Komuniciranje djece i mladih preko društvenih mreža je rezultat tehnološkog napretka, koji se ne može zaustaviti, kažu dječji psiholozi. Međutim, osim što postoji opasnost da virtualno komuniciranje zamijeni ono u stvarnom svijetu, još je ozbiljniji problem u tome da djeca i mladi, koji komuniciraju pretežno preko društvenih mreža, mnogo teže usvajaju empatiju prema drugim ljudima.
Djeca sa korištenjem Whats App i Vibera kreću već prije desete godine života, upozorava Ivana Lončarević, psihologinja u zagrebačkoj Osnovnoj školi "Augusta Harambašića".
"Kako smo mi osnovna škola, djeca još uvijek, bar za vrijeme časa, barem ne u nekom zabrinjavajućem broju, ne koriste mobitele. Mi imamo mogućnost da im uzmemo telefone i da ih vratimo roditeljima. Mislim da je to dosta dobro. Djeca često koriste WhatsApp i Viber, već od trećeg razreda. S tim, da putem toga komuniciraju u njihovo slobodno vrijeme, pogotovo u večernjim satima. Djeca nose mobitel u spavaću sobu i kada roditelji misle da je vrijeme za spavanje i odmor, oni kreću sa komunikacijom", navodi Lončarević.
Ona ne vjeruje da se ovaj trend može zaustaviti. "Sa njim treba živjeti i prilagođavati se", kaže profesorica Lončarević, naglašavajući da je tu najproblematičniji moment da virtualno komuniciranje bude zamjena za ono u fizičkom svijetu.
"Umjesto da vježbaju te socijalne vještine, tu se neki povuku pa se sakriju malo iza mobitela. Odmori služe za vježbanje socijalnih vještina, to je sredina gdje ima najviše interakcija. Meni se čini, da to nije nešto što je došlo do jako problematične situacije. Na seminarima i na roditeljskom sastanku sa djecom, vidjeli smo da su djeca prilično informirana koje probleme mogu nositi takvi načini interakcija, što ne znači da im se istovremeno ne izlažu jer jedno je znati, drugo je raditi", ističe Ivana Lončarević.
Poruka roditeljima je – razgovarati što više:
"Interakcija preko medija je donekle zahvalna. Oni su si svi dostupni, djeca komuniciraju sa djecom u svijetu, skupljaju se po nekim svojim interesima. Taj dio je vjerojatno dobar jer barataju sa puno više informacija. Dijelom to jesu dobre i korisne informacije, međutim dostupne su i neke koje su i neprovjerene ili čak štetne i opasne. Zbog toga roditelji sa djecom o tome moraju razgovarati, moraju ih pokušavati usmjeriti. Isti zadatak imamo i mi u školi. Mi ih ne možemo zaustaviti, mi im možemo samo davati alate za zaštitu i jako raditi na socijalnim vještinama, koje su, zapravo, neophodne za život, a ovaj način komuniciranja ih ne razvija", dodaje Lončarević.
Ona podsjeća da je ljudima neverbalni dio komunikacije jako važan, da se licem i pokretima tijela daje puno informacija, kojih u ovom načinu komunikacije nema. Djeca puno teže uče empatiju, puno teže je usvajaju i to onda postaje problem u socijalnom funkcioniranju.
"Oni su dobri u verbalnom jer se tipkaju iako nadomještaju poruku o svom emocionalnom stanju znakićima i kraticama, ali, to je daleko slabije, nego što se može u izravnoj komunikaciji. Nema boje glasa, nema nikakvih dodatnih informacija koje olakšavaju komunikaciju. Može se činiti da djeca danas to malo lošije razumiju, nego što su prije razumjeli jedni druge, uživljavati se u tuđe osjećaje, suosjećati. Taj dio može biti problem. To je zadaća i uloga, i škole i roditelja, puno važnija nego nekada. Trebala bi biti manja usmjerenost prema informacijama i činjenicama jer to im je dostupno, to im je u džepu, u tom mobitelu. Za onaj dio, po meni ljepši, za rad sa djecom, sada imamo puno više prostora, ali ne samo više prostora, nego i potrebu da radimo na tome kako razumjeti drugog, što je važno, na vrijednostima. To je dio koji bi škola morala puno više pokriti, a i roditelji kod kuće", navodi naša sugovornica.
Psihologinja u Centru za djecu, mlade i obitelj "Modus", Lana Gjurić, kaže kako je uloga roditelja izuzetno važna da procijeni je li djetetov angažman na socijalnim mrežama takav da bi mogao prijeći u ovisnost.
"Ne možete svoje dijete maltretirati u smislu - makni se sa tog mobitela, ti uopće više ne komuniciraš sa mnom, nisi uopće tu, kritizirati ga i napadati. Treba probati komunicirati u smislu - meni je sad stalo da razgovaraš sa mnom. Treba porazgovarati sa njim što radi preko mobitela, kakve slike je objavljivao, sa kim se dopisuje, kako to izgleda, probati ispitati njegovo viđenje društvenih medija, Facebooka, Instagrama i Twittera. Na osnovu toga vidjeti da li je nešto tu na čemu bi se moglo poraditi. Na primjer, ako objavljuje slike konstantno, ako previše gleda što će drugi reći, treba ga poticati da vjeruje sebi, da mari za svoje stavove i time poticati svijest o sebi, što je to što voli, što hoće ili neće, što mu se sviđa", zaključuje Gjurić.
