Izrovan asfaltni put vodi od Gusinja do moderno sagrađenog crnogorsko albanskog graničnog prelaza Vrmoša. Odatle do četiri najbliža albanska sela makadam je i kamen. S kamena na kamen ipak je čak četrdeset djevojaka iz Albanije doskakutalo na „ludi kamen“ u Gusinje, Plav, Andrijevicu. I u kuću Save Bojovića, čija je njiva odmah pokraj granice, stigla je mlada iz Albanije:
„Nama je puno drago što se otvorila ta granica, ne lično radi nas, nego radi tih komšija. To su nama vjekovni prijatelji i vazda smo se mi ljudski i vazda lijepo slagali. Druga je stvar bila onda kada je bilo Titovo vijeme. Ta je granica bila postavljena i bila je gvozdena. A sad. Ipak je dobro to što je otvoreno radi toga naroda. To su četiri sela koja su ocijepljena zimi toliko daleko dolje, a inače to je jedan vrlo fini i dobar narod s kojim možeš slobodno kao prijatelj biti, prijatelji jesmo i bili, a posebno sad.“
A sad je manji problem jedino to što se naše djevojke ne žele udati u i dalje veoma pasivan vrmoški kraj u Albaniji, priča Sava:
„E, neće sad naše. Naše neće, jer one, pravo da ti kažem, čini se to, vidiš da neće ovdje da se udaju na selo, a ne tamo. Zbog toga. Nema drugog što se one ne bi udale, no samo zbog toga što na selo. A neće ni kod nas na selo, a ne kod njih da pođu.“
Prvu je nevjestu u selo Grnčar doveo Božidar Bojo Bojović, a upoznao ju je upravo kada se granični prelaz otvarao. Njegova Vesna već im je rodila dvoje djece, a naš jezik govori odlično, mada joj, iako najiskusnijoj vrmoškoj nevjesti, stidljivost dođe kao narodni običaj, tako da nije pristala na razgovor. Brakovi i prijateljstva sa komšijama iz Albanije do sada su najveća i jedina vrijednost graničnog prelaza Vrmoša, priča i Bojo:
„Ali takva sudbina bila. Tad smo se upoznali prije otvaranja i nakon tri mjeseca uzeli se. Jedno četrdeset momaka poslije mene se oženilo. Gusinje, Plav, Andrijevica.“
RSE: Odete li često gore do sela?
BOJO: Odemo, kako ne.
RSE: Koliko često?
BOJO: Dvaput, triput mjesečno odemo.
RSE: Koliko je to daleko odavde?
BOJO: Tri i po kilometra. Pa, pješke nije problem nikakav.
RSE: Sve đevojke otud ovamo?
BOJO: Sve.
SAVA: Nije samo, ovaj, nego i njegova ćerka uzela komšiju Albanca. Nije samo da uzmemo. Mi smo ti ljudi koji volimo da uzmemo, ali nije samo da uzmemo, no i da damo.
„Nama je puno drago što se otvorila ta granica, ne lično radi nas, nego radi tih komšija. To su nama vjekovni prijatelji i vazda smo se mi ljudski i vazda lijepo slagali. Druga je stvar bila onda kada je bilo Titovo vijeme. Ta je granica bila postavljena i bila je gvozdena. A sad. Ipak je dobro to što je otvoreno radi toga naroda. To su četiri sela koja su ocijepljena zimi toliko daleko dolje, a inače to je jedan vrlo fini i dobar narod s kojim možeš slobodno kao prijatelj biti, prijatelji jesmo i bili, a posebno sad.“
A sad je manji problem jedino to što se naše djevojke ne žele udati u i dalje veoma pasivan vrmoški kraj u Albaniji, priča Sava:
„E, neće sad naše. Naše neće, jer one, pravo da ti kažem, čini se to, vidiš da neće ovdje da se udaju na selo, a ne tamo. Zbog toga. Nema drugog što se one ne bi udale, no samo zbog toga što na selo. A neće ni kod nas na selo, a ne kod njih da pođu.“
Prvu je nevjestu u selo Grnčar doveo Božidar Bojo Bojović, a upoznao ju je upravo kada se granični prelaz otvarao. Njegova Vesna već im je rodila dvoje djece, a naš jezik govori odlično, mada joj, iako najiskusnijoj vrmoškoj nevjesti, stidljivost dođe kao narodni običaj, tako da nije pristala na razgovor. Brakovi i prijateljstva sa komšijama iz Albanije do sada su najveća i jedina vrijednost graničnog prelaza Vrmoša, priča i Bojo:
„Ali takva sudbina bila. Tad smo se upoznali prije otvaranja i nakon tri mjeseca uzeli se. Jedno četrdeset momaka poslije mene se oženilo. Gusinje, Plav, Andrijevica.“
RSE: Odete li često gore do sela?
BOJO: Odemo, kako ne.
RSE: Koliko često?
BOJO: Dvaput, triput mjesečno odemo.
RSE: Koliko je to daleko odavde?
BOJO: Tri i po kilometra. Pa, pješke nije problem nikakav.
RSE: Sve đevojke otud ovamo?
BOJO: Sve.
SAVA: Nije samo, ovaj, nego i njegova ćerka uzela komšiju Albanca. Nije samo da uzmemo. Mi smo ti ljudi koji volimo da uzmemo, ali nije samo da uzmemo, no i da damo.
