Izvor: Stratfor
Arapsko proljeće je prestavljalo vježbu ironije, najviše u Egiptu. Na površini se činilo da je u pitanju arapski ekvivalent dešavanja u istočnoj Evropi 1989. godine, gdje je sovjetska okupacija potisnula skoro globalnu želju za ustavnom demokratijom po uzoru na zapadnu Evropu. 1989 godina je oblikovala razmišljanje jedne generacije na Zapadu, a kada su ti isti ljudi vidjeli velike grupe ljudi na arapskim ulicama, pretpostavili su da će ponovo doživjeti istočnu Evropu.
Na arapskim ulicama 2011 su se sigurno nalazile i ustavne demokrate, ali oni nisu bili u fokusu. Ako pogledamo unazad na Arapsko proljeće, primjećujemo kako je malo ljudi zamijenjeno, kako je mali broj režima srušen i koliki je haos ostao iza svih dešavanja. Protesti protiv režima u Libiji su rezultirali vojnom intervencijom Zapada, koji je svrgnuo bivšeg vođu Muamera Gaddafija i zamijenio ga velikom neizvjesnošću. Pobuna naroda u Siriji nije dovela do smjene predsjednika Bashara al Assada, ali jeste dovela do rata između Assada i islamističke opozicije. U drugim zemljama pobune su ugašene dosta lako. Ironija Arapskog proljeća je u tome što je otvaranjem vrata za popularno nezadovoljstvo demonstrirala da, iako je nezadovoljstvo stvarno, ono nije odlučno i nije posvećeno ustavnoj demokratiji.
To je ono što Egipat čini interesantnim. Egipatska pobuna je uvijek bila neshvatljiva, iako je smatrana najodlučnijom. Istina je da je bivši predsjednik Hosni Mubarak svrgnut 2011., kao i da su izbori održani 2012., kada je pobjeda vođe Muslimanskog bratstva pokazala da demokratski izbori nisu garant liberalnog, demokratskog rezultata istih. U svakom slučaju, sada već svrgnuti predsjednik Mohamed Morsi, je odnio tijesnu pobjedu i imao je velika ograničenja tokom svog mandata.
Međutim, stvarni problem u Egiptu je uvijek bio nešto drugo. Iako je general istjeran iz kabineta 2011. godine, nije bilo jasno kako vojni režim nije opstao, ako ne na vlasti, onda kao glavni arbitrar moći u egipatskoj politici. Tokom proteklih godinu dana, za vrijeme Morsijeve vladavine, moglo se reći da je vojska izgubila vlast. Ali baš kako smo tvrdili da je vojska bila iza svrgnuća Hosnija Mubaraka jer se protivio promjenama, tako možemo tvrditi i da je vojska ostala odlučna sila u Egiptu uprkos činjenici da se našla u pozadini.
Moderni Egipat je osnovan 1952. godine vojnim udarom koji je izvršio pukovnik Gamal Abdel Nasser. Nasser se posvetio modernizaciji Egipta i smatrao je da je vojska jedini pravi instrumen modernizacije. Bio je sekularist posvećen ideji ujedinjenja arapskih nacija, ali nikako nije bio islamist. Bio je socijalista, ali ne i komunista. Iznad svega, bio je egipatski vojni oficir posvećen principu da vojska garantuje stabilnost egipatskoj naciji.
Nasserovi nasljednici su iskoristili početak Arapskog proljeća da silom svrgnu Mubaraka, a nakon toga su se povukli. Pomisao da bi bili zadovoljni da su zadržali svoju ustavnu poziciju pod vladom koju je vodilo Muslimansko bratstvo je dosta interesantna. Međutim, Morsi nikada nije zaista preuzeo kontrolu nad mašinerijom vlade, djelomično jer je bio politički slab, djelomično jer Muslimansko bratstvo nije bilo spremno da preuzme vlast, a djelomično jer vojska nikada nije zaista otišla.
