Rade Šerbedžija za RSE: Svijet hrli prema svom kraju

“Kako je postalo to zlo da ta šačica ljudi vlada svijetom? A čitav svijet je jedan užas od proletara, proletarijata, siromašnih ljudi koji umiru po Africi, po Aziji. To su pitanja današnjeg čovječanstva. I tu je ta šarena laža kapitalizma”.

Šerbedžija kaže da se pribojava rušilačkih revolucija koje će kao “Mad Max” nositi sve pred sobom.

Po njegovim rečima, nivo kulturne svesti je sve niži, pa današnje vreme postaje sve ispraznije, bez ideala.

Govoreći o masovnim migracijama sa Balkana, Šerbedžija ističe da mali narodi nemaju perspektivu.

Ipak, za njega je tračak nade pobeda levičara Zorana Milanovića na predsedničkim izborima u Hrvatskoj.

“A u Srbiji je, čini mi se, Orwell najaktualniji nego što se ikada moglo zamisliti”, smatra Šerbedžija.

Ovaj levičar sa holivudskom karijerom poslednjih godina piše i pesme i peva.

Tako je u nedelju (19. januara) održao koncert u Pragu, u organizaciji udruženja “Lastavica”.

Slučajno sam postao glumac

RSE: U karijeri dužoj od 50 godina igrali ste u mnoštvo filmova, TV serija, pozorištu. Međutim, poslednjih godina sve učestalije nastupate i na koncertima, pevate, pišete knjige. Da li je to neka vrsta predaha od glume, ili na taj način “punite baterije” za angažman u filmova, pozorištu. Da li je nužna ta svestranost za velikog umetnika?

Šerbedžija: Što se tiče pisanja, moram reći da to nije nešto što je kod mene usputno ili predah. Sklonost ka pisanju je bila moja prva strast u mladosti. Ja sam želio sam studirati književnost i baviti se pisanjem - kao novinar ili kao pisac.

Nisam bio toliko ohol da sam mogao misliti kad sam imao 16, 17 godina da ću biti jednog dana pisac ili pjesnik. To se ne planira, to se postaje. Ali je pisanje i čitanje knijga bila moja najjača strast u mladosti. I onda je tako došlo da sam otišao slučajno na prijemni ispit za glumu, prošao sam i onda je krenula ta moja glumačka priča. Tako da sve to skupa nije usput. To je nešto što je sastavni dio mene. Pisanje i sklonost ka literaturi zapravo mi je užasno mnogo pomoglo u poslu.

RSE: Ne biste mogli da igrate Šekspirove junake tako uverljivo bez sklonosti ka literaturi.

Šerbedžija: Mogao bih, mogao bih. Kažu da je i Milivoje Živanović bio prosječno obrazovan, a bio je jedan od najvećih glumaca ikada. Jer je u glumačkom poslu intuicija izuzetno važna.

RSE: A muzika?

Šerbedžija: Moja majka je pjevala cijeli život. I to je nešta od majke, moja sklonosti ka muzici, tako da ja dan danas dođem u neku kafanu, odjedanput počne neka pjesma, ili neka nepoznata sevdalinka ili neka pjesma sa juga Srbije i tako dalje, i ja je znam.

RSE: Imali ste koncert u Beču, danas u Pragu (nedelja). Posle toga pretpostavljam povratak glumi.

Šerbedžija: Pa to je jedna lijepa kombinacija.

Od 1991. nisam glumac na svom jeziku

RSE: Možete objediniti različite aspekte Vašeg umetničkog angažmana.

Šerbedžija: To radim intenzitvno od 2000. godine. Naime, od 1991. prestao sam da budem glumac na svom jeziku, u kazalištu. Tu i tamo sam još odigrao neki film na našem jeziku, ali vrlo malo. Uglavnom sam na engleskom jeziku igrao u stranim fimovima. I u teatru, u Londonu sa Vanessom Redgrave, i tako još nekim, u Rivers studiju u Londonu.

I onda je meni manjkala ta interakcija sa publikom na mom jeziku, jer tu sam najjači. Kao glumac, je li. I onda je došlo do toga da sam pjesama u toj samoći svojoj od 20 godina, ili od 10 godina tada, napisao dok sam stanovao u Londonu, družio se sam s gitarom, bez teatra, bez ičega, bez prijatelja sa kojima radim teatar ili bilo šta na mom jeziku.

