KARABEG: Prema poslednjim podacima, oko 90 posto izbeglica povratilo je svoju imovinu. Međutim, prema nekim procenama, od 2.800.000 bosanskohercegovačkih izbeglica svojim kućama se vratilo svega oko 15 posto? Zašto se za ovih jedanaest godina otkako se završio rat tako malo ljudi vratilo svojim kućama?
MILIŠIĆ: Moramo biti realni. Mnogi ljudi su otišli u inostranstvo, u zemlje gdje se bolje živi. Mnogo djece je rođeno u mjestima gdje su ljudi izbjegli. Bilo je i raznih neprijatnosti koje su doživljavali povratnici, bilo je i uništavanja imovine. Sve su to razlozi zbog kojih se ljudi ne vraćaju. Ali kako vrijeme prolazi, mislim da smo sve bliže normalnom životu i da bar onim starijim ljudima, koji žele da se vrate, to ne treba uskratiti. Treba sve učiniti da oni dođu u svoj zavičaj, da sjednu pored svoje rijeke, da idu na svoja izletišta i da koliko-toliko preostali dio života provedu onako kako žele.
BANJANOVIĆ: Mi danas imamo na papiru vraćene kuće, stanove i zemlju, ali istinskog povratka nema i to je nešto što je poražavajuće. Mislim da na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine postoji diskriminacija ljudi koji se se vratili svojim kućama. Kad je u pitanju zapošljavanje građani srpske nacionalnosti ne mogu dobiti posao u Federaciji Bosne i Hercegovine, a Bošnjaci i Hrvati u Repulici Srpskoj. Mi smo se 2000. godine vratili u Kozluk, opština Zvornik. Otada je prošlo šest godina i za to vrijeme nismo mogli da vratimo na posao nijednog čovjeka, ni u poštu, ni u banku, ni u ambulantu, ni u fabriku. Ovdje postoje jasni elementi totalne diskriminacije. Ljudi nemaju pravo na posao, djeca nemaju pravo na školovanje. Kako je mogućno da u školi u kojoj nastavu pohađaju djeca svih nacionalnosti prosvjetni radnici budu samo iz jednog naroda - srpskog. Dokle god svi ne budemo imali podjednako pravo na posao, liječenje i obrazovanje neće biti ni masovnog povratka. Zašto u u opštinskim službama u Zvorniku od 180 zaposlenih ima samo tri Bošnjaka? I još nešto što utiče na slab povratak. Još vlada strah. Ljudi se boje. Po ulicama i dalje hodaju oni koji su klali i ubijali. Kako živjeti u istom gradu, kako hodati istom ulicom s onim koji ti je silovao sestru ili majku. Ne procesuiraju se ratni zločini. Ovaj rat kao da je došao iz vasione, kao da ga niko nije organizovao.
KARABEG: Gospodine Banjanoviću, da li Bošnjac prodaju svoju imovinu u Republici Srpskoj?
BANJANOVIĆ: Što se tiče prodaje imovine, u Kozluku, gdje ja živim, nijedna kuća nije prodata, niti zamijenjena. U Zvorniku ima pojava podaje i zamjene kuća, to je evidentno. Medujtim, ako bi se ukinula diskriminacija u zapošljavanju, zdravstvu, i obrazovanju i kada bi se se primjenio Zakon o lokalnoj upravi, koji nalaže da se u opštinskim službama zaposljavaju pripadnici svih naroda, prodaja imovine bi prestala.
KARABEG: Gospodine Milišiću, da li Srbi prodaju svoje kuće u Federaciji?
MILIŠIĆ: Mislim da Srbi uglavnom žele da prodaju svoju imovinu u Federaciji. Moramo biti realni. Ljudi nisu otišli iz svojih kuća jer su to željeli, nego zato što je bio rat. Njihova djeca, ukoliko bi se vratila u Federaciju, našla bi se u ambijentu na koji nisu navikla, pa bi na neki način postala ono što smo mi sada - raseljena lica. Moj sin je rođen u izbjeglištvu, ovdje u Banjaluci. Moja djeca se ovdje školuju. Meni je drago otići u svoj zavičaj, ali moram misliti na svoju djecu. Nije to ništa tako strašno, nije strašna ni podijeljenost. I braća se podijele, pa žive normalno. Pa i moje Bugojno je bilo na neki način podijeljeno i prije rata, samo što toga nisam bio svjestan. To mi je postalo jasno tek kada je počelo osnovanje nacionalnih stranaka. Tek onda sam vidio ono što ranije nisam primjećivao - da se na jednoj strani ulice nalaze bošnjački kafići, a na drugoj hrvatski.
KARABEG: Iz svega ovoga što ste rekli vidim da smatrate da je za svakoga najbolje da živi sa pripadnicima svoje nacije. Je li to iskustvo ovog rata?
