Tokom proteklih 16 godina, otkako je završio rat u Bosni i Hercegovini, Evropska unija i američka administracija nastoje da zemlju integrišu u evropske tokove.
Iako se radi o mukotrpnom poslu, s obzirom da se bosanskohercegovački političari ni oko čega ne mogu dogovoriti, niko ne dovodi u pitanje činjenicu da je evropski put Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države nesporan.
Zbog toga mogućnost dezintegracije, koju u analizi stanja u BiH pominje Milan Kučan, bivši slovenski predsjednik, za većinu analitičara zvuči kao hladan tuš.
Istovremeno, Valentin Incko, visoki predstavnik u BiH, kaže da bi disolucija BiH bila posthumnio priznanje Miloševićevoj politici i nagrada za Radovana Karadžića, kome se sudi u Hagu.
O disoluciji BiH nerijetko govore i neki manje ili više relevantni analitičari ili bivši političari. Rusmir Mahmutćehajić, direktor Međunarodnog foruma Bosna, kaže kako su slične ideje prisutne vijekovima.
Razaranje BiH, kao društva i kulture, usko je vezano za nacionalne ideologije koje pretpostavljaju nužnost uništenja BiH. Jedan od vodećih bh. intelektualaca navodi da kreiranje homogenih nacija i njima odgovarajućih država uzima BiH kao anomaliju. Pojašnjava i zbog čega.
„Nema tu ničeg novog. Srbija i Hrvatska su kao države su uspostavljene s idejom proširenja na prostore Bosne. Današnje politike i Tadića i Josipovića, koliko god izgledale trijevarno umiljate, nastavljaju ono što smo mi iskusili na svojoj koži kao politiku Tuđmana i Miloševića, naši očevi i djedovi Cvetkovića i Mačeka itd. Prema tome, pred bosanske ljude se postavlja pitanje branjenja njihove države, njihovog društva, njihove kulture. To je za njih pitanje opstanka. A za one ljude koji u Bosni djeluju kao eksponenti tuđih politika iz susjedstva riječ je o njihovoj sramti, o izdaji vlastite države, o nerazumijevanju šta je budućnost na taj način“, ocjenjuje Mahmutčehajić.
Pominjanje ideje o disoluciji Bosne i Hercegovine za profesora Predraga Matvejevića je neprihvatljivo u svakom pogledu i iz više razloga. Kao neko ko je rođen u Mostaru, kaže da mu teško pada svaka teza koja na bilo koji način dovodi u pitanje državotvornost BiH. Bh. susjede, Srbiju i Hrvatsku, profesor Matvejević smatra najvećim krivcima za takvu vrstu propagande.
Predsednik Srbije Boris Tadić na sastanku sa liderima Srba iz regiona, Beograd, februar 2011„Oni će biti vjerodostojni, i Srbija i Hrvatska, kad na pravi način riješe unutrašnje probleme. Onda će se i njihov glas u odnosi prema BiH sigurno više uvažavati i biće drukčiji. A ovako kad je taj glas na neki način neki alibi za neke vlastite stvari, neka izlika itd. taj glas nema puno važnosti. Pred izbornim situacijama oni žele reći: ’Eto vidite, brinemo o svim Srbima u BiH. Eto vidite brinemo o svim Hrvatima u Hercegovini.’ I to mi se čini više jedna izlika predizborna i politička, politikantska nego stvarna jedna briga, stvarni jedan pristup. Onaj ko se hoće brinuti o svojima u BiH, mora se bronuti o BiH prije svega, pa onda o tome. Treba sve učiniti da BiH ostane. I svojim skromnim snagam, u dobu u kojem živim i gdje se nalazim, želio bih učiniti sve da Bosna ostane čvrsto BiH“, kaže profesor Predrag Matvejević.
Ne dovodeći u pitanje gotovo svakodnevno „dušebrižništvo“ Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, činjenica je kako domaći političari ne propuštaju priliku da u svojim istupima prijete referendumom, izdvajanjem iz BiH, trećim entitetom i slično.
Nemoć Evropske zajednice
Iako su njihove izjave podstaknute politikama koje dolaze iz susjedstva, Slavo Kukić, profesor mostarskog Sveučilišta, navodi da sadašnje stanje u BiH nije ništa drugačije u odnosu na devedesete godine prošlog vijeka. To objašnjava time da su oni koji su bili sudionici tog vremena i danas glavni akteri bh. događanja:
„Nije logično očekivati od njih da odstupe od projekata zbog kojih su bili sprmeni ići na međusobno ubijanje. Iz te pozicije oni koji su bili za disoluciju BiH 1992.-1995. i danas nerijetko potežu za rješenjima koja u podtekstu imaju očekivanja, nadu da bi ipak do toga moglo doći. S tim u vezi neki će od njih danas zagovarati labavu konfederaciju, baš kao što su neki zagovarali u vezi sa Jugoslavijom početkom 90-ih godina, a značajan dio stanovništva, ovih dana sam pročitao jedno istraživanje koje je potpuno svježe, je i dalje na strani BiH kao jedinstvene države, s evropskim sistemom vrijednosti i u okviru društva evropskih naroda. Ako su ti podaci točni, danas 62 posto građana BiH podržava takvu BiH. Ja sam osobno veoma sklon uvjerenju kako će na kraju taj dio bh. građana izići kao pobjedinici. BiH će u konačnici biti evropsko društvo, s evropskim sistemom vrijednosti, a svi oni koji su u zadnjih 20 godina zagovarali njezinu disoluciju otići će u povijest“, smatra Kukić.