Situacija je kulminirala demonstracijama ovoga „Egipatskog ljeta“. Vodstvo opozicije, čini se, podržava ustavnu demokratiju. Teško je reći da li je podržavaju i mase na ulicama ili jednostavno žele da uklone Muslimansko bratstvo, ali vjerujemo da su njihovi interesi više vezani za hranu i posao nego za principe liberalizma. Ipak, došlo je do pobune i vojska je to opet iskoristila.
Vojska djelomično nije željela vidjeti haos i smatrala se odgovornom za njegovu prevenciju. Također, vojska nije imala povjerenja u Muslimansko bratstvo i željela ga je ukloniti. Kao i 2011. godine, vojska je i ovaj put djelovala da bi zadržala red i preoblikovala egipatsku politiku. Svrgnuli su Morsija i zamijenili ga sekularnijim i liberalnijim vodstvom.
Ono što moramo imati u vidu jeste da, baš kao i 2011. godine kada je vojska bila voljna utrti put za Morsija, sada radi to isto za opoziciju. Ključno je to što, iako je Egipat dosta nestabilan, vojska pokušava uvesti red koliko god to može. Vojsku manje interesuje ideologija vlade i fokusirana je na kontroliranje haosa. Vojska ne smatra da treba uraditi nešto više od samog povlačenja i ne želi odustati.
Ironija egipatskog Arapskog proljeća je u tome da, iako je dovela nove igrače, nije promijenila režim ili fundamentalnu arhitekturu egipatske politike. Vojska je ostala dominantna sila, i iako je spremna da pametno oblikuje Egipat, ono što je bitno jeste da će nastaviti da oblikuje zemlju u budućnosti.
Na kraju, iako je rasprava o vojnom udaru legitimna, izvršenje istoga i nije. U Egiptu je nezadovoljstvo i dalje rašireno, ali sada je dozvoljeno i javno ga iskazati. Ovo nezadovoljstvo formira mnoge ideologije, kao i druge opcije koje nemaju veze sa ideologijom. Vojska je ta koja manipuliše i upravlja tim nezadovoljstvom, a istovremeno ga i kontroliše. Svi ostali, političari, dođu i odu igrajući malu ulogu, dok vojska i narod nastavljaju svoj složeni i jedva razumljivi ples.
Prevela: D.F.
Arapsko proljeće je prestavljalo vježbu ironije, najviše u Egiptu. Na površini se činilo da je u pitanju arapski ekvivalent dešavanja u istočnoj Evropi 1989. godine, gdje je sovjetska okupacija potisnula skoro globalnu želju za ustavnom demokratijom po uzoru na zapadnu Evropu. 1989 godina je oblikovala razmišljanje jedne generacije na Zapadu, a kada su ti isti ljudi vidjeli velike grupe ljudi na arapskim ulicama, pretpostavili su da će ponovo doživjeti istočnu Evropu.
Na arapskim ulicama 2011 su se sigurno nalazile i ustavne demokrate, ali oni nisu bili u fokusu. Ako pogledamo unazad na Arapsko proljeće, primjećujemo kako je malo ljudi zamijenjeno, kako je mali broj režima srušen i koliki je haos ostao iza svih dešavanja. Protesti protiv režima u Libiji su rezultirali vojnom intervencijom Zapada, koji je svrgnuo bivšeg vođu Muamera Gaddafija i zamijenio ga velikom neizvjesnošću. Pobuna naroda u Siriji nije dovela do smjene predsjednika Bashara al Assada, ali jeste dovela do rata između Assada i islamističke opozicije. U drugim zemljama pobune su ugašene dosta lako. Ironija Arapskog proljeća je u tome što je otvaranjem vrata za popularno nezadovoljstvo demonstrirala da, iako je nezadovoljstvo stvarno, ono nije odlučno i nije posvećeno ustavnoj demokratiji.
To je ono što Egipat čini interesantnim. Egipatska pobuna je uvijek bila neshvatljiva, iako je smatrana najodlučnijom. Istina je da je bivši predsjednik Hosni Mubarak svrgnut 2011., kao i da su izbori održani 2012., kada je pobjeda vođe Muslimanskog bratstva pokazala da demokratski izbori nisu garant liberalnog, demokratskog rezultata istih. U svakom slučaju, sada već svrgnuti predsjednik Mohamed Morsi, je odnio tijesnu pobjedu i imao je velika ograničenja tokom svog mandata.