MILIŠIĆ: Ne bih baš bio isključiv u tome. Ljudi starije generacije više žele da se vrate u svoj zavičaj. Ali, recimo, moja djeca navijaju za banjalučki "Borac", idu na utakmice, oni se ovdje adaptirali i Banjaluku osjećaju kao svoj grad. Treba da se posvetimo toj deci i da ne dozvolimo da se i njima dogodi ono što se nama desilo.
KARABEG: Gospodine Banjanoviću, mislite li da mlada generacija, ovo što kaže gospodin Milišić, ne želi da se vrati tamo gde su nekad živeli njihovi roditelji, već da žele da ostanu tamo gde je njihova nacija u većini?
BANJANOVIĆ: Ja sam se sa svojom porodicom vratio u opštinu Zvornik, Republika Srpska. Moja djevojčica pohađa nastavu u osnovnoj školi "Petar Kočić", kao Bošnjakinja među hiljadu srpske djece. Moj sin sjedi u kafićima koje drže građani srpske, bošnjačke i drugih nacionalnosti. Ja smatram da je priča o nacionalnoj podvojenosti i o nacionalnim torovima nešto što nas vodi unazad. Ja želim da živim u Bosni i Hercegovini, u Republici Srpskoj, u opštini Zvornik, na svom posjedu. Niko nema pravo da mi uskraćuje da koristim svoj posjed. Ja smatram da je biti Srbin, Bošnjak ili Hrvat individualna stvar. Treba poštovati i svoju i tuđu vjeru, štititi svoj narod, svoju kulturu i običaje, ali nacionalna isključivost nameće robovlasnički način života sa kojim ja neću da se pomirim.
KARABEG: Evo, imamo dva potpuno različita pristupa. Gospodin Banjanović se vratio, njegova deca se školuju u opštini koja je pretežno srpska i njemu to ne smeta. Vi, gospodine Milišiću, imate drugačije mišljenje.
MILIŠIĆ: Nije strašno, ako neko ima drugačije mišljenje. Ja sam prodao svoju imovinu u Bugojnu. Imao sam dvije kuće, jedna je bila djedova, druga očeva. Djedovina mi je bila uništena do temelja, a u očevu kuću su se uselile izbjeglice, pa su je sačuvale. Prodajom te imovine moj brat i ja smo riješili svoje stambeno pitanje u Banjaluci. Ja bih se i sada vratio u Bugojno kada bi se vratila ona vremana u kojima sam lijepo živio. Kupio bih drugu kuću, počeo bih ispočetka. Ali, kada danas odem u Bugojno, zatičem drugačiji ambijent od onog koji sam zapamtio, u kojem sam odrastao i u kojem sam se školovao. Bojim se da bi se priča o povratku završila na povratku u Jugoslaviju, jer odatle je sve to krenulo.
KARABEG: Hoćete da kažete da su to sad sve jednonacionalni ambijenti?
MILIŠIĆ: Nažalost, to je tako, iako tako ne bi trebalo da bude. Skoro sam se sreo sa jednim čovjekom koji namjerava da napiše knjigu pod naslovom "I Srbi su živjeli u Bugojnu". Od 9.500 Srba, koliko ih je bilo prije rata, tamo ih sada živi svega 460. Vlasti prikazuju da ih ima više, ali to nije tačno. Samo su izvadili dokumente, ali nisu tu. Raselili su se po Evropi, ima ih dosta i u Republici Srpskoj, ovdje u Banjaluci, u Bijeljini i drugim gradovima.
BANJANOVIĆ: Rat je učinio nepravdu svima, ali danas, poslije krvave agresije na Bosnu i Hercegovinu i rata, oduzimati pravo mom djetetu da se školuje i liječi u svom gradu, oduzimati meni pravo na posao, to je ponovo gušenje slobode, to je diskriminacija protiv koje ću ja uvijek protestovati. U Republici Srpskoj postoji plan zbrinjavanja ljudi koji su protjerani ili su dobrovoljno došli s područja Federacije. Politika Srpske demokratske stranke bila je da se raseljenim Srbima izgrade novi gradovi, nova naselja, da im se naprave kuće i da im se da sve. Za njih je ovdje uz jezero Divić napravljeno 5.000 kuća. Te kuće su napravljene isključivo za građane srpske nacionalnosti. Neka u svakoj kući živi porodica sa tri-četiri člana, to je 15.000 - 20.000 novih građana Zvornika. Taj plan je smišljen da bi se zaustavio povratak Srba u Federaciju i da bi se oni naselili u Republici Srpskoj. Ljudi koji su u Sapni ili Teočaku imali 20 do 30 duluma obradive zemlje, koji su uzgajali svinje, koze, krave sada žive na prostoru od 100 do 150 kvadrata. To su geta bez ijedne prodavnice i škole. Politika nacionalnih partija, politika Srpske demokratske stranke, upropastila je te ljude i dalje ih upropaštava.
