjima sukcesije koji je potpisan u Beču u junu 2001. godine, koji su potpisale svih pet država nasljednica bivše SFRJ. Hrvatski sabor je donio odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju ugovora u pitanjima sukcesije tek marta 2004. godine. A posebno je važan aneks G ugovora koji reguliše privatnu imovinu i stečena stanarska prava, prema kome bi se ta privatna imovina i stečena prava trebala vratiti na stanje koje je bilo prije rata 1990. godine.
RSE: S obzirom da je Hrvatska na korak od ulaska u porodicu evropskih država, pitanje za naše sagovornike je – koliko je moguće izvršiti pritisak na međunarodne institucije i Hrvatsku da se ovo pitanje reši pre okončanja evropskih integracija?
BUDIMIR: Mi smatramo da međunarodna zajednica ne može da prihvati Hrvatsku ukoliko ona ne ispoštuje osnovne obaveze. A budući da su stanarska prava imovinska prava i da su sve republike bivše Jugoslavije priznale stanarska prava, onda zaista treba očekivati da to uradi i Hrvatska. Tim pre ako ima ambiciju da uđe u evropske integracije.
LINTA: Hrvatskoj taj uslov prilikom prijema u Savjet Evrope 1997. godine nije bio postavljen, niti je pominjan prilikom početka pregovora o pridruživanju EU, iako su kriteriji u tom slučaju još strožiji. Po nama se radi o duplim aršinima. Smatramo da je taj model trebao da se primijeni i na Republiku Hrvatsku.
GAJICA: Ja sam uvjeren da bi to trebalo biti jedno od važnih pitanja koje ulazi u kriterije – da li je Hrvatska prema svojim građanima postupila pošteno ili nije.
GLUMIČIĆ: Mislim da treba izvršiti pritisak na vladu. Svi ti zakoni po kojima su toliki ljudi ostali bez stanarskog prava su bili diskriminirajući. I ovaj program stambenog zbrinjavanja je diskriminirajući. Međutim, nevladine organizacije se, nažalost, još uvijek smatraju cinkarošima, neprijateljima hrvatske države, a iz crnih limuzina, plišanih fotelja i tako dalje sve ljudske nesreće izgledaju sitno i nevažno.
RSE: Posledicu ili uzrok gubitka stanarskog prava, treba tražiti u bliskoj ratnoj prošlosti, društvenim promenama, ali i zakonskim ograničenjima koja su nastupila usled takvih okolnosti. Koliko ovo pitanje može biti politički osetljivo?
GLUMIČIĆ: Ja mislim da je sve na kraju krajeva politika. Ja se 13 godina bavim ljudskim pravima i vidim da je pljačka zapravo bila cilj ovog rata, a ne posljedica. U tim stanovima su sada neki drugi ljudi, hrvatske nacionalnosti. Naravno da je to i politika. Hrvatska se svim silama deklarativno trudi da kaže da je povratak poželjan i tako dalje, a u stvarnosti se i dalje – po mojoj ocjeni – vrši etničko čišćenje, samo, naravno, na jedan drugačiji, sofisticiraniji način.
GAJICA: Naravno da to nosi i političku konotaciju. To je loša poruka. Kad imate takve, loše političke poruke, onda vi zapravo ostavljate repove koji prave nezadovoljstva za buduće vrijeme. Ne mogu reći da se ostavljaju repovi za nekakve buduće ratove, ali svakako za nekakva buduća nezadovoljstva – da. A to, čini mi se, nije dobra politika.
RSE: I dok predstavnici udruženja Srba izbeglih iz Hrvatske traže da im se vrate stanarska prava koja su imali u Hrvatskoj pre rata, tvrdeći da to usporava proces povrata, samo mali broj njih je podeo zahtev za stambeno zbrinjavanje:
GAJICA: Ja se usuđujem reći da je bilo pametno podnijeti zahtjev za stambeno zbrinjavanje. To je bio priključak i to još uvijek jeste priključak, jer nije prošao rok, da to pitanje konkretnog stana za konkretnog čovjeka održimo u životu kao aktualan problem. Ako to ostavimo da razriješe samo Zagreb i Beograd na međudržavnom nivou, bojim se da ta relacija neće imati osjećaja za pojedinačan problem običnog čovjeka, makar njih bilo i nekoliko hiljada. Zato ljudi koji pretendiraju da im se vrati stan, koji imaju pravo da traže rješavanje stambenog pitanja po osnovi toga što su nekada imali stan, ne bi trebali mirovati. Trebali bi pritiskati i jednu i drugu državu. Mogu naći načina kako se to radi. Na tezi – naše stanarsko pravo ne smijete zaboraviti, izvolite se pobrinuti da se to razriješi na pravedan način.
GLUMIČIĆ: Nema govora o povratku ako nema vraćanja stanarskih prava i stambenog zbrinjavanja ljudi u gradovima. Samo da dodam da je na područjima od posebne državne skrbi situacija još depresivnija. Tu tobože još traje rok za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje, ali nijedan slučaj se ne rješava. Poručila bih ljudima da budu uporni. Izbjeglička udruženja bi se morala ujediniti, i zajedno sa nama nevladinim organizacijama, jer nama zaista jeste stalo. Srpski demokratski forum je ne jednom rekao – stanarsko pravo ne može tek tako proći.
BUDIMIR: Sve ovo vrijeme, od prvog Sporazuma o normalizaciji odnosa iz 1996. godine – 23. avgusta će biti tačno 10 godina od potpisivanja tog sporazuma – preko Sporazuma o sukcesiji 2001. godine i Sarajevske deklaracije, čini nam se da je Hrvatska samo kupovala vrijeme i da je u tome konačno i uspjela. Gotovo ništa od dogovorenog ili potpisanog nije realizovano. Prema tome, ona, kako to sad izgleda, uglavnom čini deklarativno za međunarodnu zajednicu, a ne za one kojima bi trebala da se vrate stanarska prava.
LINTA: Mislim da je to stvar političke volje. U ovom trenutku mi ne vidimo postojanje stvarne političke volje da se pitanje bivših nosilaca stanarskog prava riješi na jedan pravičan i sveobuhvatan način. Iako je u prethodnom periodu bilo određenih izjava hrvatskih zvaničnika koji su najavljivali mogućnost rješavanja toga pitanja kroz finansijsku kompenzaciju i tako dalje, međutim u operativnom smislu mi ne vidimo da se bilo šta dešava.
RSE: Prema podatcima OEBS-a, Srbi iz Hrvatske predstavljaju najveću grupu izbeglica u bivšoj Jugoslaviji sa nerešenim imovinskim pitanjem, odnosno čiji su stanovi bili u društvenom vlasništvu i kojima su stanarska prava poništena.
