Dopisnik Radija Slobodna Evropa Robert Parson, učestvovao je krajem marta ove godine na jednoj od konferencija Vijeća Evrope koja je održana u gradiću Slavutić, udaljenom svega 50 kilometara od Černobila. Najjači dojam koji mu je ostao jeste neprirodna tišina, čak i usred dana. S razlogom, Slavutić je dijete černobilske katastrofe – mali grad na brzinu napravljen da prihvati evakuirane radnike nuklearne elektrane i njihove porodice. Izgrađen kao dokaz humanosti, danas je svjedok tragedije. Jedan od bivših radnika nuklearke Volodimir Udovišćenko kaže:
“Najveći nam je problem budžet, u kojem nisu predvidjena sredstva za medicinsku pomoć. Nije u redu da se isti standardi primjenjuju na Slavutić i ostatak Ukrajine. Ovdje živi 8.000 ljudi koji su na ovaj ili onaj način doživjeli eksploziju. Nakon toga su prepušteni sami sebi."
Udovišćenko priča o nezaposlenosti. Iako izgrađen kao zaseban grad, Slavutić je ostao ovisan o elektarni u ruinama:
"Još 1999. godine u nuklearki je radilo 10.000 ljudi. Danas ih je svega 3620. Prolazimo kroz stravičnu tranziciju, ali ako ostanemo bez posla to će za Slavutić značiti finanlnu tragediju."
Osim ovog ekonomskog crnila, Černobil je ostavio posljedice istog kolorita i na zdravlje ljudi, društveni život, razvoj…U studiji koju su na 600 strana prošle godine uradili stručnjaci Ujedinjenih naroda navodi se da je u aprilskoj eksploziji 1986. poginulo 50 ljudi, ali da je nekoliko hiljada direktno ugroženo radijacijom. Procjene kazuju da će 100.000 umrijeti samo od raka. Nikada se ranije, tvrde pedijatri te zemlje, nisu rađala djeca s karcinom, nikada procenat hidrocefalusa, bolesti koja je u narodu poznata kao vodena glava, nije bio tako visok kao danas.
Sve se te konkretne bolesti mogu vidjeti, zabilježiti i pretvoriti u statistiku. Niko, međutim, ne može izmjeriti koliko je černobilska tragedija ostavila traga u psihološkom zdravlju tamošnjeg stanovništva, koliko zbog eksplozije, toliko zbog evakuacije i ekonomske depresije. Volodimir Berkovski iz međunarodnog Istraživačkog centra za nuklearnu medicinu kaže:
"Nažalost, o mentalnim bolestima nemamo podataka koliko ih imamo o kancerogenim oboljenjima ili smrtnosti. To je neistraženo područje, iz prostog razloga što psihička oboljenja mogu biti posljedica ukupnog stanja u zemlji, eksplozije u elektrani, ekonomske depresije, stagnacije, kontaminacije i tako dalje."
Zavod za zdravstvo bilježi 330.000 ljudi s težim psihičkim problemima. Mnogi od evakuiranih iz ugroženog područja imaju problem pomiriti se sa životom koji žive. Osjećaju se odsječenog korijena, prepuštaju se sudbini, a najveći od svih jeste gubitak povjerenja u državne autoritete. Poznato je naime da je vlast tadašnjeg Sovjetskog saveza 4 dana skrivala istinu o tome što se u Černobilu desilo.
Yes Anders Knape, član gradske uprave švedskog Karlstadta, takođe ovisnog o proizvodnji nuklearne energije, misli da se lekcije iz Černobila trebaju i mogu zapamtiti. Ključna je informacija, kaže on. Ljudi moraju biti informirani gdje žive, kakve su opasnosti blizine nuklearke, i moraju biti trenirani za slučaj nesreće:
"Kad se desi katastrofa poput ove, na početku su zainteresirani i država i okolne zemlje, cijeli svijet ako hoćete. Ali kad prođe prvi val zainteresiranosti, onda ostaju lokalne vlasti koje se moraju brinuti o lokalnom stanovništvu. Naravno, ako imate otvoreno gradjansko društvo, lakše je stvari postaviti na svoje mjesto."