MILIŠIĆ: Govoriti samo o problemima u Republici Srpskoj, a ne pominjati one u Federaciji, govoriti da je kriva Spska demokratska stranka, a ne pomenuti Stranku demokratske akcije koja je formirana prije nje ne vodi ničemu. Ponavljam, moramo uvažiti realnost. A što se tiče naselja, koje pominje gospodin Banjanović, ta naselja su volja ljudi koji tamo žive.
KARABEG: Ako se prave naselja za izbegle Srbe iz Federacije, zar to ne znači da vlasti rade na tome da dobiju čiste etničke teritorije?
MILIŠIĆ: Ja ne bih dao takvu kvalifikaciju. Rezultati povratka u Republiku Srpsku su bolji nego u Federaciji. Nisu Srbi iz Sarajeva i iz Bugojna otišli zbog preglasne muzike, niti će da se vraćaju na svoje zbog nekog hira ili zbog neke politike. Oni to tako osjećaju zbog svega što se desilo, kao što se je desilo da Bosna i Hercegovina više nije u Jugoslaviji. Ja sam to morao da prihvatim. Ja nisam bio za to i naš narod nije bio za to, ali to se desilo i šta sad tu možemo.
KARABEG: Gospodine Banjanoviću, po vašem mišljenju, zašto Srbi ne žele da se vraćaju u Federaciju?
BANJANOVIĆ: Zašto se neki Srbi ne žele vratiti, o tome ja ne želim da razgovaram. Ali jedan broj građana srpske nacionalnosti se vratio i želi da se vrati. Ja kao Bošnjak nisam ugrožen u Republici Srpskoj. Nisam ugrožen, ne zato što komšije Srbi neće da me ugroze, već zato što se borim za svoja prava, školujem svoje dijete, tražim posao za svoju suprugu. Tako biste trebali da radite i Vi, cijenjeni kolega. I bilo bi dobro da je vas Srba u Bugojnu 4.000 umjesto 400 i da vas 4.000 rušite ono što zagovaraju mračne bošnjačke snage. Ali ako vas tamo nema, ako ne dolazite, onda je to prostor za totalnu nacionalnu manipulaciju. Ja se zalažem za to da se svim ljudima omogući povratak, a da se onima koji to ne žele omogući da ostanu tammo gdje su sada. Ali pričati o totalnoj nacionalnoj mržnji, o netoleranciji, o tome da nema suživota za mene je kontraproduktivno. Ako danas nikome ne smetaju Kinezi i Japanci koji žive u Bosni i Hercegovini, zašto bi Bošnjaci i Hrvati smetali Srbima u Republici Srpskoj ili građani srpske nacionalnosti Bošnjacima i Hrvatima u Federaciji.
MILIŠIĆ: Gospodinu Banjanoviću treba čestitati. To što se bori dosta pozitivno govori o njemu, ali i o vlastima na području gdje on živi. Ja neću ništa loše da kažem o vlastima u Bugojnu. Ja sam se sreo sa načelnikom opštine koji je iz Stranke demokrarske akcije, mi smo se zagrlili i ispričali. Ja nemam ništa protiv tih ljudi. Ja se razumijem sa ljudima iz Stranke demokraske akcije u Bugojnu. To je moja istina što se tiče Bugojna. Ja neću da ocjenjujem da li su ljudi dobri ili loši po njihovoj stranačkoj pripadnosti. Ima dobrih ljudi i u Srpskoj demokratskoj stranci i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ne bih to vezivao za stranke. Sve je počelo raspadom one zemlje i one partije, te naše nesreće su krenule van Bosne i Hercegovine, a Bosna i Hercegovina je bila Jugoslavija u malom. Kada govorimo o izbjeglicama ne bismo trebali otvarati politička pitanja. O tome da li je bila agresija i ko je vršio agresiju treba se razgovara, ali to treba da radi neko ko je stručniji od nas dvojice.
BANJANOVIĆ: Što se tiče nacionalnih partija, ja bih želio da one jednog dana, ako Bog da, nestanu. Dokle god Hrvati budu potezali za Hrvatskom demokratskom zajednicom, Bošnjaci za Strankom demokratske akcije, a Srbi za Srpskom demokratskom strankom, dokle god budemo pravili nacionalne torove i nacionalne države, neće biti ni suživota, ni tolerancije. Što se tiče rata, ja o njemu ne želim da pričam, ali znam ko me je istjerao iz moje kuće i mog Kozluka. Istjerala me je Jugoslovenska narodna armija, istjeral su me neki ljudi iz Pirota i Niša, nije me istjerao moj komšija Zoran. Na Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasična agresija Hrvatske i Srbije i Crne Gore.
KARABEG: Gospodine Banjanoviću, da li su Bošnjaci koji žive u Republici Srpskoj građani drugog reda?
BANJANOVIĆ: Bošnjaci i Hrvati ne da su građani drugog reda, nego su podvojeni građani koji nemaju pravo ni na posao, ni na liječenje, ni na mnoge druge stvari. Za to ima hiljadu dokaza. Pogledajte koliko Bošnjaka i Hrvata radi u elektrosistemu, u pošti, u zdravstvu, u Telekomu. Neophodno je ostvariti punu ravnopravnost Srba u Federaciji i Hrvata i Bošnjaka u Republici Srpskoj. I ja pozivam sve entitetske vlade, premijere, državu i međunarodnu zajednicu da omoguće punu ravnopravnost Srba u Federaciji i punu ravnopravnost Hrvata i Bošnjaka u Republici Srpskoj. Ta ravnopravnost se mora ogledati u zapošljavanju, prije svega u državnim institucujama, u liječenju, kao i u obrazovanju.
KARABEG: Gospodine Milišiću, mislite li da su Srbi građani drugog reda u Federaciji, a Bošnjaci i Hrvati u Federaciji Bosne i Hercegovine?
MILIŠIĆ: Nažalost, mislim da je tako. Ja se slažem da su Srbi građani drugog reda u Federaciji, a Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj, ali ima razlike od grada do grada. U Banjaluci se, recimo, mnogo toga mijenja nabolje. Ne bih sada farbao u crno gradove u Federaciji da se to ne bi pogrešno protumačilo. Moramo raditi na tome da se tenzije smire. Mi imamo zakone koji su diskriminirajući, koji nisu pravedni. A ako nema pravde u zakonu, onda će se iz toga izroditi i korupcija, kriminal i svaka druga nepravda.
BANJANOVIĆ: Želio bih da dodam nešto u vezi sa medijima. Neshvatljivo je da se u mnogim gradovima Republike Srpske ne može gledati televizija Bosne i Hercegovine. Isti je slučaj i sa državnim radijom. Lijepo je slušati vijesti iz Afrike, Japana, Italije, Pirota, Niša, ali ja želim da znam i šta se dešava u Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Banjaluci i drugim gradovima Bosne i Hercegovine.. U Podrinju je totalni medijski mrak i totalna medijska diskriminacija.
MILIŠIĆ: Gledajući iz ugla Republike Srpske rekao bih da naša zajednička televizija ne zadovoljava naše potrebe. Koriste se termini s kojima se pripadnici srpskog naroda ne slažu, a od njih se traži da plaćaju pretplatu. Ljudi se nazivaju ratnim zločincima, a nisu osuđeni, govori se o tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore, a to nije tužba Bosne i Hercegovine jer iza nje ne stoji Republika Srpska. Valjda smo i mi - Republika Srpska i srpski narod – Bosna i Hercegovina. Ovo je i naša otadžbina i naša pradjedovina i mi takođe volimo ovu zemlju. Često možemo da čujemo i tezu da onaj ko ne voli ovu zemlju treba da ide, a unaprijed se pretpostavlja ko je voli, a ko je ne voli.
KARABEG: Verujete li da karta Bosne i Hercegovine više nikada neće ličiti na onu leopardovu kožu koja je bila simbol zajedničkog života njenih naroda, već da će Bosna i Hercegovina zauvek ostati nacionalno podeljena zemlja kakva je izašla iz posljednjeg rata.
MILIŠIĆ: Vrlo zanimljivo pitanje, nikada o tome nisam razmišljao i ne bih želio da na brzinu odgovorim. Ja uvijek govorim da ljudi treba da žive tamo gdje žele, a šta će biti poslije, ne znam. Ja samo želim da ovdje bude slobode, mira, ljubavi i posla, da svi budemo zadovoljni, da budemo povezani sa susjedima i da zajedno budemo u Evropi. A da li će tako i biti to zavisi od nas. Ne treba da dozvolimo da ovo postane zemlja stranaca i staraca, a da se to ne bi dogodilo treba svima dozvoliti da žive tamo gdje žele.
BANJANOVIĆ: Ja ne prihvatam takvu zemlju u kojoj bih ja u mom Kozluku, koji je 98 posto bošnjački, bio nacionalna manjina? Ja nisam za jednonacionalne torove, nisam za jednonacionalne avlije, jer ekonomija ne može biti jednonacionalna. Bošnjaci ne mogu živjeti bez Srba i Hrvata, niti Srbi i Hrvati bez Bošnjaka. Ja se zalažem za multietničku Bosnu i Hercegovinu u kojoj će svi građani i svi narodi biti ravnopravni.
