Katastrofalne poplave u regionu u Crnoj Gori otvaraju pitanje koliko bi kao buduća članica NATO-a mogla da računa na efikasniji sistem zaštite od prirodnih nepogoda.
Naši sagovornici kažu da je NATO ogromna pomoć ali da ništa ne može zamijeniti državni sistem zaštite.
Crnogorska javnost je oštro podijeljena kada su u pitanju NATO integracije.
Činjenica je, međutim da se češće raspravlja o učešću i ulozi tog saveza u ratnim okolnostima nego u nekim ekstremnim mirnodopskim, kao što su vanredne meteorološke situacije.
Milica Kovačević iz CDT kaže da članstvo u NATO može itekako biti od koristi kada su u pitanju ovakve situacije, ali ne može zamijeniti njen civilni sistem:
“Pomoć u vanrednim situacijama nije prvenstveno nešto zbog čega država ulazi u NATO ali definitivno članstvo u NATO može da donese određene benefite i u toj oblasti. Ono što NATO donosi u vanrednim situacijama ne može se izjednačiti sa onim što donosi kada je u pitanju odbrana. Dok država potpuno može da prepusti odbranu NATO savezu i tu imamo primjer demilitarizovanog Islanda koji je član NATO, sa druge strane ne može da sistem zaštite u vanrednim situacijama prebaci na nekog drugog. To prosto mora da se organizuje u državi. Pogrešna je predstava da NATO može da spasi državu jer odgovor na to treba da se dogodi na terenu, u lokalnoj zajednici. Pomoć koju NATO šalje kada se već desi neka katastrofa u državama članicama, ali ne samo u tim državama nego i partnerima kroz razne programe je dragocjena ali to nije suština tog koncepta. Suština je da se planira postupanje u vanrednim situacijama.”
Crna Gora je u nekoliko navarata tražila pomoc od NATO-a.
Takav je slučaj bio i u februaru 2012 kada su zemlju zasule obilne sniježne padavine.
“U takvim meteorološkim uslovima došlo je do blokade puteva, željezničkog saobraćaja, aerodroma a bilo je u prekidu snabdijevanje eletkričnom energijom.Crna Gora je bila primorana da 13. februara 2012. godine uputi zahtjev NATO za pomoć i Alijansa se odmah odazvala pozivu tako da su Grčka, Slovenija i Hrvatska angažovale po jedan helikopter sa spasilačkim timovima”, podsjeća Milan Radović, šef odsjeka za obuku i operativne aktivnosti u Direktoratu za vanredne situacije MUP a Crne Gore.
Radović kaže da bi ulaskom Crne Gore u NATO administrativne procedure bile znatno skraćene:
“Ako bismo ušli u NATO ta pomoć bi bila mnogo brža jer smo do sada imali iskustva da je stizala uglavnom 48 sati poslije slanja zahtjeva. Svjedoci smo da su u Sloveniji ove zime bile sniježne nepogode i gdje je elektro sistem bio poptuno blokiran. Prema informacijama naših kolega iz Slovenije njima je ta pomoć stigla za nepunih 12 sati.”
Milica Kovačević smatra da je suština u tome da će približavanjem NATO-u Crna Gora morati podizati svoju bezbjednosnu kulturu i sisteme uzbunjivanja, prevencije i civilne zaštite:
“Apsolutno i to je nešto što Crna Gora ispunjava u dijelu pristupanja NATO savezu i priprema sopstveni sistem civilne zaštite kao rekaciju u vanrednim situacijama. Ako do njih dođe naravno da se očekuje podrška i na osnovu bilateralnih sporazuma zemalja u okruženju i od zemalja EU i NATO. Ali ono što je suština jeste da se ne može prepustiti da neko spolja dođe da nas spasi nego država mora imati neki svoj sistem da reaguje na vanredne okolnosti.“
Naši sagovornici kažu da je NATO ogromna pomoć ali da ništa ne može zamijeniti državni sistem zaštite.
Crnogorska javnost je oštro podijeljena kada su u pitanju NATO integracije.
Činjenica je, međutim da se češće raspravlja o učešću i ulozi tog saveza u ratnim okolnostima nego u nekim ekstremnim mirnodopskim, kao što su vanredne meteorološke situacije.
Milica Kovačević iz CDT kaže da članstvo u NATO može itekako biti od koristi kada su u pitanju ovakve situacije, ali ne može zamijeniti njen civilni sistem:
“Pomoć u vanrednim situacijama nije prvenstveno nešto zbog čega država ulazi u NATO ali definitivno članstvo u NATO može da donese određene benefite i u toj oblasti. Ono što NATO donosi u vanrednim situacijama ne može se izjednačiti sa onim što donosi kada je u pitanju odbrana. Dok država potpuno može da prepusti odbranu NATO savezu i tu imamo primjer demilitarizovanog Islanda koji je član NATO, sa druge strane ne može da sistem zaštite u vanrednim situacijama prebaci na nekog drugog. To prosto mora da se organizuje u državi. Pogrešna je predstava da NATO može da spasi državu jer odgovor na to treba da se dogodi na terenu, u lokalnoj zajednici. Pomoć koju NATO šalje kada se već desi neka katastrofa u državama članicama, ali ne samo u tim državama nego i partnerima kroz razne programe je dragocjena ali to nije suština tog koncepta. Suština je da se planira postupanje u vanrednim situacijama.”
Crna Gora je u nekoliko navarata tražila pomoc od NATO-a.
Takav je slučaj bio i u februaru 2012 kada su zemlju zasule obilne sniježne padavine.
“U takvim meteorološkim uslovima došlo je do blokade puteva, željezničkog saobraćaja, aerodroma a bilo je u prekidu snabdijevanje eletkričnom energijom.Crna Gora je bila primorana da 13. februara 2012. godine uputi zahtjev NATO za pomoć i Alijansa se odmah odazvala pozivu tako da su Grčka, Slovenija i Hrvatska angažovale po jedan helikopter sa spasilačkim timovima”, podsjeća Milan Radović, šef odsjeka za obuku i operativne aktivnosti u Direktoratu za vanredne situacije MUP a Crne Gore.
Radović kaže da bi ulaskom Crne Gore u NATO administrativne procedure bile znatno skraćene:
“Ako bismo ušli u NATO ta pomoć bi bila mnogo brža jer smo do sada imali iskustva da je stizala uglavnom 48 sati poslije slanja zahtjeva. Svjedoci smo da su u Sloveniji ove zime bile sniježne nepogode i gdje je elektro sistem bio poptuno blokiran. Prema informacijama naših kolega iz Slovenije njima je ta pomoć stigla za nepunih 12 sati.”
Milica Kovačević smatra da je suština u tome da će približavanjem NATO-u Crna Gora morati podizati svoju bezbjednosnu kulturu i sisteme uzbunjivanja, prevencije i civilne zaštite:
“Apsolutno i to je nešto što Crna Gora ispunjava u dijelu pristupanja NATO savezu i priprema sopstveni sistem civilne zaštite kao rekaciju u vanrednim situacijama. Ako do njih dođe naravno da se očekuje podrška i na osnovu bilateralnih sporazuma zemalja u okruženju i od zemalja EU i NATO. Ali ono što je suština jeste da se ne može prepustiti da neko spolja dođe da nas spasi nego država mora imati neki svoj sistem da reaguje na vanredne okolnosti.“
