Paddy Ashdown (The Times), priredio: Nedim Dervišbegović
Ništa bolje ne ilustruje poremećaj nedostatka pažnje kod Zapada od različitih politika prema Libiji i Bosni i Hercegovini. Spriječavanju da Libija postane nova Bosna i Hercegovina se posvećuje maksimalan napor; u slučaju BiH, odgovor je neaktivnost usljed zamora, pospanosti i loše procjene, zbog čega zemlja klizi ka statusu propale države koja je u sukobu sama sa sobom.
U decembru 2009. sam se pridružio Williamu Hagueu, koji je tada bio ministar vanjskih poslova u sjeni, kako bismo upozorili da bez snažnije akcije na potiranju nacionalizma u BiH postoji stvarna opasnost da bi zemlja mogla biti podijeljena na nezavisne etničke državice.
Gospodin Hague je ostao vjeran onome što je rekao i uvrstio BiH u prioritete vanjske politike u sporazumu vladajuće britanske koalicije. Od tada, opasnost od raspada Bosne se povećala, a ne smanjila.
BiH trenutno čine dva dijela koja se zovu "entiteti". Milorad Dodik, predsjednik dijela kojim dominiraju Srbi, Republika Srpska, nekažnjeno koristi svaku priliku da podriva državu i da traži secesiju. On govori o referendumu za nezavisnot od BiH, iako vrlo dobro zna da je rat u BiH započeo referendumom.
Gospodin Dodik nije nacionalista - on je oportunista koji koristi nacionalizam u političke svrhe. Ali to se moglo reći i za Slobodana Miloševića.
Posljedice njegovog (Dodikovog) ponašanja su istovjetne onima s početka devedesetih: pojačana nacionalistička retorika - i aktivnost - u glavnom gradu Republike Srpske, Banjoj Luci, proizvodi sličan odgovor Bošnjaka u Sarajevu, kao i nekih Hrvata na jugu, čiji broj opada i koji oživljavaju stari zahtjev za posebnom hrvatskom teritorijom, tvrdeći - ne bez razloga - da su isprovocirani od strane sarajevskih stranaka kojima dominiraju Bošnjaci.
Brisel spava
Ne iznenađuje, stoga, naglo jačanje etničkih tenzija. Vođeni Miloradom Dodikom, bosanski Srbi svim snagama pokušavaju negirati genocid u Srebrenici. Pored groblja muslimana koji su ubijeni u Srebrenici u toku je izgradnja Srpske pravoslavne crkve, što je klasična provokacija. Ona se gradi bez dozvole i bez ikakvog odgovora od strane Vlade Milorada Dodika glede provođenja zakona.
Temelji za izgradnju pravoslavne crkve 30 metara od 2 masovne grobnice, Srebrenica, januar 2011.
U poređenju sa ovim, uskraćivanje dozvole za prodaju povrća, što je nakon samo-spaljivanja Muhameda Buazizija iniciralo nerede u Tunisu i završilo sa sukobima u Sjevernoj Africi, izgleda kao mali povod za djelovanje.
Gospodin Dodik sada poziva Srbe u državnim institucijama da se presele iz Sarajeva u susjedstvo u Republici Srpskoj. Bez ikakve dvojbe, on ovo čini kako bi oni bili na pravom mjestu ako dođe momenat za secesiju. Niko, međutim, ne može izbjeći povlačenje paralele sa egzodusom sarajevskih Srba prije nego što je Radovan Kardžić pokrenuo svoj napad 1992. godine.
I tako, malo po malo, dok Brisel spava, Vašington je zabavljen nečim drugim, a vlasti širom Evrope, zabavljene svojim ekonomskim krizama, gledaju u drugom smjeru, BiH klizi dublje i dublje u disfunkcionalnost - a možda i nešto gore. Za sada, sukob izgleda malo vjerovatan. Ali, to više nije i nemogući ishod.
Ovakvom opuštenom pristupu mora doći kraj. SAD i Velika Britanije se moraju ponovo uključiti. One zajedno moraju uraditi sve što je neophodno da bi se izbjegao raspad BiH i da bi pomogli da se ona izgradi kao potpuno funkcionalna država koja je sposobna da se pridruži EU i da prevaziđe one koji joj stoje na putu. Reći da smo zauzeti drugim stvarima koje se dešavaju u svetu nije dovoljno dobro.
Tragedija je da je BiH u prvih deset godina poslije rata napredovala više nego bilo koja druga post-konfliktna zemlja u bliskoj prošlosti. Nakon toga, međunarodna zajednica je lakomisleno sebi dozvolila da pomisli da je posao gotov i okrenula se na drugu stranu, zbog Iraka i Afganistana.
