Spomenički trend u Hrvatskoj: Umjesto njihovih, gradimo naše

U Hrvatskoj je, u zadnja dva desetljeća, najviše obilježja podignuto bivšem hrvatskom predsjedniku, Franji Tuđmanu. Više od 30 spomenika i poprsja. Inače prevladavaju spomenička sjećanja u znak poštovanja prema palim braniteljima i civilnim žrtvama Domovinskog rata. Drugi tip spomenika posvećen je različitim povijesnim ličnostima, a najmanje je onih koji nemaju ideološki predznak.

Hrvatska je, u posljednjih 20 godina, izbjegla megalomanske i gromoglasne spomenike, ali ju je preplavio cunami malih, loših i polupismenih spomenika, o kojim, uglavnom, odlučuju politički moćnici, bez mišljenja struke - ističe povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor Ive Šimat Banov, autor kapitalnog djela o hrvatskom kiparstvu od 1950. do danas i jedan od najoštrijih kritičara aktualnog spomeničkog kiparstva:

„Dao sam ideju da bi se morao staviti moratorij na spomenike, dok god ne dođu bolji i pitomiji ljudi, pitomije vrijeme, dok ne dođu stručnjaci. Ovako je sve ispolitizirano. Nije normalno da spomenik Franji Tuđmanu na Rivi u Splitu čuva policija. Prvom predsjedniku! Meni nije upitno da li postaviti spomenik prvom predsjedniku, nego kakav spomenik", kaže Šimat Banov.

Ali, budući da živi više misle na sebe, nego na one kojima podižu spomenike, onda je to, kaže Šimat Banov, u pravilu uvijek prisutno politikantstvo, a ne umjetnost, ne oplemenjivanje prostora ili počast određenim osobama i događajima, već počast aktualnim gradonačelnicima i političarima i ubiranje poena za izbore, uoči kojih se spomenici, uglavnom, i otkrivaju:

„Bila je prije desetak godina potraga za dostojnim mjestom u Zagrebu za spomenik Franji Tuđmanu. Ja sam na to napisao jednu tezu da od Hrvatske treba napraviti dostojno mjesto. To su ceremonijalne stvari. To su stvari koje su mažoretske. Političar dođe taj dan, dođu i mediji, napravi se otvaranje i ode. Spomenik treba biti dio tkiva svakodnevnog života", naglašava Šimat Banov.

U loše postavljene, svakako spada i spomenik Stjepanu Radiću, na početku Petrinjske ulice u Zagrebu, osnivaču Hrvatske seljačke stranke i najvećem hrvatskom političaru prvih desetljeća XX stoljeća. Spomenici se, zaključuje Šimat Banov, Hrvatskom naprosto siju:

„Da vam ne govorim o tisućama, procesijama svetaca, ovih najvećih ljudi crkve, toga jako puno ima.”

Svi spomenici vezani uz Domovinski rat, nose jasnu ideološku poruku, kao što su je imali i porušeni spomenici iz NOB-a. Umjesto njihovih, gradimo naše, ali velika je razlika u umjetničkoj vrijednosti. „Pali smo s konja na magarca“, ponavlja Šimat Banov, a s njim se slaže i povjesničarka umjetnosti Snješka Knežević:

„Bili su javni natječaji i to je u sklopu memorijalne baštine nešto najbolje što imamo od moderne. Međutim, ponovo imamo spomenike koji nose ideološku poruku. To su spomenici povezani uz Domovinski rat. Tu ima nekih dobrih stvari, ali imamo i hrpu kiča, zahvaljujući tome da se neke stvari uopće nisu radile preko javnih natječaja, a i da se na javne natječaje nisu javljali najbolji zbog raznih razloga. A ako su natječaji bili, dobivali su prvu nagradu i izvedbu stvari oni koji su se tim članovima žirija, kao što su bili žiriji strukturirani, dopali. Znači ekspresionizam jedne vrste i tako dalje. Nije bilo pošteno umjetnicima, koji su se eventualno javljali ili koji su se mogli javiti, da učine ono što su smatrali da je potrebno učiniti?”, kaže Snješka Knežević.

