KIJEV - Pobožno i patriotski. Za Viktoriju, odlazak u crkvu u ukrajinsku prijestonicu više je od pukog smiraja za dušu, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Nedjeljom Viktorija se može naći na molitvi u kijevskoj crkvi Svetog Nikole u Tatarki.
Kockasta, bijela parohijska crkva s jednom kupolom sada je dio Pravoslavne crkve Ukrajine (PCU), koja je prije nešto više od godinu dana stekla autokefalnost ili crkvenu nezavisnost.
"Sviđa mi se ovdje", rekla je Viktorija za ukrajinski servis RSE, odbivši da kaže svoje prezime. "Sviđaju mi se sveštenici; sviđa mi se kako obavljaju službe... Ukrajinka sam i patriotkinja. Podržavam sve što je ukrajinsko."
Potez osnivanja PCU označio je istorijski raskid s Ukrajinskom pravoslavnom crkvom Moskovske patrijaršije, okončavši više od tri vijeka ruske duhovne i zemaljske kontrole nad dominantnom religijom u Ukrajini.
Također je izazvao jedan od najvećih raskoraka u hrišćanstvu u posljednjem milenijumu.
Nakon što je patrijarh Konstantinopolja Vartolomej - duhovni vođa zajednice pravoslavnih hrišćana širom svijeta, koja broji gotovo 300 miliona pripadnika - izdao Tomos, odnosno ukaz kojim je 5. januara 2019. Pravoslavnoj crkvi Ukrajine dodijeljena autokefalnost od Moskovske patrijaršije, Ruska pravoslavna crkva (RPC) prekinula je veze s Konstantinopoljem.
Potom je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko rekao da će stvaranje nove crkve "ući u istoriju" kao dan kada je Ukrajina "konačno dobila [svoju] nezavisnost od Rusije".
Vartolomej je izdao Tomos kada su veze između Kijeva i Moskve već bile izuzetno napete. Rusija je aneksirala ukrajinski Krimski poluotok u martu 2014. i ubrzo nakon toga počela je pružati vojnu, ekonomsku i političku podršku separatističkim formacijama u dijelovima istočne Ukrajine, u sukobu u kojem je poginulo više od 13.000 ljudi.
Tada je ruski predsjednik Vladimir Putin govorio da je glavni cilj nove crkve bio "podijeliti narod Rusije i Ukrajine, sijati nacionalne i vjerske podjele".
Usred neprijateljstava Kremlja i patrijarha Kirila iz Ruske pravoslavne crkve, PCU se suočila sa zatvaranjem crkava na teritoriji Krima koji je pod ruskom okupacijom, te drugim maltretiranjima. Pravoslavna crkva Ukrajine ima svoje protivnike i blizu svog doma, poput patrijarha Filareta, koji je bio na čelu Kijevske patrijaršije, prije nego što ju je zamijenila nova PCU.
Uprkos tome, više od 500 parohija prešlo je iz Ukrajinskom pravoslavnom crkvom Moskovske patrijaršije (UPC-MP) u Pravoslavna crkva Ukrajine u posljednjih godinu dana. Sama činjenica da PCU postoji, razlog je za slavlje - tvrdio je poglavar Pravoslavne crkve Ukrajine, 40-godišnji mitropolit Epifanije.
"Uprkos brojnim izazovima i protivljenju zlonamjernika, protekla godina bila je svjedok rođenja Pravoslavne crkve Ukrajine", rekao je Epifanije 14. decembra 2019. u kijevskoj Sabornoj crkvi Svete Sofije. "Tako je nakon viševijekovne borbe za autokefalnost, oslobađanjem od neodobrene kontrole Ruske crkve nad Ukrajinom postignuta istorijska pravda."
Nova Crkva
Novu crkvu osnovao je sinod u Svetoj Sofiji 15. decembra 2018. Taj crkveni savjet okupio je više sveštenstvo Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije (UPC-KP) i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve (UAPC). Te dvije crkve bi se pretopile u novu PCU. Osim dvojice odmetnutih vladika, Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije bojkotovala je sinod.
Manje od mjesec dana kasnije, 6. januara 2019., Vartolomej je izdao Tomos, čime je PCU postala 15. mjesna pravoslavna crkva koju je priznala crkvena hijerarhija.
Za mnoge Ukrajince bio je to seizmički duhovni događaj, objasnio je Viktor Jelenskij, stručnjak za vjerska pitanja i bivši ukrajinski parlamentarni zastupnik iz stranke Narodni front. "Pitanje autokefalnosti nikada nije bilo čisto religiozno pitanje, s politikom koja uvijek nadilazi ideologiju", rekao je Jelenskij za ruski servis RSE u nedavnom intervjuu. "Uprkos tome, to je vrlo značajan događaj za milione Ukrajinaca, koji su prestali biti jeretici i šizmatici i slično, kako ih je nazvala Moskovska patrijaršija."