Još lakomislenije, Brisel i mnoge evropske prijestolnice su dozvolile da budu ubijeđene da je neaktivnost najbolja politika, čak i kad su dokazi o promjeni dinamike u BiH od one napretka ka državnosti ka onoj nacionalizma i disolucije.
Nema mirnog raspada
Postoje mnogi koji još uvijek vjeruju u ovo - neki od njih čak i na nižim nivoima (britanskog) Foreign Officea. Drugi, pak, šapuću da je već previše i šta smeta ako bi se BiH raspala? No, da li bi se raspala mirno?
Gromoglasan odgovor na to je -- ne. Mjesto je puno oružja i veterana koji su još uvijek sposobni za borbu. Ja jednostavno ne mogu zamisliti Bošnjake da dozvole da opet budu uhvaćeni u zamku u malom džepu u srednjoj Bosni, izolirani, iznevjereni od Evrope i okruženi sa svih strana svojim neprijateljima. Nisu to dozvolili ni prije 20 godina kada su im šanse bile puno manje i neće to dozvoliti ni sada.
I čak kad bi to moglo biti izbjegnuto, u šta sumnjam, šta bi to govorilo o Zapadu kad bi, nakon što je uložio mnogo da ubijedi više od milion izbjeglica da se vrate kućama u područjima u kojima su etnička manjina, opet morali gledati egzodus u suprotnom smjeru, dok nacionalisti stvaraju tri mono-etnička prostora tamo gdje je nakada bila multietnička BiH?
Šta bi to govorilo o našim naporima da ostvarimo kontakt sa islamskim demokratskim državama u razvoju ako nismo spremni da odbranimo najstariju evropsku islamsku zajednicu od izolacije?
Šta bi to govorilo o Evropi kada bi, u momentu kada je Radovan Karadžić optužen za ratne zločine u Hagu, Brisel, zbog apatije, neznanja ili nezainteresovanosti, postaje nenamjerni instrument njegove politike rasparčavanja BiH?
Što bi to govorilo o našim naporima da pomognemo Libijcima da stvore održivu demokratiju sa druge strane Mediterana ako ne možemo konsolidirati onu unutar naših granica u Evropi?
*** Paddy Ashdown je bivši vođa britanskih Liberal-demokrata i bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH
Ništa bolje ne ilustruje poremećaj nedostatka pažnje kod Zapada od različitih politika prema Libiji i Bosni i Hercegovini. Spriječavanju da Libija postane nova Bosna i Hercegovina se posvećuje maksimalan napor; u slučaju BiH, odgovor je neaktivnost usljed zamora, pospanosti i loše procjene, zbog čega zemlja klizi ka statusu propale države koja je u sukobu sama sa sobom.
U decembru 2009. sam se pridružio Williamu Hagueu, koji je tada bio ministar vanjskih poslova u sjeni, kako bismo upozorili da bez snažnije akcije na potiranju nacionalizma u BiH postoji stvarna opasnost da bi zemlja mogla biti podijeljena na nezavisne etničke državice.
Gospodin Dodik nije nacionalista - on je oportunista koji koristi nacionalizam u političke svrhe.
Gospodin Hague je ostao vjeran onome što je rekao i uvrstio BiH u prioritete vanjske politike u sporazumu vladajuće britanske koalicije. Od tada, opasnost od raspada Bosne se povećala, a ne smanjila.
BiH trenutno čine dva dijela koja se zovu "entiteti". Milorad Dodik, predsjednik dijela kojim dominiraju Srbi, Republika Srpska, nekažnjeno koristi svaku priliku da podriva državu i da traži secesiju. On govori o referendumu za nezavisnot od BiH, iako vrlo dobro zna da je rat u BiH započeo referendumom.
Gospodin Dodik nije nacionalista - on je oportunista koji koristi nacionalizam u političke svrhe. Ali to se moglo reći i za Slobodana Miloševića.
Posljedice njegovog (Dodikovog) ponašanja su istovjetne onima s početka devedesetih: pojačana nacionalistička retorika - i aktivnost - u glavnom gradu Republike Srpske, Banjoj Luci, proizvodi sličan odgovor Bošnjaka u Sarajevu, kao i nekih Hrvata na jugu, čiji broj opada i koji oživljavaju stari zahtjev za posebnom hrvatskom teritorijom, tvrdeći - ne bez razloga - da su isprovocirani od strane sarajevskih stranaka kojima dominiraju Bošnjaci.