Spomenici iz čista mira

Profesor Ive Šimat Banov navodi primjer spomenika doktoru Anti Starčeviću u Osijeku, istaknutom hrvatskom političaru, književniku i publicisti iz XIX stoljeća, osnivaču Hrvatske stranke prava i glavnom ideologu hrvatskog nacionalizma, zbog čega je još za života prozvan ocem domovine:

„Osijek je imao natječaj za spomenik na mjestu gdje je sada Starčević. Dobio ga je jedan projekt koji je bio konceptualno i vizualno jedan sasvim dematerijalizirani prostor. Više se išlo na prostor komunikacije, a ne i na svakodnevni život. Ali onda, voljom tadašnjeg gradonačelnika, gospodina Đapića, to je dano u ruke inače dobrom kiparu, Miri Vuci. On je napravio tamo Starčevića”, podsjeća Šimat Banov.

Megalomanski križ na splitskom Marijanu, prema zamisli bivšeg gradonačelnika Keruma, trebao je biti najveći Isus na svijetu, visok 22 metra, ali struka ga je, u konačnici, uspjela prizemljiti na 10 metara.

Većina povjesničara umjetnosti ni danas se ne može pomiriti s robusnim spomenikom Marku Maruliću, ocu hrvatske književnosti, usađenim 1999. u Zagrebu pred zagrebačku secesijsku ljepoticu, bivšu Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, danas Državnim arhivom:

„Jedna arhaična, gruba forma, pred fasadom jedne od najboljih zgrada u Zagrebu, pred bivšom Sveučilišnom knjižnicom. On je u vječnoj svađi. I od tada, to je datum nesreće, je krenulo sve nizbrdo i mi od tada imamo jednu praksu sijanja spomenika.”

Zagreb još čeka na svoj spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, Franji Tuđmanu, ovo ljeto bi trebali započeti radovi na cijelom projektu trga i parka između Ilice i Ulice Republike Austrije, u zapadnom dijelu grada. Split planira podići spomenik papi Ivanu Pavlu II, ima ga već Dubrovnik, Rijeka, Marija Bistrica.

Glavni grad Hrvatske ima i spomenik posvećen hrvatskom ulasku u Europsku uniju, s hrvatskom kockom na europskoj zvijezdi, na žalost jeftino i loše izvedeno, kaže Sanja Horvatinčić iz zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti:

„To je primjer izuzetno banalnog rješenja, koji je rađen očito za prigodu ulaska Hrvatske u EU, tek toliko da se nešto napravi i reflektira jednu političku i društvenu situaciju u kojoj se nalazimo", smatra Sanja Horvatinčić.

U dobra i komunikativna umjetnička rješenja, naši sugovornici navode spomenike Matošu, Krleži i Chaplinu u Zagrebu, Jamesu Joyceu u Puli, Kamovu u Rijeci, Draženu Petroviću u Šibeniku, spomenik od suhozida u obliku križeva stradalim vatrogascima na Kornatima, te spomenike braniteljima u Šibeniku i Rijeci.

Mladi u Hrvatskoj, barem prema našoj anketi u Zagrebu, ne mare puno za spomenike:

„Bolje taj metal u nešto korisno iskoristiti.”

„Mislim da ovih klasičnih imamo dovoljno. Trebamo sada nešto novo, nešto apstraktno.”

„Samo ne političarima, ma ne treba ih nikome dizati. Malo ih je zaslužilo. Bolje bi bilo otvoriti 20 novih radnih mjesta.”

„Nekome iz nauke ili kulture. Političari ne zaslužuju nikako jer ni sada, ni prije, se nisu brinuli za narod, nego samo za sebe.”

„Uopće me ne zanimaju. Jedino je spomenik dobar što se mogu naći pored njega sa nekim.”

U najnovijoj knjizi „Hrvatski spomenici od 1950. do danas“, doktor Ive Šimat Banov predlaže spomenike iz čista mira:

„Trebalo bi postaviti spomenike iz čista mira, onako kako je Bakić postavljen, Matoš, Šenoa i tako dalje, iz čista mira. To je praksa subjektivnijih i kultiviranih sredina. Negdje u inostranstvu, u nekim gradovima, vidite spomenik nekoj životinji ili spomenik nekom simbolu ili amblemu. To je životno i lagano i u prvi mah ih ni ne primjećujete. To uveseljava ljude. Ono što Hrvatskoj nedostaje je smisao za humor. Uvijek je jedna smrtna ozbiljnost oko tih spomenika. Tu je onda i diskusija na nož i tako dalje. Mislim da bi trebalo poslušati moj savjet da se o tome više ne razmišlja ovako jubilarno i na način XIX stoljeća, kada je ko umro od velikana. Mislim da se tu radi o obračunu među živima, a nikakvo poštovanje prema umrlima i velikima među hrvatskim ljudima", zaključuje Šimat Banov.