To se tako akumuliralo i onda sam mogao praviti koncerte sastavljene od mojih pjesama i od pjesama nekih mojih prijatelja, najviše Arsena Dedića i još nekih drugih remakeova koje sam radio. To mi je bila nadoknada za teatar koji mi je falio na mom jeziku.

Umetnost mora biti angažirana

RSE: Da li je danas bavljenje umetnošću neka vrsta bekstva od stvarnosti koja nije baš tako ružičasta, kao što uostalom uglavnom i nije bila kroz istoriju, ili nam umetnost, zapravo, pomaže da razumemo apsurdnosti sveta bolje nego razne sociološke i ekonomske analize. Tako je Marks govorio da je čuveni francuski pisac Onore de Balzak ilustrativnije odslikao društvenu stvarnost 19-veka nego stotine “kupusara” raznih teoretičara. Orvel se poslužio književnom formom da u “1984” i “Životinjskoj farmi” veoma uverljivo upozori na opasnost od totalitarizma.

Šerbedžija: Nikakvo bekstvo od stvarnosti. Umjetnost koja je bekstvo od stvarnosti je loša umjetnost. Neću reći loša, izvinjavam se, ali po meni, manja umjetnost. Za mene umjetnost mora biti angažirana. Čak i da na kraju ona nema veze s politikom, kao recimo komponiranje neke sonate za violinu, ili za klavir, ili za cijeli orkestar, ona mora osluškivati vrijeme u kojem živiš i biti aktualna.

RSE: Ne samo u estetskom smislu.

Šerbedžija: Ne samo u estetskom smislu nego biti aktualan u odnosu na život koji živimo. A onda kad se govori o predstavljačkoj umjetnosti, a to je kazalište i film, ona mora izabirati teme koje su u vezi sa društvom, u vezi sa današnjim životom, u vezi sa politikom koja je sastavni dio našeg života i koja često odlučuje o našim sudbinama i životu. Tako da umjetnost mora biti angažirana.

Ima dosta angažiranih umjetnika na Balkanu

RSE: Koliko je današnja umetnost zaista anagažovana, recimo na Balkanu?

Šerbedžija: Pa to je pitanje svakog umjetnika ponaosob. Najviše je onih koji su autori a to su režiseri, pisci.

RSE: Da li su to samo pojedinci, da li su to samo neke oaze?

Šerbedžija: Mogu reći da nisam nezadovoljan sa onim što se događa u prostoru recimo bivše Jugoslavije i na tim pozornicama. Ima dosta angažiranih umjetnika. Baš mi je drago zbog toga.

RSE: Kultura ili bolje rečeno ono što su njeni negativni efekti znači kulturni surogati, masovna kultura, kultura spektakla - sa tabloidizacijom društva, ne samo kulture - s jedne strane služi za skretanje pažnje javnosti sa problema sa kojima se suočava. S druge, to na neki način da kažem u žargonu služi za “zaglupljivanje javnosti”, recimo rijaliti program. Na taj način, vlasti indirektno osiguravaju podršku biračkog tela.Kako se boriti protiv zloupotrebe kulture i, istovremeno, za afirmaciju njene uloge u društvu?

Šerbedžija: Nema borbe. To dolazi sa zrelošću društva.

RSE: To je u svakom slučaju zabrinjavajuće.

Šerbedžija: To je pitanje zrelosti. Da li u, recimo, zemljama koje su po nekakvom mom nekakvom odabiru najrazvijenije - skandinavske - poput Danske, Belgije, Norveške, Švedske, ima takve vrste zaglupljivanja naroda o kojem vi govorite?

RSE: U nekoj meri verovatno da.

Šerbedžija: Ima, da, ali ne u tolikoj mjeri kao što ima na našim prostorima. Ili u Americi ili u Engleskoj.

RSE: “Big Brother” je holandski program, samo je uvezen na Balkan i drugde.

Šerbedžija: Da. želim reći da neka zrelija društva imaju manje toga. Ali to je uvijek sastavni dio te “kurve” politike da kažem, a uvijek su pravi umjetnici u manjini.

Vremena postaju isprazna

RSE: Da li ste zabrinuti tako za stanje te kulturne svesti s obzirom da ste glumili u bivšoj Jugoslaviji, kada su pravljeni veliki projekti. To je možda nostalgičan pogled, ali imate li utisak da je nivo kulturne svesti ranije bivo više, imajući u vidu sadašnje rijaliti programe, da ljudi sve manje čitaju.