MILIŠIĆ: Moramo biti realni. Mnogi ljudi su otišli u inostranstvo, u zemlje gdje se bolje živi. Mnogo djece je rođeno u mjestima gdje su ljudi izbjegli. Bilo je i raznih neprijatnosti koje su doživljavali povratnici, bilo je i uništavanja imovine. Sve su to razlozi zbog kojih se ljudi ne vraćaju. Ali kako vrijeme prolazi, mislim da smo sve bliže normalnom životu i da bar onim starijim ljudima, koji žele da se vrate, to ne treba uskratiti. Treba sve učiniti da oni dođu u svoj zavičaj, da sjednu pored svoje rijeke, da idu na svoja izletišta i da koliko-toliko preostali dio života provedu onako kako žele.
BANJANOVIĆ: Mi danas imamo na papiru vraćene kuće, stanove i zemlju, ali istinskog povratka nema i to je nešto što je poražavajuće. Mislim da na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine postoji diskriminacija ljudi koji se se vratili svojim kućama. Kad je u pitanju zapošljavanje građani srpske nacionalnosti ne mogu dobiti posao u Federaciji Bosne i Hercegovine, a Bošnjaci i Hrvati u Repulici Srpskoj. Mi smo se 2000. godine vratili u Kozluk, opština Zvornik. Otada je prošlo šest godina i za to vrijeme nismo mogli da vratimo na posao nijednog čovjeka, ni u poštu, ni u banku, ni u ambulantu, ni u fabriku. Ovdje postoje jasni elementi totalne diskriminacije. Ljudi nemaju pravo na posao, djeca nemaju pravo na školovanje. Kako je mogućno da u školi u kojoj nastavu pohađaju djeca svih nacionalnosti prosvjetni radnici budu samo iz jednog naroda - srpskog. Dokle god svi ne budemo imali podjednako pravo na posao, liječenje i obrazovanje neće biti ni masovnog povratka. Zašto u u opštinskim službama u Zvorniku od 180 zaposlenih ima samo tri Bošnjaka? I još nešto što utiče na slab povratak. Još vlada strah. Ljudi se boje. Po ulicama i dalje hodaju oni koji su klali i ubijali. Kako živjeti u istom gradu, kako hodati istom ulicom s onim koji ti je silovao sestru ili majku. Ne procesuiraju se ratni zločini. Ovaj rat kao da je došao iz vasione, kao da ga niko nije organizovao.
KARABEG: Gospodine Banjanoviću, da li Bošnjac prodaju svoju imovinu u Republici Srpskoj?
BANJANOVIĆ: Što se tiče prodaje imovine, u Kozluku, gdje ja živim, nijedna kuća nije prodata, niti zamijenjena. U Zvorniku ima pojava podaje i zamjene kuća, to je evidentno. Medujtim, ako bi se ukinula diskriminacija u zapošljavanju, zdravstvu, i obrazovanju i kada bi se se primjenio Zakon o lokalnoj upravi, koji nalaže da se u opštinskim službama zaposljavaju pripadnici svih naroda, prodaja imovine bi prestala.
KARABEG: Gospodine Milišiću, da li Srbi prodaju svoje kuće u Federaciji?
MILIŠIĆ: Mislim da Srbi uglavnom žele da prodaju svoju imovinu u Federaciji. Moramo biti realni. Ljudi nisu otišli iz svojih kuća jer su to željeli, nego zato što je bio rat. Njihova djeca, ukoliko bi se vratila u Federaciju, našla bi se u ambijentu na koji nisu navikla, pa bi na neki način postala ono što smo mi sada - raseljena lica. Moj sin je rođen u izbjeglištvu, ovdje u Banjaluci. Moja djeca se ovdje školuju. Meni je drago otići u svoj zavičaj, ali moram misliti na svoju djecu. Nije to ništa tako strašno, nije strašna ni podijeljenost. I braća se podijele, pa žive normalno. Pa i moje Bugojno je bilo na neki način podijeljeno i prije rata, samo što toga nisam bio svjestan. To mi je postalo jasno tek kada je počelo osnovanje nacionalnih stranaka. Tek onda sam vidio ono što ranije nisam primjećivao - da se na jednoj strani ulice nalaze bošnjački kafići, a na drugoj hrvatski.
KARABEG: Iz svega ovoga što ste rekli vidim da smatrate da je za svakoga najbolje da živi sa pripadnicima svoje nacije. Je li to iskustvo ovog rata?