Tokom prošle godine 520 crkava UPC-MP prešlo je u PCU, koji sa ima registrovanih 7000 parohija, 77 manastira i 47 biskupija ili crkvenih okruga. Osim Vartolomeja, PCU su priznale i Grčka pravoslavna crkva i Aleksandrijska patrijaršija.
Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije i Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva službeno su prestali da postoje 14. decembra 2019., kada je ukrajinsko ministarstvo pravde objavilo njihovo uklanjanje.
Moskovska crkva još uvijek jaka?
UPC-MP, koja ne priznaje PCU kao autokefalnu crkvu, i dalje funkcioniše i, ako bi se vjerovalo brojkama, i dalje prevladava među ukrajinskim pravoslavnim vjernicima. Ne samo da ima oko 12.300 parohija, nego su mnoga najcjenjenija pravoslavna vjerska mjesta u zemlji i dalje pod kontrolom Moskovske patrijaršije.
Štaviše, Ukrajinsku pravoslavnu crkvu – Moskovska patrijaršija, na čelu s patrijarhom Onufrijem, podržava ruski pravoslavni patrijarh Kiril, koji je osudio PCU kao napor Ukrajine da u saradnji sa Sjedinjenim Državama "raskine posljednju vezu između naših naroda [Rusa i Ukrajinaca]", ponavljajući ono što je Putin govorio.
RPC je pokrenula posebnu web stranicu, u odbranu jedinstva Ruske pravoslavne crkve, kako bi kritikovao novu crkvu i istaknula napore patrijarha Onufrija.
Patrijarh Kiril prekinuo je i vezu ruske crkve s Vartolomejem, kao i s Grčkom pravoslavnom crkvom i Aleksandrijskom patrijaršijom sa sjedištem u Egiptu. Te tri su jedine pravoslavne crkve koje su priznale PCU. Srpska pravoslavna crkva podržala je Moskvu u suprotstavljanju novoj ukrajinskoj crkvi.
Uprkos tim naporima, UPC-MP gubi duhovne ratove, iako polako, tvrdi Anatolij Babinski, istoričar pravoslavne crkve na Institutu za istočnohrišćanske studije Metropolita Šeptickog na Univerzitetu u Torontu. Kaže da UPC-MP ima između 9.000 i 10.000 parohija, a ne onih 12.300 kako navodi sama crkva.
"Potrebno vam je samo 10 osoba da biste se registrovali za novu vjersku organizaciju", rekao je Babinski za RSE. "Također, teško je shvatiti stvarni broj pojedinaca koji su zamijenili nadležnost. Budući da u gradovima i mjestima u kojima postoje parohije različitih crkava, ljudi mogu lako promijeniti svoju crkvenu pripadnost - tako što će svoje stajalište iskazati napuštanjem institucije.
Mitropolit Epifanije odgovorio je na Kirilove kritike nazivajući RPC "posljednjom predstražom Vladimira Putina u Ukrajini", predviđajući postepeni gubitak ruskog uticaja kao rezultat nezavisnosti ukrajinskog pravoslavlja.
Kuda s imovinom?
Iako se o broju parohija UPC-MP može raspravljati, to nije moguće kada je u pitanju kontrola nad ključnim pravoslavnim dobrima u Ukrajini. Možda je najcjenjenije vlasništvo Kijevsko-pečerska lavra, sveti manastir u kojem mumificirani monasi počivaju u podzemnim lavirintskim pećinama u ukrajinskoj prijestonici. Sveštenstvo UPC-MP-a zloslutno je predviđalo da će ukrajinski ultranacionalisti pribjeći nasilju kako bi preuzeli kontrolu nad pravoslavnom imovinom, posebno Pečerskom lavrom. Ta strašna upozorenja nikada se nisu obistinila, ali pitanje vlasništva nad ključnim pravoslavnim lokacijama i dalje je akutno.
Nadalje, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nije se mnogo miješao po tom pitanju, pozivajući predstavnike obje crkve da se uključe u dijalog i govoreći: "Vjera se treba ujediniti, a ne razdvajati".
Prema Babinskom za odvezivanje gordijskog čvora po pitanju crkvenog vlasništva trebat će vremena. "Što se tiče značajnih ukrajinskih pravoslavnih manastira, ili lavra, imovina pripada ukrajinskoj državi jer su dio ukrajinske nacionalne baštine. S druge strane, njih iznajmljuje Moskovska patrijaršija", objašnjava i dodaje da će mnogo toga zavisiti od sve većeg priznavanja Pravoslavne crkve Ukrajine u pravoslavnom svijetu.