Političke percepcije koje dovode u pitanje opstojnost BiH za Šaćira Filandru, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, su krajnje neozbiljne i nedobronamjerne. One odražavaju suštinsku nemoć Evropske zajednice kao političke institucije da riješi bilo koji ozbiljni politički problem. Na svu sreću, kaže Filandra, građani BiH razmišljaju drugačije.
Šaćir Filandra„Bez obzira na sve naše unutarnje probleme, protivrječnosti, nesnalaženja i antagoniziranja, koje sa ljudima objektivno vrše naše političke i nacionalne elite, ne vidim nikakvu spremnost među građanima BiH da se antagoniziraju na način konačnog razvaljivanja vlastite zemlje i vlastite države. Uopće energija naših ljudi nije usmjerena u tome pravcu jer su ljudi prevashodno preokupirani, motivirani socijalnim, egzistencijalnim i statusnim pitanjima kao budući građani Evrope i od toga žele da imaju neke koristi. Tako da to zapravo nije uopće na dnevnom redu domaćih političkih snaga, niti postoje ovdje objektivno neke političke snage koje bi takve spoljne percepcije nametnule“, navodi Filandra.
Zoran Pajić, profesor međunarodnog prava na Kings koledžu londonskog Univerziteta (King’s College, University of London), ocjenjuje da se BiH kao država tri naroda može razvijati isključivo na bazi političkog konsenzusa.
„Bilo kakvo drugo rješenje ja mislim da bi dovelo do jednog vrlo haotičnog stanja u regionu Zapadnog Balkana. Najlakše je ustvari govoriti o disoluciji. Međutim, kad bismo stvarno pogledali šta bi ona u praksi značila, kakve bi posljedice za sobom vukla, mi već možemo zamisliti stotine hiljada izbjeglica, ljudi koji se preseljavaju, traže nekakvo svoje mjesto u toj konfuziji. Ja mislim da je to u današnjim evropskim okvirima potpuno nezamislivo. I jednostavno ne mogu da prihvatim da ozbiljni ljudi, analitičari, političari o tome tako ležerno mogu razgovarati. Stvari treba dovesti do kraja. Ako neko misli da je disolucija BiH budućnost naroda ove zemlje, onda treba to da izvede do krajnjih konzekvenci u svojoj analizi“, ocjenjuje Pajić.
Upravo zbog činjenice koju pominje profesor Pajić, Evropska unija za Bosnu i Hercegovinu bi trebala biti sigurnosni ventil u pogledu određenih institucija i procedura u rješavanju političkih tenzija.
No, prije nego što postane njena članica, Bosna i Hercegovina mora riješiti unutrašnje probleme, bez miješanja susjednih zemalja u njen politički život, i ukoliko bude potrebno - uz pomoć međunarodne zajednice.
Iako se radi o mukotrpnom poslu, s obzirom da se bosanskohercegovački političari ni oko čega ne mogu dogovoriti, niko ne dovodi u pitanje činjenicu da je evropski put Bosne i Hercegovine kao jedinstvene države nesporan.
Zbog toga mogućnost dezintegracije, koju u analizi stanja u BiH pominje Milan Kučan, bivši slovenski predsjednik, za većinu analitičara zvuči kao hladan tuš.
Istovremeno, Valentin Incko, visoki predstavnik u BiH, kaže da bi disolucija BiH bila posthumnio priznanje Miloševićevoj politici i nagrada za Radovana Karadžića, kome se sudi u Hagu.
O disoluciji BiH nerijetko govore i neki manje ili više relevantni analitičari ili bivši političari. Rusmir Mahmutćehajić, direktor Međunarodnog foruma Bosna, kaže kako su slične ideje prisutne vijekovima.
Razaranje BiH, kao društva i kulture, usko je vezano za nacionalne ideologije koje pretpostavljaju nužnost uništenja BiH. Jedan od vodećih bh. intelektualaca navodi da kreiranje homogenih nacija i njima odgovarajućih država uzima BiH kao anomaliju. Pojašnjava i zbog čega.