Međutim, stvarni problem u Egiptu je uvijek bio nešto drugo. Iako je general istjeran iz kabineta 2011. godine, nije bilo jasno kako vojni režim nije opstao, ako ne na vlasti, onda kao glavni arbitrar moći u egipatskoj politici. Tokom proteklih godinu dana, za vrijeme Morsijeve vladavine, moglo se reći da je vojska izgubila vlast. Ali baš kako smo tvrdili da je vojska bila iza svrgnuća Hosnija Mubaraka jer se protivio promjenama, tako možemo tvrditi i da je vojska ostala odlučna sila u Egiptu uprkos činjenici da se našla u pozadini.
Moderni Egipat je osnovan 1952. godine vojnim udarom koji je izvršio pukovnik Gamal Abdel Nasser. Nasser se posvetio modernizaciji Egipta i smatrao je da je vojska jedini pravi instrumen modernizacije. Bio je sekularist posvećen ideji ujedinjenja arapskih nacija, ali nikako nije bio islamist. Bio je socijalista, ali ne i komunista. Iznad svega, bio je egipatski vojni oficir posvećen principu da vojska garantuje stabilnost egipatskoj naciji.
Nasserovi nasljednici su iskoristili početak Arapskog proljeća da silom svrgnu Mubaraka, a nakon toga su se povukli. Pomisao da bi bili zadovoljni da su zadržali svoju ustavnu poziciju pod vladom koju je vodilo Muslimansko bratstvo je dosta interesantna. Međutim, Morsi nikada nije zaista preuzeo kontrolu nad mašinerijom vlade, djelomično jer je bio politički slab, djelomično jer Muslimansko bratstvo nije bilo spremno da preuzme vlast, a djelomično jer vojska nikada nije zaista otišla.
Situacija je kulminirala demonstracijama ovoga „Egipatskog ljeta“. Vodstvo opozicije, čini se, podržava ustavnu demokratiju. Teško je reći da li je podržavaju i mase na ulicama ili jednostavno žele da uklone Muslimansko bratstvo, ali vjerujemo da su njihovi interesi više vezani za hranu i posao nego za principe liberalizma. Ipak, došlo je do pobune i vojska je to opet iskoristila.
Vojska djelomično nije željela vidjeti haos i smatrala se odgovornom za njegovu prevenciju. Također, vojska nije imala povjerenja u Muslimansko bratstvo i željela ga je ukloniti. Kao i 2011. godine, vojska je i ovaj put djelovala da bi zadržala red i preoblikovala egipatsku politiku. Svrgnuli su Morsija i zamijenili ga sekularnijim i liberalnijim vodstvom.
Ono što moramo imati u vidu jeste da, baš kao i 2011. godine kada je vojska bila voljna utrti put za Morsija, sada radi to isto za opoziciju. Ključno je to što, iako je Egipat dosta nestabilan, vojska pokušava uvesti red koliko god to može. Vojsku manje interesuje ideologija vlade i fokusirana je na kontroliranje haosa. Vojska ne smatra da treba uraditi nešto više od samog povlačenja i ne želi odustati.
Ironija egipatskog Arapskog proljeća je u tome da, iako je dovela nove igrače, nije promijenila režim ili fundamentalnu arhitekturu egipatske politike. Vojska je ostala dominantna sila, i iako je spremna da pametno oblikuje Egipat, ono što je bitno jeste da će nastaviti da oblikuje zemlju u budućnosti.
Na kraju, iako je rasprava o vojnom udaru legitimna, izvršenje istoga i nije. U Egiptu je nezadovoljstvo i dalje rašireno, ali sada je dozvoljeno i javno ga iskazati. Ovo nezadovoljstvo formira mnoge ideologije, kao i druge opcije koje nemaju veze sa ideologijom. Vojska je ta koja manipuliše i upravlja tim nezadovoljstvom, a istovremeno ga i kontroliše. Svi ostali, političari, dođu i odu igrajući malu ulogu, dok vojska i narod nastavljaju svoj složeni i jedva razumljivi ples.
Prevela: D.F.
