Zviždači u Crnoj Gori su rezultat dugogodišnjeg procesa reformi, ali stepen razvoja ove institucije nije srazmjeran dužini perioda njenog postojanja. Razloga ima više: loša zakonska regulativa, neprimjenjivanje postojećih zakona, nerazvijene institucije koje, pokazalo se, često radije štite prekršioce zakona, dok zviždači postaju izloženi raznim vrstama pritisaka.
Zviždači, odnosno, osobe koje obavijeste javnost ili nadležne organe o određenim nemoralnim ili nezakonitim aktivnostima, u Crnoj Gori su još uvijek rijetkost. Tome je značajno doprinijela loša zakonska regulativa koja bi ovim osobama obezbijedila punu zaštitu.
Međutim, pravni zastupnik NVO MANS, advokat Veselin Radulović koji kaže da je nova zakonska regulativa kvalitetnija, ima ozbiljne rezerve u vezi njene buduće primjene.
"Nedavno donešen zakon o sprečavanju korupcije po prvi put je objedinio tu oblast na način koji je, slobodno možemo reći, kvalitetniji nego što je to bilo ranije, jer su te odredbe bile rasute po raznim drugim zakonima. Svi znamo da ta oblast, ne samo zbog takvog zakonskog uređenja, nego i generalno, nije zaživjela u praksi onako kako je trebalo da bude. Ostaje da se vidi kako će biti primijenjeno to u ovom novom zakonu, uključujući i zaštitu zviždača, a koji treba da sprovodi Agencija za sprečavanje korupcije", ističe Radulović, te dodaje:
"Ono što ne daje previše nade, rekao bih, da će se oblast promijeniti, jesu sve ove sumnje koje su istaknute po pitanju izbora direktora te agencije, osporavanje zakonitosti samog njegovog izbora, neke njegove najave kojim poslovima će da se bavi, što uopšte nije predmet rada ni direktora niti Agencije."
Jedan od rijetkih zviždača u Crnoj Gori koji je progovorio o jednom od najdrastičnijih slučajeva je bivši policajac Goran Stanković koji je svjedočio u slučaju Aleksandra Pejanovića, koji je nakon protestnog mitinga zbog Vladinog priznanja nezavisnosti Kosova, prije sedam godina, završio u podgoričkoj policiji gdje je bio brutalno prebijen.
Ko su policajci koji su tada sa fantomkama na glavama ušli u pritvorsku jedinicu i pretukli Pejanovića nikada nije utvrđeno, ali su na po tri mjeseca zatvora, zbog mučenja putem pomaganja, osuđeni policajci: Ivica Paunović, Milan Kljajević i Milanko Leković. Oni su istovremeno oslobođeni optužbi za nanošenje teških tjelesnih povreda jer nije bilo moguće utvrditi vrijeme nanošenja povreda, pa zbog toga nije mogla biti utvrđena ni njihova priroda.
Krivica ova tri policajca je utvrđena na osnovu iskaza samog Pejanovića, ali i bivšeg policijskog službenika Gorana Stankovića koji je zbog svog svjedočenja morao da se odseli u Luksemburg.
Stanković: Ministarstvo unutrašnjih poslova gdje sam ja radio, konkretno na radnom mjestu gdje se lica koja su lišena slobode zadržavaju, ja sam bio određen da lica prihvatim, odnosno da vodim o njima računa. U ovom slučaju bio je to Aleksandar Pejanović. Ja sam to rekao na sudu, moj prvi iskaz kao optuženi - jer sam bio optužen - trajao je šest sati. Ja sam rekao da su ga službenici uprave policije tukli, pet njih, tukli su ga, bacili ga dolje, on je, nesretnik, 48 sati bio dolje na podu. Njihova lica su bila sakrivena.
Bio sam svjedok stvarno toga zločina. Taj je Pejanović ubijen, ali godine dana kasnije. Toliko je on nekome smetao iz uprave policije. Nekome kome se Pejanović zamjerio. I to je sve izio vuk magarca, razumijete? Iako su trajali pritisci na mene od strane uprave policije, pojedinih službenika, ja sam službenike u tužilaštvu imenom i prezimenom imenovao, ali oni su zaštićeni.
RSE: Čemu ste Vi i Vaša porodica bili izloženi zbog toga što ste Vi progovorili o ovim stvarima?
Doživljavao sam prijetnje, razne pritiske. To je trajalo šest godina. Ja sam godinu dana prije nego što je podignuta optužnica protiv mene, kao pas sam živio, sa svojom porodicom. Oni su sistematski vršili pritisak, oni to rade na vrlo specifičan način.
Stanković: Doživljavao sam prijetnje, razne pritiske. To je trajalo šest godina. Ja sam godinu dana prije nego što je podignuta optužnica protiv mene, kao pas sam živio, sa svojom porodicom. Oni su sistematski vršili pritisak, oni to rade na vrlo specifičan način. Hiljadu puta su nas zvali kući telefonom, dolazio je starješina kod mene, da me uči kako da pričam. Suprugu su moju isto maltretirali. Mene je kolega jedan, koji dan-danas radi u upravi policije, dok sam još bio aktivni policajac, on me je sreo u noćnoj smjeni i rekao mi je da mi se sprema batinanje, da mi se sprema linč od strane službenika uprave policije, određen je čovjek koji me prati. Ja sam bio na korak da me likvidiraju.
RSE: Da li ste nekada zažalili što niste ćutali i gledali svoja posla?
Stanković: Nikad nisam požalio. Neko će da kaže: 'Vidi budale', kao što su mi i govorili - 'Treba si gledat' svoja posla i živjet' svoj život'. Ja to nisam htio da prihvatim, da se desi zločin na moje oči, da ja to u punu moju svijest gledam i da ćutim. Ja imam samo četiri zidine u kući gdje živim, ja ne znam hoću li se ikada vratiti dok je gospode tamo. A ja volim Crnu Goru, moja je država, ja je volim. Ja sam ovdje tek godinu i po dana savio gnijezdo sa svojom familijom, da sačuvam supstancu života. Ovdje mi je ova država, bez ikakvoga uljepšavanja pričam - ovdje osjećam da sam čovjek.