Izvještaj UN-a kaže da je u mnogim od kontaminiranih područja stupanj radijacije smanjen nekoliko stotina puta zahvaljujući prirodnom čišćenju, ali i kontramjerama. Neka su područja čak spremna i sigurna za ponovno naseljavanje. Možda je to, kaže se u UN-ovom izvještaju , i najbolji put za sređivanje života evakuiranih i preživjelih stanovnika Černobila.
“Najveći nam je problem budžet, u kojem nisu predvidjena sredstva za medicinsku pomoć. Nije u redu da se isti standardi primjenjuju na Slavutić i ostatak Ukrajine. Ovdje živi 8.000 ljudi koji su na ovaj ili onaj način doživjeli eksploziju. Nakon toga su prepušteni sami sebi."
Udovišćenko priča o nezaposlenosti. Iako izgrađen kao zaseban grad, Slavutić je ostao ovisan o elektarni u ruinama:
"Još 1999. godine u nuklearki je radilo 10.000 ljudi. Danas ih je svega 3620. Prolazimo kroz stravičnu tranziciju, ali ako ostanemo bez posla to će za Slavutić značiti finanlnu tragediju."
Osim ovog ekonomskog crnila, Černobil je ostavio posljedice istog kolorita i na zdravlje ljudi, društveni život, razvoj…U studiji koju su na 600 strana prošle godine uradili stručnjaci Ujedinjenih naroda navodi se da je u aprilskoj eksploziji 1986. poginulo 50 ljudi, ali da je nekoliko hiljada direktno ugroženo radijacijom. Procjene kazuju da će 100.000 umrijeti samo od raka. Nikada se ranije, tvrde pedijatri te zemlje, nisu rađala djeca s karcinom, nikada procenat hidrocefalusa, bolesti koja je u narodu poznata kao vodena glava, nije bio tako visok kao danas.
Sve se te konkretne bolesti mogu vidjeti, zabilježiti i pretvoriti u statistiku. Niko, međutim, ne može izmjeriti koliko je černobilska tragedija ostavila traga u psihološkom zdravlju tamošnjeg stanovništva, koliko zbog eksplozije, toliko zbog evakuacije i ekonomske depresije. Volodimir Berkovski iz međunarodnog Istraživačkog centra za nuklearnu medicinu kaže:
"Nažalost, o mentalnim bolestima nemamo podataka koliko ih imamo o kancerogenim oboljenjima ili smrtnosti. To je neistraženo područje, iz prostog razloga što psihička oboljenja mogu biti posljedica ukupnog stanja u zemlji, eksplozije u elektrani, ekonomske depresije, stagnacije, kontaminacije i tako dalje."
Zavod za zdravstvo bilježi 330.000 ljudi s težim psihičkim problemima. Mnogi od evakuiranih iz ugroženog područja imaju problem pomiriti se sa životom koji žive. Osjećaju se odsječenog korijena, prepuštaju se sudbini, a najveći od svih jeste gubitak povjerenja u državne autoritete. Poznato je naime da je vlast tadašnjeg Sovjetskog saveza 4 dana skrivala istinu o tome što se u Černobilu desilo.
Yes Anders Knape, član gradske uprave švedskog Karlstadta, takođe ovisnog o proizvodnji nuklearne energije, misli da se lekcije iz Černobila trebaju i mogu zapamtiti. Ključna je informacija, kaže on. Ljudi moraju biti informirani gdje žive, kakve su opasnosti blizine nuklearke, i moraju biti trenirani za slučaj nesreće:
"Kad se desi katastrofa poput ove, na početku su zainteresirani i država i okolne zemlje, cijeli svijet ako hoćete. Ali kad prođe prvi val zainteresiranosti, onda ostaju lokalne vlasti koje se moraju brinuti o lokalnom stanovništvu. Naravno, ako imate otvoreno gradjansko društvo, lakše je stvari postaviti na svoje mjesto."
Izvještaj UN-a kaže da je u mnogim od kontaminiranih područja stupanj radijacije smanjen nekoliko stotina puta zahvaljujući prirodnom čišćenju, ali i kontramjerama. Neka su područja čak spremna i sigurna za ponovno naseljavanje. Možda je to, kaže se u UN-ovom izvještaju , i najbolji put za sređivanje života evakuiranih i preživjelih stanovnika Černobila.