Protivnik, patrijarh Filaret
Možda bi najveća prijetnja novoj crkvi mogla dolaziti iz njezinih redova. Patrijarh Filaret, koga je Moskovska patrijaršija ekskomunicirala nakon što je 1992. godine otklonio Kijevsko patrijarhat iz Moskve, bio je glasni zagovornik nezavisne ukrajinske crkve.
Međutim, 90-godišnji Filaret nije bio zadovoljan svojom novom titulom "počasnog patrijarha" i smatra da je posao koji mu je obećan pripao Epifaniju. Postao je glasan kritičar nove crkve.
Mnogi analitičari vide nešto od generacijskog sukoba između Filareta i Epifanije. "Često sam razgovarao s patrijarhom Filaretom o njegovim pogledima na postizanje pravoslavnog jedinstva", kaže stručnjak za vjerska pitanja Jelenskij. "Naravno, pokazuje osobine koje je naučio na Moskovskoj teološkoj akademiji, crte iz crkve koja ga je oblikovala."
"Nije bilo sumnje da su biskupi sa sovjetskim obrazovanjem odgojeni i pripremljeni na manje-više isti način", dodaje Sergej Čapnin, ruski vjerski učenjak. Filaret je "čovjek koji je bio prvi među onima koji su otvoreno i dosljedno - zapravo iz svoje mladosti - pristali sarađivati sa sovjetskom vladom, sa [Savjetom za vjerska pitanja i sa KGB-om]. A takvi ljudi se, nažalost, ne mijenjaju."
Suzbijanje PCU-a na Krimu
Budući da je Rusija de fakto kontrolisala ukrajinski krimski poluotok, možda nije iznenađujuće da su se PCU i njeni sveštenici tamo suočili s maltretiranjem. Početkom 2014. bilo je 46 parohija povezanih s Kijevskim patrijarhatom pravoslavne crkve. Godinu dana kasnije ostalo ih je samo osam takvih parohija.
Posljednja velika zajednica PCU-a izbačena je iz svoje crkve u septembru sudskim nalogom u glavnom gradu poluostrva Simferopol. Istog mjeseca rusko ministarstvo pravde na Krimu po treći je put od 2014. odbilo registraciju PCU-u na poluostrvu. U novembru je sud na Krimu naložio PCU-u da sruši kapelu u Jevpatoriji.
U martu 2019. godine, lokalna policija nakratko je privela oca Klimenta, šefa PCU-a na Krimu.
Epifanij je uporedio rusko postupanje s vjernicima na Krimu s represijama iz "Staljinovog doba". "Ovo podsjeća na Staljinovo doba Sovjetskog saveza, kada su crkve uništene", rekao je ukrajinskom servisu RSE.
Halija Kojnaš iz Harkovske grupe za ljudska prava kaže kako je Pravoslavna crkva Ukrajine i dalje jedan od rijetkih preostalih simbola "ukrajinskog identiteta" na Krimu, što je čini lakom metom za lokalne proruske vođe.
"Crkva - tada pod Kijevskom patrijaršijom – bila je pod napadom od ruske invazije", objasnila je Kojnaš u e-mail komentarima za RSE. "Većina vjerskih (institucija) bilo je na ovaj ili onaj način, ali "ukrajinska crkva" najviše, zato što 1) odražava ukrajinski identitet na okupiranom Krimu, i 2) zato što je Crkva javno osudila aneksiju."
Nada u novu postsovjetsku crkvu
Uprkos nedaćama, kaže Čapnin, Pravoslavna crkva Ukrajine ima jedinstvenu priliku postati prva pravoslavna crkva u bivšem sovjetskom carstvu koja je doista odbacila svoje nasljeđe iz doba komunizma. "Sada je ključno pitanje da li postoji mogućnost da pravoslavna crkva raskine sa sovjetskom prošlošću", kaže on. "A ako imam nadu u budućnost autokefalne crkve u Ukrajini, to je nada u stvaranje živahne, mlade, dinamične crkve koja nije sovjetska ili postsovjetska."
U Kijevu, u Crkvi svetog Nikole, Tatjana koja je vjernica, ističe da PCU uglavnom popravlja stvari. "Ovdje se osjećam jako ugodno", rekla je Tatjana, koja je također odbila dati svoje prezime, za RSE. "Sveštenstvo je ovdje prekrasno. Što se tiče Moskovske patrijaršije, tamo sam se uvijek osjećala neugodno. Ovdje je sve na ukrajinskom. Osjećam se ugodnije zbog toga."