Šerbedžija: Bio je svakako viši. A znate zašto? Jer svijet, ma koliko se mi divimo novim pronalascima u medicini, u znanosti - sve više, sve brže, po meni, hrli prema svom kraju.

RSE: Doći ćemo na kraju razgovora i do toga.

Šerbedžija: To je moje mišljenje. I u tom smislu ovo što govorite to je točno. Dakle vremena postaju isprazna, jeftina.

RSE: Nema ideala.

Šerbedžija: Nema ideala zato što je teško doći do prave suštine u gomili tolikih problema. U gomili zagađenosti svijeta, niske svijesti kod ljudi -problem je kako da glumite, ili ne glumite. Kako uopće da pravite umjetnost, izabranu, vrhunsku koja može zainteresirati mase? Ne može, jer je masa u većini ostala na niskom stupnju razvoja. To je ipak u nekom smislu zasluga kapitalizma.

Šarena laža kapitalizma

RSE: Na neki način se ostvaruje distopijska Orvelova vizija.

Šerbedžija: Orvel je bio prorok, apsolutno.

RSE: Živimo u sve uzburkanije svetu, u kome su između ostalog sve veće socijalni nejednakosti. Čak i najbogatiji ljudi poput Vorena Bafeta i Bila Gejtsa pozivaju da se povećaju porezi na njihovu imovinu kako bi se smanjio taj jaz. Međutim, što se više govori o tom problemu, on se kao perpetumobile produbljuje. Vi ste levičarkih uverenja. Ima li rešenja za taj problem ili idemo kao neki perpetuum mobile, kao voz kome su kočnice otkazale, ka nekom uslovno rečeno ambisu?

Šerbedžija: Koliko je taj Bill Gates simpatičan u nekim svojim potezima i odlukama, ali, zapravo, pravi put bi bio da izvrši – figurativno želim reći - javno “samoubojstvo”.

RSE: Naravno.

Šerbedžija: Figurativno. Ja mu želm sve dobro i ne nagovaram ga na to.

RSE: On dosta pomaže preko svoje dobrotvorne organizacije.

Šerbedžija: Sve je u redu, ali kako je postao to što je postao? Razumijete? Kako je postalo to zlo da ta šačica ljudi vlada svijetom? A čitav svijet je jedan užas od proletara, proletarijata, siromašnih ljudi koji umiru po Africi, po Aziji. To su pitanja današnjeg čovječanstva. I tu je ta šarena laža kapitalizma koja finansira taj srednji sloj.

Bojim se rušilačkih revolucija

RSE: Koji se tanji, smanjuje čak i na Zapadu.

Šerbedžija: Tačno. I daje im nekakve mrvice da može pristojno da živi. A da ne govorim, i nije ih briga za ovaj niži sloj. Eto, o tom se radi. Međutim, bojim se da će doći do neke kataklizme.

RSE: Mislite na revolucije?

Šerbedžija: Da. Dakle, revolucija, svjetska, socijalna se neće dogoditi po principu nekadašnje artikulacije Marxa i Engelsa ili poslije pobjede nad fašizmom u koju se ubraja i naš Josip Broz Tito, pa čak i Rusi. Sve to, socijalizam, neko koji je htjeo mijenjati svijet. Jer nema ljudi koji će razumjeti lidere i filozofe.

RSE: Mislite da će biti rušilačka?

Šerbedžija: Da. Tako je.

RSE: Izliv besa?

Šerbedžija: Ta revolucija će biti izliv bijesa. I to će biti strašno, to će biti kao Mad Max.

RSE: Koji će rušiti i dobro i loše.

Šerbedžija: I dobro i loše. Počeće se rušiti sve. Jedanput taj proletarijat više neće moći da izdrži da mu dijete umire u mukama, bez kruha, bez ovoga, bez onoga. Samo će krenuti. Krenuće masa golog ljudskog tijela protiv svih mogućih ograda i oni će ih srušiti. Ta masa je u stanju da pregrize sve željezne zaštite dvoraca i parlamenata. I to će biti strašno.

RSE: Dobro, vi ste živeli u Los Anđelesu godinama i videli ste na delu kao izgleda taj kontrast. Znamo da su 2016. godine beli radnici, gubitnici globalizacije glasali za Donalda Trampa. Kako vi objašnjavate taj paradoks da obespravljena radnička klasa glasa za bogate, za desničare, za populiste, a ne za neku levicu?