„Nema tu ničeg novog. Srbija i Hrvatska su kao države su uspostavljene s idejom proširenja na prostore Bosne. Današnje politike i Tadića i Josipovića, koliko god izgledale trijevarno umiljate, nastavljaju ono što smo mi iskusili na svojoj koži kao politiku Tuđmana i Miloševića, naši očevi i djedovi Cvetkovića i Mačeka itd. Prema tome, pred bosanske ljude se postavlja pitanje branjenja njihove države, njihovog društva, njihove kulture. To je za njih pitanje opstanka. A za one ljude koji u Bosni djeluju kao eksponenti tuđih politika iz susjedstva riječ je o njihovoj sramti, o izdaji vlastite države, o nerazumijevanju šta je budućnost na taj način“, ocjenjuje Mahmutčehajić.
Pominjanje ideje o disoluciji Bosne i Hercegovine za profesora Predraga Matvejevića je neprihvatljivo u svakom pogledu i iz više razloga. Kao neko ko je rođen u Mostaru, kaže da mu teško pada svaka teza koja na bilo koji način dovodi u pitanje državotvornost BiH. Bh. susjede, Srbiju i Hrvatsku, profesor Matvejević smatra najvećim krivcima za takvu vrstu propagande.
Ne dovodeći u pitanje gotovo svakodnevno „dušebrižništvo“ Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, činjenica je kako domaći političari ne propuštaju priliku da u svojim istupima prijete referendumom, izdvajanjem iz BiH, trećim entitetom i slično.
Nemoć Evropske zajednice
Iako su njihove izjave podstaknute politikama koje dolaze iz susjedstva, Slavo Kukić, profesor mostarskog Sveučilišta, navodi da sadašnje stanje u BiH nije ništa drugačije u odnosu na devedesete godine prošlog vijeka. To objašnjava time da su oni koji su bili sudionici tog vremena i danas glavni akteri bh. događanja:
„Nije logično očekivati od njih da odstupe od projekata zbog kojih su bili sprmeni ići na međusobno ubijanje. Iz te pozicije oni koji su bili za disoluciju BiH 1992.-1995. i danas nerijetko potežu za rješenjima koja u podtekstu imaju očekivanja, nadu da bi ipak do toga moglo doći. S tim u vezi neki će od njih danas zagovarati labavu konfederaciju, baš kao što su neki zagovarali u vezi sa Jugoslavijom početkom 90-ih godina, a značajan dio stanovništva, ovih dana sam pročitao jedno istraživanje koje je potpuno svježe, je i dalje na strani BiH kao jedinstvene države, s evropskim sistemom vrijednosti i u okviru društva evropskih naroda. Ako su ti podaci točni, danas 62 posto građana BiH podržava takvu BiH. Ja sam osobno veoma sklon uvjerenju kako će na kraju taj dio bh. građana izići kao pobjedinici. BiH će u konačnici biti evropsko društvo, s evropskim sistemom vrijednosti, a svi oni koji su u zadnjih 20 godina zagovarali njezinu disoluciju otići će u povijest“, smatra Kukić.
Političke percepcije koje dovode u pitanje opstojnost BiH za Šaćira Filandru, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, su krajnje neozbiljne i nedobronamjerne. One odražavaju suštinsku nemoć Evropske zajednice kao političke institucije da riješi bilo koji ozbiljni politički problem. Na svu sreću, kaže Filandra, građani BiH razmišljaju drugačije.
Zoran Pajić, profesor međunarodnog prava na Kings koledžu londonskog Univerziteta (King’s College, University of London), ocjenjuje da se BiH kao država tri naroda može razvijati isključivo na bazi političkog konsenzusa.
„Bilo kakvo drugo rješenje ja mislim da bi dovelo do jednog vrlo haotičnog stanja u regionu Zapadnog Balkana. Najlakše je ustvari govoriti o disoluciji. Međutim, kad bismo stvarno pogledali šta bi ona u praksi značila, kakve bi posljedice za sobom vukla, mi već možemo zamisliti stotine hiljada izbjeglica, ljudi koji se preseljavaju, traže nekakvo svoje mjesto u toj konfuziji. Ja mislim da je to u današnjim evropskim okvirima potpuno nezamislivo. I jednostavno ne mogu da prihvatim da ozbiljni ljudi, analitičari, političari o tome tako ležerno mogu razgovarati. Stvari treba dovesti do kraja. Ako neko misli da je disolucija BiH budućnost naroda ove zemlje, onda treba to da izvede do krajnjih konzekvenci u svojoj analizi“, ocjenjuje Pajić.
Upravo zbog činjenice koju pominje profesor Pajić, Evropska unija za Bosnu i Hercegovinu bi trebala biti sigurnosni ventil u pogledu određenih institucija i procedura u rješavanju političkih tenzija.
No, prije nego što postane njena članica, Bosna i Hercegovina mora riješiti unutrašnje probleme, bez miješanja susjednih zemalja u njen politički život, i ukoliko bude potrebno - uz pomoć međunarodne zajednice.