Brisel spava
Ne iznenađuje, stoga, naglo jačanje etničkih tenzija. Vođeni Miloradom Dodikom, bosanski Srbi svim snagama pokušavaju negirati genocid u Srebrenici. Pored groblja muslimana koji su ubijeni u Srebrenici u toku je izgradnja Srpske pravoslavne crkve, što je klasična provokacija. Ona se gradi bez dozvole i bez ikakvog odgovora od strane Vlade Milorada Dodika glede provođenja zakona.
U poređenju sa ovim, uskraćivanje dozvole za prodaju povrća, što je nakon samo-spaljivanja Muhameda Buazizija iniciralo nerede u Tunisu i završilo sa sukobima u Sjevernoj Africi, izgleda kao mali povod za djelovanje.
Gospodin Dodik sada poziva Srbe u državnim institucijama da se presele iz Sarajeva u susjedstvo u Republici Srpskoj. Bez ikakve dvojbe, on ovo čini kako bi oni bili na pravom mjestu ako dođe momenat za secesiju. Niko, međutim, ne može izbjeći povlačenje paralele sa egzodusom sarajevskih Srba prije nego što je Radovan Kardžić pokrenuo svoj napad 1992. godine.
I tako, malo po malo, dok Brisel spava, Vašington je zabavljen nečim drugim, a vlasti širom Evrope, zabavljene svojim ekonomskim krizama, gledaju u drugom smjeru, BiH klizi dublje i dublje u disfunkcionalnost - a možda i nešto gore. Za sada, sukob izgleda malo vjerovatan. Ali, to više nije i nemogući ishod.
Ovakvom opuštenom pristupu mora doći kraj. SAD i Velika Britanije se moraju ponovo uključiti. One zajedno moraju uraditi sve što je neophodno da bi se izbjegao raspad BiH i da bi pomogli da se ona izgradi kao potpuno funkcionalna država koja je sposobna da se pridruži EU i da prevaziđe one koji joj stoje na putu. Reći da smo zauzeti drugim stvarima koje se dešavaju u svetu nije dovoljno dobro.
Tragedija je da je BiH u prvih deset godina poslije rata napredovala više nego bilo koja druga post-konfliktna zemlja u bliskoj prošlosti. Nakon toga, međunarodna zajednica je lakomisleno sebi dozvolila da pomisli da je posao gotov i okrenula se na drugu stranu, zbog Iraka i Afganistana.
Još lakomislenije, Brisel i mnoge evropske prijestolnice su dozvolile da budu ubijeđene da je neaktivnost najbolja politika, čak i kad su dokazi o promjeni dinamike u BiH od one napretka ka državnosti ka onoj nacionalizma i disolucije.
Nema mirnog raspada
Postoje mnogi koji još uvijek vjeruju u ovo - neki od njih čak i na nižim nivoima (britanskog) Foreign Officea. Drugi, pak, šapuću da je već previše i šta smeta ako bi se BiH raspala? No, da li bi se raspala mirno?
Gromoglasan odgovor na to je -- ne. Mjesto je puno oružja i veterana koji su još uvijek sposobni za borbu. Ja jednostavno ne mogu zamisliti Bošnjake da dozvole da opet budu uhvaćeni u zamku u malom džepu u srednjoj Bosni, izolirani, iznevjereni od Evrope i okruženi sa svih strana svojim neprijateljima. Nisu to dozvolili ni prije 20 godina kada su im šanse bile puno manje i neće to dozvoliti ni sada.
Mjesto je puno oružja i veterana koji su još uvijek sposobni za borbu.
I čak kad bi to moglo biti izbjegnuto, u šta sumnjam, šta bi to govorilo o Zapadu kad bi, nakon što je uložio mnogo da ubijedi više od milion izbjeglica da se vrate kućama u područjima u kojima su etnička manjina, opet morali gledati egzodus u suprotnom smjeru, dok nacionalisti stvaraju tri mono-etnička prostora tamo gdje je nakada bila multietnička BiH?
Šta bi to govorilo o našim naporima da ostvarimo kontakt sa islamskim demokratskim državama u razvoju ako nismo spremni da odbranimo najstariju evropsku islamsku zajednicu od izolacije?
Šta bi to govorilo o Evropi kada bi, u momentu kada je Radovan Karadžić optužen za ratne zločine u Hagu, Brisel, zbog apatije, neznanja ili nezainteresovanosti, postaje nenamjerni instrument njegove politike rasparčavanja BiH?
Što bi to govorilo o našim naporima da pomognemo Libijcima da stvore održivu demokratiju sa druge strane Mediterana ako ne možemo konsolidirati onu unutar naših granica u Evropi?
*** Paddy Ashdown je bivši vođa britanskih Liberal-demokrata i bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH