Danijela Barišic, procelnica Odjela za informiranje Ureda predsjednika Hrvatske
SUBOTA 28.01.Volim vikende. A tko ne voli? To su dani kada napokon mogu dulje spavati. Osim danas jer Vjeko ima košarkašku utakmicu u cik zore. Počinje u 08.30 i naravno da očekuje da i mama i tata gledaju njegovu prvu «ozbiljniju» tekmu. Ipak, oni dečki iz drugog razreda, igraju s curama iz šestog. I dečki su dobili, Vjeko je naravno super igrao. Na koga li se uvrglo to dijete?
Subotu volim i zbog Ćićinih kolumni u Slobodnoj. Uvijek me nasmiju.
I postoji još jedan razlog zašto volim vikende. Naime, čišćenje je moj ispušni ventil i najbolji lijek za stres.
NEDJELJA, 29.01.
Uvijek isti jutarnji vikend ritual. Kava i novine. Polako i bez žurbe. Najprije Slobodna Dalmacija, lokal patriotizam što ćete, pa Novi list, pa onda Jutarnji i Večernji, jutarnja izdanja naravno, jer su večernja apsolvirana još sinoć.
PONEDJELJAK, 30.01.
Povratak u kolotečinu. Dolazak u ured u 07. i 30., pregledavanje novina i press clipping. Danas nema kolegija jer Predsjednik odlazi u posjet baranjskoj općini Kneževi Vinogradi, a to znači, barem se nadam, dan s manje presinga. Kava s novinarima bez gledanja na sat i bez žurbe. Osim ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, a danas, hvala Bogu, nije.
Kako volim dane kad mogu, kao sav pristojan svijet, otići s posla u pola pet. A takvi su rijetki. Inače, kažu da treba odvajati privatni život od posla, ali s obzirom na narav mog posla, teško da bi to bilo moguće.
UTORAK, 31.01.
Ista priča. Ured, novine, press clipping i onda telefoni, telefoni, sms. Sastanci, priopćenja. Danas ih je bilo četiri. Predsjednik je primio Hrvatsku udrugu poslodavaca, tema – ambalažni otpad, Zajednicu udruga Hrvatskih ratnih veterana, tema – suđenja u Haagu, čestitao je finskoj predsjednici Tarji Halonen na pobjedi na predsjedničkim izborima, upisao se u knjigu žalosti u povodu smrti bivšeg njemačkog predsjednika Johannesa Raua, i bio je na predstavljanju knjige gospodina Jože Horvata.
Kolegica iz odjela slavi rođendan, a ja obožavam njene čokoladne kolače. Definitivno nisam tip koji pazi na prehranu. Cvijeće i drveće ne jedem, a vitamine uzimam pijući Cedevitu. Predsjednik odmahuje glavom i nije mu jasno da se netko može tako hraniti. A što ću, generacija sam fast fooda.
Večer je u znaku rukometnog prvenstva. Dansku smo pobjedili s golom razlike. Nadam se da iduće utakmice neće biti toliko stresne za nas jadne gledatelje.
SRIJEDA, 01.02.
Već je polovica sasvim pristojnog tjedna. Nema nervoze, nema presinga. S kolegama raspravljam o predstojećem summitu «Kulturni koridori» koji će se održati početkom lipnja u Opatiji. Nastavak je to summita iz Tirane i Varne, a pod pokroviteljstvom UNESCO-a. Očekuje se dolazak desetak predsjednika jugoistočne Europe, s prvim damama. Svaki put kad se u Hrvatskoj rade takvi skupovi suočimo se s istim problemima. Naime zaključimo da nemamo uvjete. A treba imati dovoljan broj jednakih apartmana za predsjednike, ista prijevozna sredstva, dakle isti tretman. Novinarima treba osigurati normalne uvjete za praćenje, dakle kompjutere, internet, fakseve, telefone. O onim popratnim stvarima da i ne govorim. Nadam se samo da se neće dogoditi isto što i sa summitom u Zagrebu prošlog listopada. Sve su delegacije bile izuzetno zadovoljne, ali u medijima je ostala priča o zakrčenim prometnicama i prometnom kaosu. Slažem se, da se moglo i to dijelom izbjeći. Ali, istog dana stizalo je 16 stranih predsjednika. Znam da su se našli oni koji su rekli da se to u Bruxellesu ili New Yorku puno jednostavnije rješava. Na žalost Zagreb još uvijek nije ni Bruxelles ni New York. Usrdno se nadam da će što prije to i postati.
Opet rukometna dramatika. Opet smo pobjedili s golom razlike. A toliko puta do sada sam se zaklela da neću gledati utakmice.
ČETVRTAK, 02.02.
U Zagrebu sam, a Predsjednik je otišao na proslavu Dana grada Dubrovnika i Festu svetoga Vlaha. Dakle, opet laganica. Osim što im zavidim na 18 stupnjeva i suncu. Ovdje je već danima neka siva izmaglica. Temperatura oko nule. Odgađam šoping za neke toplije i ljepše dane.
PETAK, 03.02.
Dovršavam dnevnik i razmišljam o idućem tjednu. Dolazi nam estonski predsjednik. Novinare naravno zanima što mislimo o funkciji supruga predsjednika, koju je nedavno ozakonio upravo estonski parlament. Koliko znam, niti jedna druga zemlja nema takvo što regulirano.
U novinama još uvijek tema o carinskoj uniji zapadnog balkana i tučnjavi u kojoj su sudjelovali specijalci. Uvijek me iznova fascinira kako smo skloni o svemu davati izjave naprečac. Bez da sagledamo sve opcije, a ponekad i bez da uopće vidimo prijedloge o kojima tako žustro i s toliko žara debatiramo. Tješim se da to nije zbog podneblja nego da su to samo dječje bolesti u razvoju demokracije.
Opet s Vjekom pregovaram o šišanju, ali ne ide. Kaže da svi njegovi frendovi puštaju kosu, a i da mu se baš sviđa Ševčenkova frizura. Nadam se samo da neće postati nogometaš.
