Veselin GATALO, pisac iz Mostara
Subota, 18. februar 2006. godineOva subota nije bila vrijedna ustajanja. Vrijeme kakvo ni Trećem Reichu ne bi čovjek poželio, a kamoli jednoj suverenoj, nezavisnoj, nedjeljivoj, jedinstvenoj, demokratskoj i svašta još, Bosni i Hercegovini. Bogovi kroz oblake sline, valjda zato što ne posjećujem ni crkve ni džamije. Neka plaču, pomislio sam. Manje će… Manje će… Ma znate.
Eto, ote mi se zamalo i blasfemija. A ništa nisam nacrtao. Napisao sam štošta, ali dobro pazim da se ne izblasfemiram, da na mene ne bacaju fetve i anateme.
Nisam bosanski pisac, što itekako ima veze s vremenom. Imam oko 300 sunčanih dana u godini, za razliku od kontinenta.
Upalio sam radio, da vidim kako mi se zemlja zove. Jer, živio sam u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, u Herceg-Bosni, pa u Republici Bosni i Hercegovini. Znate, kod nas je rok trajanja države od dvije, pet, maksimalno pedeset godina. Treba biti na oprezu.
Nedjelja, 19. februar 2006. godine
U nedjelju me je probudilo sunce. Jučer sam posumnjao da živim u Hercegovini, a današnji sunčan dan mi je potvrdio da je sve opet na svom mjestu. Na balkonu je bio moj vrli komšija. Pokupio se kad sam izašao u baštu.
Nisam palio radio da vidim u kojoj državi sam se probudio. Razmišljao sam kako se u mom dijelu grada drastično poremeti nacionalna struktura kad odem u drugi dio grada da popijem kafu.
Nazvao sam Zagreb. Žena me je zabrinuto gledala zbog telefonskog računa PTT-a, koji je drastično poskupio usluge, baš nešto prije nego što je direktor BH Telekoma proglašen menadžerom godine. Valjda tako, u ovoj trenutnoj mi zemlji, nagrađuju deranje i pljačku građana. Jeftinije je zvati s druge strane grada.
Jasmila je dobila Zlatnog medvjeda u Berlinu. Iako sam Hercegovac, uvijek se obradujem bosanskim uspjesima. I ne samo to, radujem se ja i srbijanskim, crnogorskim, hrvatskim i makedonskim uspjesima, što baš i nije rado viđeno u dosta intelektualnih krugova. Ali, šta ću, ne mogu ljubav ispoljavati kroz mržnju, takav sam vam čovjek. Rekao bih i da je Kusta dobar režiser, ali ni to nije zdravo, zbog politike i bosanske patnje. Priznao bih da sam čitao Aralicu i odrastao na Momi Kaporu, da mi je krivo što je Ćopić nestao iz lektire (barem federalne) i svašta još, ali nije lijepo, zbog … A, znate već.
Ponedjeljak, 20. februar 2006. godine
I ponedjeljak je došao. Na vratima je zazvonio moj prijatelj Kavanski, baš u pravo vrijeme. Otišli smo u najdraži nam antikvarijat, kod Dragana, na malo ljudske priče i ciganluka. Bilo je tu još par mlađahnih pjesnika. Divili smo se prezimenu Sprčić. Onda su se okomili na moju priču koja je izašla u najnovijem Statusu i oštro prekorili što sam propustio spomenuti prezime Sprčić.
Uglavnom se ne zovemo Kovači, Pisarevići, Zidarići, Kujundžići, Prstenovići, Šnajderi, Sedlarevići, Notarevići ili Račundžići. Nema tu ni puno bogougodnih prezimena, kod nas u Hercegovini, kao što su Islamović, Bogović, Krstulović, Svetić, Anđelović.
Zato imamo čitavu malu kolekciju prezimena koje su nam prišili zbog nedostataka, ponižavajućih zvanja, te uvrnutih sklonosti naših predaka, prezimena kao što su Čoro, Čorda i Čorović; Šagovnović, Šupljeglav, Guzin, Mutikaša, Brstina, Šutalo, Trčalo, Kasalo, Škiljević, Ubiparip, Topalović (topal-hrom), Zaguz, Škutor, Prskalo, Puhalo, Vučina, Batinić, Tojaga, Gatalo, Kožo, Klepo, Klempotić, Repović, Gačić, Prodanović, Kljako (od kljakav-sakat), Kljun, Golo, Glavović, Guzina, Puzić, Suša, Repak, Šupčev, Hrkać, Pandur, Plosko, Nargilić, Krpo, Pušić, Mučibabić, Palikuća, Balavac, Nosić, Prguda, Rupar, Voloder, Brekalo, Glavina, Prce, Tuce, Muce, Mačkić, Šakić, Kuko, Krhan, Lizde, Kisić, Lepetić, Vican, Šiljegović, Tunguz, Oborina, Zlojo, Zlojić, Zlomislić, Sljepčević, Gluhović…
Naši su preci, dakle, jedni druge počastili prezimenima koja su, kao svoj križ ili neizlječivu polnu bolest, nosili kroz život bez pogovora, spremni ta prezimena braniti do zadnje kapi krvi - uglavnom tuđe.