MILIŠIĆ: Ne bih baš bio isključiv u tome. Ljudi starije generacije više žele da se vrate u svoj zavičaj. Ali, recimo, moja djeca navijaju za banjalučki "Borac", idu na utakmice, oni se ovdje adaptirali i Banjaluku osjećaju kao svoj grad. Treba da se posvetimo toj deci i da ne dozvolimo da se i njima dogodi ono što se nama desilo.
KARABEG: Gospodine Banjanoviću, mislite li da mlada generacija, ovo što kaže gospodin Milišić, ne želi da se vrati tamo gde su nekad živeli njihovi roditelji, već da žele da ostanu tamo gde je njihova nacija u većini?
BANJANOVIĆ: Ja sam se sa svojom porodicom vratio u opštinu Zvornik, Republika Srpska. Moja djevojčica pohađa nastavu u osnovnoj školi "Petar Kočić", kao Bošnjakinja među hiljadu srpske djece. Moj sin sjedi u kafićima koje drže građani srpske, bošnjačke i drugih nacionalnosti. Ja smatram da je priča o nacionalnoj podvojenosti i o nacionalnim torovima nešto što nas vodi unazad. Ja želim da živim u Bosni i Hercegovini, u Republici Srpskoj, u opštini Zvornik, na svom posjedu. Niko nema pravo da mi uskraćuje da koristim svoj posjed. Ja smatram da je biti Srbin, Bošnjak ili Hrvat individualna stvar. Treba poštovati i svoju i tuđu vjeru, štititi svoj narod, svoju kulturu i običaje, ali nacionalna isključivost nameće robovlasnički način života sa kojim ja neću da se pomirim.
KARABEG: Evo, imamo dva potpuno različita pristupa. Gospodin Banjanović se vratio, njegova deca se školuju u opštini koja je pretežno srpska i njemu to ne smeta. Vi, gospodine Milišiću, imate drugačije mišljenje.
MILIŠIĆ: Nije strašno, ako neko ima drugačije mišljenje. Ja sam prodao svoju imovinu u Bugojnu. Imao sam dvije kuće, jedna je bila djedova, druga očeva. Djedovina mi je bila uništena do temelja, a u očevu kuću su se uselile izbjeglice, pa su je sačuvale. Prodajom te imovine moj brat i ja smo riješili svoje stambeno pitanje u Banjaluci. Ja bih se i sada vratio u Bugojno kada bi se vratila ona vremana u kojima sam lijepo živio. Kupio bih drugu kuću, počeo bih ispočetka. Ali, kada danas odem u Bugojno, zatičem drugačiji ambijent od onog koji sam zapamtio, u kojem sam odrastao i u kojem sam se školovao. Bojim se da bi se priča o povratku završila na povratku u Jugoslaviju, jer odatle je sve to krenulo.
KARABEG: Hoćete da kažete da su to sad sve jednonacionalni ambijenti?
MILIŠIĆ: Nažalost, to je tako, iako tako ne bi trebalo da bude. Skoro sam se sreo sa jednim čovjekom koji namjerava da napiše knjigu pod naslovom "I Srbi su živjeli u Bugojnu". Od 9.500 Srba, koliko ih je bilo prije rata, tamo ih sada živi svega 460. Vlasti prikazuju da ih ima više, ali to nije tačno. Samo su izvadili dokumente, ali nisu tu. Raselili su se po Evropi, ima ih dosta i u Republici Srpskoj, ovdje u Banjaluci, u Bijeljini i drugim gradovima.
BANJANOVIĆ: Rat je učinio nepravdu svima, ali danas, poslije krvave agresije na Bosnu i Hercegovinu i rata, oduzimati pravo mom djetetu da se školuje i liječi u svom gradu, oduzimati meni pravo na posao, to je ponovo gušenje slobode, to je diskriminacija protiv koje ću ja uvijek protestovati. U Republici Srpskoj postoji plan zbrinjavanja ljudi koji su protjerani ili su dobrovoljno došli s područja Federacije. Politika Srpske demokratske stranke bila je da se raseljenim Srbima izgrade novi gradovi, nova naselja, da im se naprave kuće i da im se da sve. Za njih je ovdje uz jezero Divić napravljeno 5.000 kuća. Te kuće su napravljene isključivo za građane srpske nacionalnosti. Neka u svakoj kući živi porodica sa tri-četiri člana, to je 15.000 - 20.000 novih građana Zvornika. Taj plan je smišljen da bi se zaustavio povratak Srba u Federaciju i da bi se oni naselili u Republici Srpskoj. Ljudi koji su u Sapni ili Teočaku imali 20 do 30 duluma obradive zemlje, koji su uzgajali svinje, koze, krave sada žive na prostoru od 100 do 150 kvadrata. To su geta bez ijedne prodavnice i škole. Politika nacionalnih partija, politika Srpske demokratske stranke, upropastila je te ljude i dalje ih upropaštava.
