Sada više nije problem u međusobnoj komunikaciji našeg udruženja i vladinog Ureda za nestale, kaže Ružica Spasić, predsjednica Udruženja porodica nestalih. No obitelji nestalih nezadovoljne su sporošću kojom se obavljaju ekshumacije, ali i sporošću laboratorija koje rade na utvrđivanju identiteta nestalih. Spasić tvrdi kako unutar hrvatske ima malo kontakata sa sličnim udruženjima obiteljima nestalih Hrvata:
«Mislim da bi nama trebalo više suradnje unutar Republike Hrvatske, što je evo nakon 10 godina rata zaista nemoguće. Mi se ne sastajemo nikad po slobodnoj volji i pozivu jedni drugih, nego se jednostavno sastajemo i unutar Republike Hrvatske i u regionu tada kada to organizira međunarodna komisija ili neka druga organizacija, koja provodi neke seminare tipa istine, pomirenja, suživota. I onda mi razgovaramo. Situacija je daleko od idealne, bar kada se tiče Srba i Hrvata u Republici Hrvatskoj.»
Za razliku od te slabe, mada ipak bolje suradnje nego proteklih godina, puno su lakši kontakti sa sličnim udruženjima u regiji, kaže Ružica Spasić, predsjednica Udruženja nestalih iz Vukovara:
«Suradnja postoji i osnovana je regionalna koordinacija udruženja nestalih, koja istina još uvijek ne radi kako bi to trebala i onako kako smo mi prije godinu dana zamislili, da ima neke široke akcije u tipu regionalnog smisla, znači da se ide u medijsku kampanju u regionu. Za to treba dosta novaca i ljudi koji mnogo više znaju od nas koji smo direktno pogođeni tim problemom i jednostavno želimo srcem nešto raditi, a nemamo baš mnogo onog stručnog znanja.»
Ružica Spasić prošle je godine pronašla posmrtne ostatke svoga sina i time doživjela određeno olakšanje, mada joj je saznavši da je njen sin preminuo od metka ispaljenog u glavu u nekim momentima teže nego dok nije znala za njegovu sudbinu:
«Moj sin je bar dobio natrag svoje ime i prezime i kao i svi ljudi svoja dva kvadrata zemlje ima svoje obilježje, a mi imamo gdje otići i nije više broj. I pak sam nekako zadovoljnija tim što mogu da odem da mu odnesem cvijeće i upalim svijeću. To su dva oprečna osjećanja kada ne znate i kada znate. Teško je, svakako, i nikada neće biti lako.»
Upravo činjenica da je nakon 10 godina uspjela sahraniti sina i da sada može otići na njegov grob, pomogla joj je da sada nastavi sa potragom za nestalih 95 osoba, kako bi i njihove obitelji saznale za sudbinu svojih najmilijih i kako bi ih mogle dostojno pokopati.
«Mislim da bi nama trebalo više suradnje unutar Republike Hrvatske, što je evo nakon 10 godina rata zaista nemoguće. Mi se ne sastajemo nikad po slobodnoj volji i pozivu jedni drugih, nego se jednostavno sastajemo i unutar Republike Hrvatske i u regionu tada kada to organizira međunarodna komisija ili neka druga organizacija, koja provodi neke seminare tipa istine, pomirenja, suživota. I onda mi razgovaramo. Situacija je daleko od idealne, bar kada se tiče Srba i Hrvata u Republici Hrvatskoj.»
Za razliku od te slabe, mada ipak bolje suradnje nego proteklih godina, puno su lakši kontakti sa sličnim udruženjima u regiji, kaže Ružica Spasić, predsjednica Udruženja nestalih iz Vukovara:
«Suradnja postoji i osnovana je regionalna koordinacija udruženja nestalih, koja istina još uvijek ne radi kako bi to trebala i onako kako smo mi prije godinu dana zamislili, da ima neke široke akcije u tipu regionalnog smisla, znači da se ide u medijsku kampanju u regionu. Za to treba dosta novaca i ljudi koji mnogo više znaju od nas koji smo direktno pogođeni tim problemom i jednostavno želimo srcem nešto raditi, a nemamo baš mnogo onog stručnog znanja.»
Ružica Spasić prošle je godine pronašla posmrtne ostatke svoga sina i time doživjela određeno olakšanje, mada joj je saznavši da je njen sin preminuo od metka ispaljenog u glavu u nekim momentima teže nego dok nije znala za njegovu sudbinu:
«Moj sin je bar dobio natrag svoje ime i prezime i kao i svi ljudi svoja dva kvadrata zemlje ima svoje obilježje, a mi imamo gdje otići i nije više broj. I pak sam nekako zadovoljnija tim što mogu da odem da mu odnesem cvijeće i upalim svijeću. To su dva oprečna osjećanja kada ne znate i kada znate. Teško je, svakako, i nikada neće biti lako.»
Upravo činjenica da je nakon 10 godina uspjela sahraniti sina i da sada može otići na njegov grob, pomogla joj je da sada nastavi sa potragom za nestalih 95 osoba, kako bi i njihove obitelji saznale za sudbinu svojih najmilijih i kako bi ih mogle dostojno pokopati.