Šerbedžija: Pa zato što su neuki. Zato što oni nemaju pojma šta je uopće ljevica. Kroz nekakvu informaciju koju dobivaju od krajnje desnice u svijetu kapitalizma - ljevica je za njih nešta šta je rušilačko, šta je povijezano sa terorizmom. Lenjin je za njih kriminalac. U redu, Staljin je to dokazano bio, ali cijeli taj socijalistički svijet se urušio zato što svijet nije bio na dovoljno viskom stepenu obrazovanosti.

Bilo više pravde u Jugoslaviji nego sada

RSE: Tokom 1980-ih se postavljalo pitanje da li je moguć socijalizam sa ljudskim likom. Da li je danas moguć kapitalizam sa ljudskim likom? Neka uslovno rečeno skandinavska varijanta države blagostanja iz 1970-ih.

Šerbedžija: Možda je moguće. Ali je to prolazno i prelazno.

RSE: Ka čemu?

Šerbedžija: Prema pravom sistemu a to je, po meni, socijalizam. Ne komunizam. Ne možemo, komunizam je zabluda, utopija. Ne možemo biti svi isti. Mi nismo isti ljudi, nemamo iste potrebe. Kako bi bilo da svi sviramo violinu i da svi uživamo u muzici na isti način. Ne može. Moraju biti ljudi koji uživaju u cajkama, moraju biti ljudi koji žive drukčije, jednostavno jer smo drukčiji ljudi. I u tom treba samo stremiti ka pravednijim društvenim sistemom koji rješava te različitosti u tom smislu.

Ja kad govorim o Jugoslaviji, ja nisam jugonostalgičar, to su gluposti. Svjestan sam da se ona morala raspasti. Ali, kad govorim o njoj mislim samo o jednom sistemu, u kome nije bilo sirotinje, ljudi nisu kopali po kantama za smeće, Bilo je slobode u nekom smislu da si zaštićen, da nije bilo toliko razbojstava, da si mogao spavati u parku preko noći. Bilo je neke zaštite ljudi. I bilo je neke pravde. Eto. A danas toga nema na ovim našim prostorima.

Mali narodi nemaju perspektivu

RSE: Vi ste se vratili iz Los Anđelesa, gde ste imali zapaženu holivudsku karijeru. U međuvremenu, građani, naročito mladi i obrazovani, masovno napuštaju Balkan u potrazi za boljim životom. To bi se moglo nazvati “tihom revolucijom”, jer će ostaviti pogubne posledice po balkanska društva na duže staze. Ili će se neki poput Vas jednoga dana vratiti.

Šerbedžija: Vratiće se oni koji se zažele tog brloga gdje su rođeni. Tog mirisa te zemlje, običaja. Ja lično - Jadranskog mora. Vratiće se zbog tih stvari. Ali, ja mislim da je to sudbina malih naroda. Pogledajte, evo nema granica, mi u Hrvatskoj smo u Evropi, biće tako i Srbija, biće i Bosna. Šta će sad ti novi ljudi koji se rađaju? Oni su u Evropi. Šta će mu sada da studira, na primer, na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku? Pa ići će u Beč, ići će…

RSE: Šta će ostati od tih društava kad svi tako odu?

Šerbedžija: Pa, ništa. To je sudbina malih naroda. Ostaće sjećanja na jezik. Čak, osnovno je pitanje da li će ljudi u budućnosti koji će se ovdje rađati - pisati na našem jeziku ili na engleskom i njemačkom?

RSE: To znači da ti mali narodi u suštini nemaju perspektivu?

Šerbedžija: To je osnovno pitanje. Ja sad ne znam kako će to izgledati za 50 godina.

Osećam se strancem od 27-e godine

RSE: A da li se Vi kajete zbog povratka? Vi ste otišli iz zemlje koja se u međuvremenu raspala. Napisali ste svojevremeno knjigu ˝Stranac˝. Da li se osećate u ovim novim državama kao kod kuće ili nekom vrstom stranca imajući u vidu da odlaze mnogi ljudi sličnih uverenja kao što su Vaša?

Šerbedžija: Ja sam se osjetio kao stranac već kad sam imao 27 godina. I to je jedan divan donhuanovski osjećaj.

RSE: Vi ste svojevremeno izjavili: “Ne mogu se pomiriti s takvim idejama i s takvim politikama, ali ne želim se više ni s kim javno prepirati niti boriti. Ja sam čovjek već u godinama, da tako kažem, i imam pravo na svoj mir i svoje mišljenje”. Da li je takav Vaš stav izraz i izvesnog razočarenja, odnosno uviđanja da se ne može mnogo toga uraditi da bi se stvari popravile?

