Građanska alijansa pozvala je predsjednika Crne Gore da Ordenom časti odlukuje admirala Vladimira Barovića koji je prije četvrt vijeka, istog dana kada je preuzeo dužnost komandanta Jugoslovenske ratne mornarice (JNA) za oblast Istre, oduzeo sebi život na Visu. Admiral je tako, usprotivivši se da učestvuje u razaranju primorskih gradova Hrvatske, digao ruku na sebe, kako je ne bi dizao na druge.
"Crnogorski admiral časno i svjesno životom je platio odluku da ne učestvuje u nečasnoj agresiji na Pulu i Istru, u danima kada je euforija 'konačnog obračuna sa ustaškim bojovnicima' bila dominantan sentiment u Crnoj Gori, onda kada je 'rat za mir' bio razglednica crnogorske države" - navodi se u obrazloženju inicijative Građanske alijanse, koja je pozvala predsjednika Filipa Vujanovića da Ordenom za hrabrost posthumno odlikuje Vladimira Barovića.
Milan Radović iz Građanske alijanse ističe kako je čin Barovića bez presedana u istoriji ratovanja, koji se može mjeriti jedino herojstvom Srđana Aleksića, koji je takođe svojim životom platio pravo drugih da žive.
“Primjer admirala Barovića koji je pokazao da čak i u ratu, u haosu jednoumlja i agresije, postoje kolosi čovječnosti, čiji primjeri inspirišu, vjerujem i trebalo bi, a nažalost možda i nije tako, i generacije koje danas žive na ovim prostorima“, kaže Radović.
U Građanskoj alijansi smatraju da se Crna Gora mora odužiti Vladimiru Barovićui tako što će informacije o njemu uvrstiti uobrazovne programe, tako što će mu u Podgorici podići spomenik i tako što će mu u rodnom Herceg Novom, gdje je Barović sahranjen, jednu od ulica nazvati njegovim imenom.
Zašto je bilo potrebno četvrt vijeka da crnogorska javnost sazna za uzvišen Barovićev čin, zbog čega se ćutalo ili malo govorilo o njegovom moralnom podvigu?
Milan Radović odgovor nalazi u činjenici da vlast nije željela da se suočava sa ratnom prošlošću i sopstvenom ulogom u njoj.
“Politička volja je takva da se o ratnoj prošlosti i, što je najvažnije, o odgovornosti u Crnoj Gori i dalje ćuti. Mi smo radili ankete među studentima završne godine pravnih fakulteta u Crnoj Gori. Čak njih 50 odsto nije upoznato ni sa jednim ratnim zločinom koji se dogodio u Crnoj Gori“, navodi Radović.
Prije nego što je prislonio pištolj na sljepoočnicu, admiral Barović je ostavio oproštajno pismo u kome je je naveo "nemoć u sprječavanju djelovanja Jugoslovenske ratne mornarice protiv Hrvatske i potpuno neslaganje s vrhovnom komandom JNA".
"Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio“, napisao je.
Zemlja zaborava
Barovićeva odluka inspirisala je crnogorskog književnika Momira M. Markovića da 1996 god. izrekne rečenicu, koja još zuji u ušima onih koji su htjeli da je čuju i koja je, umjesto u istorijske čitanke, ušla samo u usmeno predanje:
"Jedini metak ispaljen u ovom ratu, na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića. Njegovo crnogorsko shvatanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijest floti da bombarduje primorske gradove i naselja u Dalmaciji, kad mu je to naređeno", napisao je Marković.
Dvadeset godina poslije književnik Marković u izjavi za Radio Slobodna Evropa ne krije rezignaciju.
“Crna Gora je inače zemlja zaborava. To je još i revanšistički zaborav“, konstatuje Marković.
Na pitanje je li to, istovremno porazno i tužno Marković kaže:
“Naravno da je porazno, naravno da je tužno. Čak tragično! To je pokazatelj ne samo stanja društva, stanja duha, stanja iz kojega nema izlaza, izgleda.“
Novinar nedjeljnika Monitor Veseljko Koprivica, koji se nerijetko svojim tekstovima vraća u ratne devedesete, to što se Crna Gora ne sjeća Vladimira Barovića i ne veliča njegovu herojsku žrtvu naziva nacionalnom sramotom.
“I to nije nikakvo iznenađenje. Ko je imalo detaljnije upućen u prošlost Crne Gore i mentalitet Crnogoraca dobro zna da se u njoj tako lako ne praštaju ničije zasluge i uspjesi. Dovoljno je pogledati gdje se nalaze ulice poznatih crnogorskih i jugoslovenskih ličnosti. Uglavnom za njih je rezervisana periferija, ako su uopšte imali sreću da se njihovim imenom nešto nazove. Takvu sudbinu, nažalost, doživio je i Vladimir Barović“, smatra Koprivica.
"U Crnoj Gori ništa nije nazvano po njemu. Možda bi trebalo u Hrvatskoj, ne mislite li tako?“ - tako je svoj tekst posvećen Vladimiru Baroviću za hrvatski portal Dnevno.hr počela novinarka Snježana Vučković.
“Nije on zanemaren u Hrvatskoj javnosti zato što nije iz Hrvatske. Naprosto, u Hrvatskoj su stavili akcenat samo na one ružne stvari koje su se dogodile. Ovo što je napravio admiral vrijedno je ne jednog spomenika, vrijedno je trga. Ja se nadam da će u Hrvatskoj to što prije zaživjeti, a ja o njemu sigurno neću prestati pisati, već ću to potencirati. Ono što bih htjela da se zna, da je taj tekst iznimno, iznimno puno čitan. I nije se dogodio niti jedan loš komentar. Ljudi su, zapravo, bili u šoku jer uopšte ne znaju za taj čin“, kaže za RSE Snježana Vučković.
A koliko su crnogorski građani čuli za slučaj Barović?