MILIŠIĆ: Govoriti samo o problemima u Republici Srpskoj, a ne pominjati one u Federaciji, govoriti da je kriva Spska demokratska stranka, a ne pomenuti Stranku demokratske akcije koja je formirana prije nje ne vodi ničemu. Ponavljam, moramo uvažiti realnost. A što se tiče naselja, koje pominje gospodin Banjanović, ta naselja su volja ljudi koji tamo žive.
KARABEG: Ako se prave naselja za izbegle Srbe iz Federacije, zar to ne znači da vlasti rade na tome da dobiju čiste etničke teritorije?
MILIŠIĆ: Ja ne bih dao takvu kvalifikaciju. Rezultati povratka u Republiku Srpsku su bolji nego u Federaciji. Nisu Srbi iz Sarajeva i iz Bugojna otišli zbog preglasne muzike, niti će da se vraćaju na svoje zbog nekog hira ili zbog neke politike. Oni to tako osjećaju zbog svega što se desilo, kao što se je desilo da Bosna i Hercegovina više nije u Jugoslaviji. Ja sam to morao da prihvatim. Ja nisam bio za to i naš narod nije bio za to, ali to se desilo i šta sad tu možemo.
KARABEG: Gospodine Banjanoviću, po vašem mišljenju, zašto Srbi ne žele da se vraćaju u Federaciju?
BANJANOVIĆ: Zašto se neki Srbi ne žele vratiti, o tome ja ne želim da razgovaram. Ali jedan broj građana srpske nacionalnosti se vratio i želi da se vrati. Ja kao Bošnjak nisam ugrožen u Republici Srpskoj. Nisam ugrožen, ne zato što komšije Srbi neće da me ugroze, već zato što se borim za svoja prava, školujem svoje dijete, tražim posao za svoju suprugu. Tako biste trebali da radite i Vi, cijenjeni kolega. I bilo bi dobro da je vas Srba u Bugojnu 4.000 umjesto 400 i da vas 4.000 rušite ono što zagovaraju mračne bošnjačke snage. Ali ako vas tamo nema, ako ne dolazite, onda je to prostor za totalnu nacionalnu manipulaciju. Ja se zalažem za to da se svim ljudima omogući povratak, a da se onima koji to ne žele omogući da ostanu tammo gdje su sada. Ali pričati o totalnoj nacionalnoj mržnji, o netoleranciji, o tome da nema suživota za mene je kontraproduktivno. Ako danas nikome ne smetaju Kinezi i Japanci koji žive u Bosni i Hercegovini, zašto bi Bošnjaci i Hrvati smetali Srbima u Republici Srpskoj ili građani srpske nacionalnosti Bošnjacima i Hrvatima u Federaciji.
MILIŠIĆ: Gospodinu Banjanoviću treba čestitati. To što se bori dosta pozitivno govori o njemu, ali i o vlastima na području gdje on živi. Ja neću ništa loše da kažem o vlastima u Bugojnu. Ja sam se sreo sa načelnikom opštine koji je iz Stranke demokrarske akcije, mi smo se zagrlili i ispričali. Ja nemam ništa protiv tih ljudi. Ja se razumijem sa ljudima iz Stranke demokraske akcije u Bugojnu. To je moja istina što se tiče Bugojna. Ja neću da ocjenjujem da li su ljudi dobri ili loši po njihovoj stranačkoj pripadnosti. Ima dobrih ljudi i u Srpskoj demokratskoj stranci i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Ne bih to vezivao za stranke. Sve je počelo raspadom one zemlje i one partije, te naše nesreće su krenule van Bosne i Hercegovine, a Bosna i Hercegovina je bila Jugoslavija u malom. Kada govorimo o izbjeglicama ne bismo trebali otvarati politička pitanja. O tome da li je bila agresija i ko je vršio agresiju treba se razgovara, ali to treba da radi neko ko je stručniji od nas dvojice.
BANJANOVIĆ: Što se tiče nacionalnih partija, ja bih želio da one jednog dana, ako Bog da, nestanu. Dokle god Hrvati budu potezali za Hrvatskom demokratskom zajednicom, Bošnjaci za Strankom demokratske akcije, a Srbi za Srpskom demokratskom strankom, dokle god budemo pravili nacionalne torove i nacionalne države, neće biti ni suživota, ni tolerancije. Što se tiče rata, ja o njemu ne želim da pričam, ali znam ko me je istjerao iz moje kuće i mog Kozluka. Istjerala me je Jugoslovenska narodna armija, istjeral su me neki ljudi iz Pirota i Niša, nije me istjerao moj komšija Zoran. Na Bosnu i Hercegovinu je izvršena klasična agresija Hrvatske i Srbije i Crne Gore.