Utorak, 21. februar 2006. godine
Probudio me zvuk helikoptera, negdje oko sedam sati. Ustao sam se i obukao, za svaki slučaj, da me ne zateknu golog kad mi nahrupe u kuću. Dok im ja dokažem da u mojoj šupi nema ratnih zločinaca, mogu me izrešetati, skupa sa psom i familijom. Kad sam izašao, helikoptera nije bilo. Žena i kćer su još mirno spavale, kao da ne žive s pripadnikom agresorskog naroda.
Upalio sam TV i čuo groznu vijest. Ratko Mladić nije uhapšen i odveden u Hag. Doduše, ja pametan kakav jesam, sjetih se da ni prije mjesec dana nije bio uhapšen.
Pomislih kako je mnogima u Sarajevu laknulo što najpoznatiji general u EX YU nije uhapšen. Uvijek govore kako se ništa ne može uraditi dok se ratni zločinci ne uhapse. Znači, još uvijek ne moraju zakrpiti ceste i nahraniti narod, još se mogu vozikati u autima od četvrt miliona maraka, ljubavnicama i prijateljima dijeliti stanove.
Druga loša vijest je da u svijetu ima još živih labudova, da ptičja gripa leti iznad naših glava. Smrti više ne treba konj, kao što ga oduvijek trebaju četiri jahača apokalipse. Sad ima bijela krila.
Za pola sata sam pao u blagu depresiju jer ni Radovan nije uhapšen. Još smo, dakle, daleko od popravljanja cesta i uvođenja nulte stope PDV-a na hranu, knjige i lijekove.
Srijeda, 22. februar 2006. godine
Ranom zorom, štovani ministar iz Hrvatske, izjavio je da više nema hrvatskih pasoša za one koji ne žive u Hrvatskoj. Hvala mu puno u ime onih koji putovnicu još nisu izvadili. Svi ćemo skupa čekati red pred ambasadama zapadnih zemalja, slobodno i nesmetano putovati u Saudijsku Arabiju, Tursku, Pakistan, Afganistan, Maleziju i sve zemlje u kojima ima beduina. Hvala, hvala, hvala!
Četvrtak, 23. februar 2006. godine
Četvrtak je. Opet sam se ustao vrlo rano i pazio dobro da stanem desnom nogom na pod pored kreveta. Ali džaba, dan mi je opet bio loš. Opet se pričalo o jednakosti, o kostima, o žrtvama. Valjda nam se nudi takva jednakost u kojoj će se dobro znati ko je žrtva, a ko agresor, gdje će se onaj ko treba i ko je zaslužio stalno izvinjavati i učiti svoju djecu kako su im svi unatrag 200 koljena izdajice i agresori i da je Njegoš (koji, usput, budi rečeno, nije živio ni u Bosni ni u Hercegovini) prije sto i pedeset godina bio teška četničina.
Znam jednog velikog prijatelja Bosne koji je tako, između azila i egzila, stekao po stan u Rimu i Parizu. Pametan čovjek, zna zašto i u čije ime pati.
Ja ne mogu preraditi Hamleta u tursko vrijeme i tako ga učiniti multietičnim, to je neko već uradio. Mada, nije sretno spojio ono "Be or not to be" sa onom uzrečicom "aman jarabi". Ali bih mogao to uraditi s Gorskim vijencem. Šta mislite o tome? Petar Petrović Njegoš bi se mogao zvati Selim i biti duša od čovjeka kojoj ni na kraj pameti nije na kolac nabiti insana, makar bio i Kaurin. Vuk Mandušić bi se mogao zvati Senad od Bosne, Starac Danilo bi se mogao zvati, ili čak biti, Avdo Sidran. Muziku bi mogao napisati Dino Merlin, sa obaveznim stihom "Crk'o svako ko u Bosnu bocka".
Petak, 24. februar 2006. godine
Ni ovog petka Čika se nije vratila. Ali mi se javio moj vjenčani kum, Meša, Hercegovac koji živi u Sarajevu. Njegov brak je mješovit, žena mu je Španjolka. Moj nije, iako smo ja i žena suprotne nacije. Moj brak nije mješovit zato što smo i ja i žena iz Hercegovine. Da je jedno od nas dvoje iz Bosne, to bi već bila druga priča. Meša se negdje dokopao najnovijih Sarajevskih Sveski i pročitao intervju sa svojim kumom, pa poslao mail da mi dohaberi kako sam pametan, kao da ja to ne znam.
Naime, znam da sam dirnuo u samo dno tog sarajevskog fildžana viška iz koga se pije taj sarajevski antifašizam proizišao iz čuda bosanskog otpora. Otud, znate, i zemlja Bosna. Mi u Hercegovini ne držimo fildžan viška, da ima ako neko naiđe. Mi se dignemo i napravimo još jednu kafu, kahvu, kavu, da čovjeku talog ne sipamo. Mostar je još uvijek multinacionalan grad. Ne piju skoro svi iz fildžana, nađe se tu i drukčijih mišljenja i tabijata, ne mislimo svi isto kao u nekim drugim gradovima. Ne svim, ponavljam, nekim. Čast, recimo, Tuzli. Ona je, uz Mostar, još uvijek multinacionalna. Možda ima te multinacionalnosti još ponegdje, samo se sad ne mogu sjetiti. Zapravo, toga najviše ima tamo gdje se o tome najmanje priča.
