Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Eskalacija hladnoratovske retorike i sankcija i protivsankcija između Vašingtona i Moskve, Istoka i Zapada – sve do poruke američkog predsjednika Donalda Trampa (Trump) Rusiji kako će u odgovoru na sirijsku upotrebu hemijskog oružja protiv vlastitog civilnog stanovništva poslati „fine, nove i pametne“ američke rakete na tu zemlju – nikako ne može ostati tek izolovani regionalni sukob svjetskih sila, Amerike i Rusije, uz učešće zabrinutih susjeda: Turske, Irana, zalivskih zemalja.
Kao i u vremenima hladnog rata, napetosti i sukobljavanja između globalnih sila neminovno testiraju i politiku i lojalnosti zemalja samo prividno na periferiji tih konfrontacija ne ostavljajući prostor za dugoročnije propovijedanje politike koja će biti „i proruska i proevropska“. Takvu poziciju u svjetskim odnosima mogao je održavati samo Tito. On je bio uvaženi partner pobjedničke antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu; odbio je diktat Moskve 1948. i stekao autoritet i uvažavanje – pa i ekonomsku podršku Zapada - za jednaku kritičnost i prema sovjetskom ekspanzionizmu (Mađarska, Čehoslovačka, Afganistan) i prema američkom intervencionizmu (Vijetnam, Latinska Amerika, Bliski Istok).
Ta vremena su prošla.
Postjugoslovenske države su se mahom opredijelile za auroatlantsku budućnost: Slovenija i Hrvatska postale su članice i Evropske unije i NATO-a, Crna Gora se takođe pridružila zapadnom vojnom savezu, Makedonija i Kosovo imaju svoje euroatlantske aspiracije, ubjedljiva većina građana Bosne i Hercegovine takođe, ali ona je talac – ruski poduprtog – opstrukcionizma Srbije: Evropa – može, NATO – ne može.
S eskalacijom napetosti između zapadnih prijestonica i Moskve vojnim i političkim analitičarima na Zapadu ne može promaći to da Rusija i na međunarodnoj političkoj sceni pokazuje namjere da utiče na opredjeljenja balkanskih zemalja insistirajući kako „euroatlantske perspektive nisu jedina alternativa“ njihove budućnosti.
Tako se u izvještaju iz Stejt departmenta Spoljnopolitičkom komitetu Predstavničkog doma američkog Kongresa kaže: „...Rusija sve više radi na tome da potkopa napredak na Balkanu. Od otvorenog pokušaja podrivanja vlade u Podgorici do suptilnije podrške za secesionističku retoriku u Bosni i Hercegovini i protivljenja integraciji Kosova u porodicu naroda, Rusija nastoji da spriječi napredovanje prema članstvu u NATO-u i EU gdje god to može. Moskva koristi propagandu i lažne vijesti da posije nepovjerenje i zbunjenost i potkopa pozicije prozapadnih političkih vođa. Dominacija Rusije na tržištu prirodnog gasa na Balkanu ostavlja region pogodnim za eksploataciju ...“
Obnovljeni interes na Zapadu za manifestacije i moguće posljedice „ruskog štetnog uticaja“ u međunarodnim odnosima od kriznih područja tekućeg sukobljavanja, poput Ukrajine i sada Sirije a dugoročnije i baltičkih zemalja, nužno se širi i na doskora zanemarena područja u kojima posljednjih godina oživljava rusko miješanje uključujući i Zapadni Balkan.
Tako bivši komandant NATO-a i učesnik u dejtonskim mirovnim pregovorima, general Vesli Klark (Wesley Clark) u Vašington postu objavljuje tekst pod naslovom „Problemi kipe na Balkanu: Dok Sjedinjene Države i Evropa spavaju, druge sile to zapažaju“)
On, pored ostalog, zapaža kako „Kremlj uporno pojačava svoj uticaj. Rusi rade na tome da potiču antievropska i anti-NATO osjećanja. Oni podržavaju ekstremističke grupe (jedna od njih je pod istragom u Bosni pod sumnjom za paravojne aktivnosti) i dijele ciljanu vojnu pomoć. Kremlj je takođe raspirivao vatre etničkih podjela putem kampanje dezinformacija koja suprotstavlja pravoslavno hrišćansko stanovništvo protiv muslimana, potičući napetosti koje su potpalile i jugoslovenske ratove devedesetih“.
Kao bivši komandant NATO-a Klark, naravno, naglašava važnost utvrđivanja jasne „mape puta“ za priključenje zapadnobalkanskih zemalja i Evropskoj unii i NATO-u i kaže kako bi ideju ulaska u NATO bilo lakše prodati Srbima u regionu ako se ona bude nudila kao garant buduće regionalne stabilnosti.
Iako vojnik, Klark naglašava kako Sjedinjene Države i Evropa „moraju ostati posvećene Zapadnom Balkanu – s posebnim naglaskom na jačanje demokratskih institucija tako da vlade mogu da se bave potrebama svojih građana“.
General, u tom insistiranju na jačanju demokratskih institucija, ukazuje i na srž aktuelnog američkog angažovanja na Balkanu: podršku anti-korupcijskim programima i jačanju vladavine prava uz insistiranje na odgovornosti političkih vođa.
Na posljednjem saslušanju u Kongresu u ulozi predstavnika američke diplomatije na Balkanu bivši zamjenik pomoćnika državnog sekretara Hojt Brajan Ji (Hoyt Brian Yee) je rekao: „Mi ćemo sve više držati vođe odgovornim za akcije koje povređuju američke interese. Naša intervencija sankcijama protiv predsjednika Republike Srpske Dodika šalje jasnu i efektnu poruku da nećemo mirno gledati dok političari ugrožavaju stabilnost zemlje i regiona etno-nacionalističkim i secesionističkim aktivnostima koje podrivaju Dejtonski mirovni sporazum“.
Očekivanja među proruskim političarima i partijama na Balkanu kako će smjena administracije u Vašingtonu voditi i odbacivanju politike bivših administracija mogla bi završiti u rubrici „što je babi milo ...“: sa zaoštravanjem konfrontacija, i posebno s najavom polijetanja „finih, novih, pametnih“ raketa sve je manje tolerancije za politiku „sjedenja na dvije stolice“ i to – na obje strane.
Facebook Forum