KARABEG: Gospodine Banjanoviću, da li su Bošnjaci koji žive u Republici Srpskoj građani drugog reda?
BANJANOVIĆ: Bošnjaci i Hrvati ne da su građani drugog reda, nego su podvojeni građani koji nemaju pravo ni na posao, ni na liječenje, ni na mnoge druge stvari. Za to ima hiljadu dokaza. Pogledajte koliko Bošnjaka i Hrvata radi u elektrosistemu, u pošti, u zdravstvu, u Telekomu. Neophodno je ostvariti punu ravnopravnost Srba u Federaciji i Hrvata i Bošnjaka u Republici Srpskoj. I ja pozivam sve entitetske vlade, premijere, državu i međunarodnu zajednicu da omoguće punu ravnopravnost Srba u Federaciji i punu ravnopravnost Hrvata i Bošnjaka u Republici Srpskoj. Ta ravnopravnost se mora ogledati u zapošljavanju, prije svega u državnim institucujama, u liječenju, kao i u obrazovanju.
KARABEG: Gospodine Milišiću, mislite li da su Srbi građani drugog reda u Federaciji, a Bošnjaci i Hrvati u Federaciji Bosne i Hercegovine?
MILIŠIĆ: Nažalost, mislim da je tako. Ja se slažem da su Srbi građani drugog reda u Federaciji, a Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj, ali ima razlike od grada do grada. U Banjaluci se, recimo, mnogo toga mijenja nabolje. Ne bih sada farbao u crno gradove u Federaciji da se to ne bi pogrešno protumačilo. Moramo raditi na tome da se tenzije smire. Mi imamo zakone koji su diskriminirajući, koji nisu pravedni. A ako nema pravde u zakonu, onda će se iz toga izroditi i korupcija, kriminal i svaka druga nepravda.
BANJANOVIĆ: Želio bih da dodam nešto u vezi sa medijima. Neshvatljivo je da se u mnogim gradovima Republike Srpske ne može gledati televizija Bosne i Hercegovine. Isti je slučaj i sa državnim radijom. Lijepo je slušati vijesti iz Afrike, Japana, Italije, Pirota, Niša, ali ja želim da znam i šta se dešava u Sarajevu, Bihaću, Mostaru, Banjaluci i drugim gradovima Bosne i Hercegovine.. U Podrinju je totalni medijski mrak i totalna medijska diskriminacija.
MILIŠIĆ: Gledajući iz ugla Republike Srpske rekao bih da naša zajednička televizija ne zadovoljava naše potrebe. Koriste se termini s kojima se pripadnici srpskog naroda ne slažu, a od njih se traži da plaćaju pretplatu. Ljudi se nazivaju ratnim zločincima, a nisu osuđeni, govori se o tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore, a to nije tužba Bosne i Hercegovine jer iza nje ne stoji Republika Srpska. Valjda smo i mi - Republika Srpska i srpski narod – Bosna i Hercegovina. Ovo je i naša otadžbina i naša pradjedovina i mi takođe volimo ovu zemlju. Često možemo da čujemo i tezu da onaj ko ne voli ovu zemlju treba da ide, a unaprijed se pretpostavlja ko je voli, a ko je ne voli.
KARABEG: Verujete li da karta Bosne i Hercegovine više nikada neće ličiti na onu leopardovu kožu koja je bila simbol zajedničkog života njenih naroda, već da će Bosna i Hercegovina zauvek ostati nacionalno podeljena zemlja kakva je izašla iz posljednjeg rata.
MILIŠIĆ: Vrlo zanimljivo pitanje, nikada o tome nisam razmišljao i ne bih želio da na brzinu odgovorim. Ja uvijek govorim da ljudi treba da žive tamo gdje žele, a šta će biti poslije, ne znam. Ja samo želim da ovdje bude slobode, mira, ljubavi i posla, da svi budemo zadovoljni, da budemo povezani sa susjedima i da zajedno budemo u Evropi. A da li će tako i biti to zavisi od nas. Ne treba da dozvolimo da ovo postane zemlja stranaca i staraca, a da se to ne bi dogodilo treba svima dozvoliti da žive tamo gdje žele.
BANJANOVIĆ: Ja ne prihvatam takvu zemlju u kojoj bih ja u mom Kozluku, koji je 98 posto bošnjački, bio nacionalna manjina? Ja nisam za jednonacionalne torove, nisam za jednonacionalne avlije, jer ekonomija ne može biti jednonacionalna. Bošnjaci ne mogu živjeti bez Srba i Hrvata, niti Srbi i Hrvati bez Bošnjaka. Ja se zalažem za multietničku Bosnu i Hercegovinu u kojoj će svi građani i svi narodi biti ravnopravni.