Šerbedžija: Jeste. Ne može se ništa napraviti. Vi ne možete promijeniti ništa u odnosu na politike koje se odvijaju na tim našim prostorima. Kako da se boriš protiv te sulude lutke koju je kapitalizam izmislio – Donalda Trampa?

Jednostavno, ja više nemam snage uopće da sudjelujem u tome. Ponekad u nekoj svojoj pjesmi tako uvijek nešto sjetno smislim, dobacim, komentiram i to je sve. Ne pripadam nikakvoj grupi ljudi koja bi da se organizira i bori protiv nečega. Iako mislim da bi možda trebalo neki mladi ljudi da rade tako nešto.

Orwell aktualan u Srbiji

RSE: A da li se danas sve što se dešava i na Balkanu i svetu može objasniti kao neka vrsta, da kažem, kolektivnog ludila po uzoru na kralja Lira koga Vi često igrate?

Šerbedžija: Da, nekom smislu. Ali, komparirajući, na primer, Srbiju i Hrvatsku treba reći da, unatoč svemu, problemima u Hrvatskoj – da su u njoj dva puta socijalisti pobijedili na izborima. Evo sad su birali ljevo, ljevičara za predsjednika Republike Hrvatske. A u Srbiji je, čini mi se, Orwell najaktualniji nego što se ikada moglo zamisliti.

RSE: Na šta konkretno mislite? Na Vučićevu vladavinu?

Šerbedžija: A šta mislite na šta mislim?

RSE: Može li to što se desilo u Hrvatskoj da ima pozitivan uticaj na region?

Šerbedžija: Može da se desi. To bi bilo dobro.

RSE: Glavna vest ovih dana na Balkanu je zagađenost vazduha u Sarajevu, Beogradu, Novom Zagrebu, među najvećima u svetu. To je slika nemara moćnih ne samo na Balkanu već i globalno. Mnogi se pribojavaju ekološkog Armagedona, “sudnjeg dana” (doomsday) po planetu. Rekli ste na početku ovog razgovora da se bojite, najcrnjih scenarija. Da li je već prošlo 12 sati?

Šerbedžija: Mislim da još nije prošlo 12 sati. Ali, situacija je apsolutno arlamantna Znate šta, u socijalističkoj viziji svijeta bilo je ljudi koji su žrtvovali svoje živote za nekakvu pravdu. Evo sad mi pada na pamet Rade Končar koji je rekao: “pucajte” – i dao svoj život. Ili onaj profesor iz Kragujevca koji je rekao: ˝Pucajte. Ja i sada držim čas˝. Neki ljudi su bili spremni dati svoj život za budućnost, za pravdu.

RSE: A sada toga nema.

Šerbedžija: Toga apsolutno nema u onome što zovemo kapitaizam.

RSE: Da li je zapravo najgore to što nam se desilo, da su ove pojavne manifestacije – nejednakosti, klimatske promene – samo posledica toga da smo kao civilizacija igubili “dušu”, ideale?

Šerbedžija: Gledajte. Onih koji vladaju svijetom je malo. Oni znadu da će živjeti još 30-tak godina. Za to vrijeme neće se dogoditi katastrofa u svijetu. A njih nije briga šta će biti posle 30 godina.

Ima još nade

RSE: Koliko su i obični ljudi odgovorni podržavajući određene politike? Rekli ste da Srbija na neki način živi Orvela.

Šerbedžija: Znate šta, ima nade. Ispričaću Vam šta mi se desilo pre nekih 7-8 godina. Vozio me jedan mladi Bugar iz Sofije za Beograd. Snimao sam neki film. Sjedio sam do njega i ne znam kako, inače pazim na prirodu, ali sam valjda bio umoran, pa sam otvorio prozor i izbacio jednu kartonsku kutiju koja je odlijetela tamo pored ceste u neku livadu.

On je zakočio auto, vratio se u rikverc po onoj usputnoj traci, stao, otrčao, prešao preko one bankine, uzeo tu kartonsku kutijicu, vratio je unutra i bez riječi nastavio voziti. Ja sam bio postiđen i razmišljao o tome. E, ima neke nade.

RSE: To je takođe neka vrsta ideala.

Šerbedžija: Ima neke nade.