Na Haškom sudu održala se žalbena rasprava u vezi oslobađanja za genocid u sedam bosanskohercegovačkih općina - bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića.
Od te točke optužnice Karadžić je oslobođen prošle godine, nakon izvođenja dokaza tužiteljstva, dok se mora obraniti od još 10. No tijekom žalbene rasprave haško tužiteljstvo je zatražilo od žalbenih sudaca – da se i točka za genocid u općinama 1992.godine – vrati u optužnicu.
Glavni tužitelj u procesu Alan Tieger je podsjetilo žalbene suce na zaključke raspravnog vijeća koji su u suprotnosti s odbacivanjem optužbi za genocid u 7 bosanskohercegovačkih općina, Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku.
„Raspravno vijeće je izričito napomenulo da postoji dovoljno dokaza – da su bosanski muslimani i Hrvati ubijani od strane snaga bosanskih Srba u tim općinama, i to u velikim razmjerima. Ubijani su u zatočeničkim objektima, kao i tijekom i nakon zauzimanja tih općina.“, naglasio je tužitelj.
Zločine koji su se dogodili u spomenutim općinama opisali su mnogi svjedoci, podsjetio je tužitelj Tieger – napominjući peteročlanom žalbenom vijeću – kako se radilo o sistematskom ubijanju tisuća ljudi, kao i o sistematskom silovanju te zlostavljanju civila u brojnim manjim ili većim logorima - kako bi se što većoj grupi građana određene nacionalne skupine nanijela teška trauma. Prema Tigeru - to jasno ukazuje na elemente genocida.
„Raspravno vijeće je reklo da postoji dovoljno dokaza da su snage bosanskih Srba izazvale teške duševne i tjelesne ozljede mnogim bosanskim muslimanima i Hrvatima tijekom njihovog zatočenja. Što su sve uslovi zbog kojih su, prema nalazima Raspravnog vijeća, ljudi umirali. A svi se oni, također po zaključku raspravnog vijeća – mogu pripisati ovom optuženom.“, naveo je tužitelj.
Genocidna namjera Karadžića mogla se prema tužiteljstvu nazrijeti i u njegovim prethodnim prijetnjama u Skupštini Bosne i Hercegovine 1991.godine, tijekom rasprave o proglašenju nezavisnosti države od bivše Jugoslavije.
VIDEO: Govor Karadžića 1991.godine
S druge strane Karaždićev pravni savjetnik Peter Robinson je podsjetio žalbene suce na odluke Međunarodnog suda pravde koji je utvrdio također da se genocid nije dogodio. Namjere da se unište nesrpske nacionalne grupe – prema obrani – nije bilo pa zbog toga tužiteljstvo nije ni moglo izvesti relevantne dokaze. Prema objašnjenju Robinsona – većina zarobljenika iz logora je razmijenjena, a ne ubijena.
„Da je Radovan Karadžić, kao vrhovni zapovjednik, ili general Ratko Mladić, da su oni imali namjeru da unište muslimane kao grupu – kako se onda 98 posto muslimana uspjelo provući kroz prste snaga bosanskih Srba. Ove snage su kontrolirale 70 posto teritorija Bosne i Hercegovine 1992.godine. Snage Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ne samo da su ih u bezbroj navrata pustili, već su se i pobrinuli za njihov prijevoz.“, pravdao je odustajanje raspravnog vijeća od točke za genocid početkom rata pravni savjetnik optuženog.
Na kraju žalbene rasprave se obratio i optuženi Karadžić, odbacujući optužbe za genocid 1992.godine, ustvrdivši pri tom da su i međunarodni predstavnici znali – da je radio sve da spriječi rat. „Rat je bio tamo gdje ga je druga strana htjela.“, izjavio je Karadžić prebacujući odgovornost za rat na predstavnike Bošnjaka i Hrvata.
Nakon rasprave, žalbeni suci su se povukli kako bi donijeli odluku – treba li se točka za genocid u Bosni i Hercegovini početkom rata 1992.godine – vratiti u optužnicu, odnosno treba li se Karadžić braniti i od toga tijekom izvođenja dokaza obrane koju trenutno zastupa sam.
Od te točke optužnice Karadžić je oslobođen prošle godine, nakon izvođenja dokaza tužiteljstva, dok se mora obraniti od još 10. No tijekom žalbene rasprave haško tužiteljstvo je zatražilo od žalbenih sudaca – da se i točka za genocid u općinama 1992.godine – vrati u optužnicu.
Glavni tužitelj u procesu Alan Tieger je podsjetilo žalbene suce na zaključke raspravnog vijeća koji su u suprotnosti s odbacivanjem optužbi za genocid u 7 bosanskohercegovačkih općina, Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku.
„Raspravno vijeće je izričito napomenulo da postoji dovoljno dokaza – da su bosanski muslimani i Hrvati ubijani od strane snaga bosanskih Srba u tim općinama, i to u velikim razmjerima. Ubijani su u zatočeničkim objektima, kao i tijekom i nakon zauzimanja tih općina.“, naglasio je tužitelj.
Zločine koji su se dogodili u spomenutim općinama opisali su mnogi svjedoci, podsjetio je tužitelj Tieger – napominjući peteročlanom žalbenom vijeću – kako se radilo o sistematskom ubijanju tisuća ljudi, kao i o sistematskom silovanju te zlostavljanju civila u brojnim manjim ili većim logorima - kako bi se što većoj grupi građana određene nacionalne skupine nanijela teška trauma. Prema Tigeru - to jasno ukazuje na elemente genocida.
„Raspravno vijeće je reklo da postoji dovoljno dokaza da su snage bosanskih Srba izazvale teške duševne i tjelesne ozljede mnogim bosanskim muslimanima i Hrvatima tijekom njihovog zatočenja. Što su sve uslovi zbog kojih su, prema nalazima Raspravnog vijeća, ljudi umirali. A svi se oni, također po zaključku raspravnog vijeća – mogu pripisati ovom optuženom.“, naveo je tužitelj.
Genocidna namjera Karadžića mogla se prema tužiteljstvu nazrijeti i u njegovim prethodnim prijetnjama u Skupštini Bosne i Hercegovine 1991.godine, tijekom rasprave o proglašenju nezavisnosti države od bivše Jugoslavije.
VIDEO: Govor Karadžića 1991.godine
S druge strane Karaždićev pravni savjetnik Peter Robinson je podsjetio žalbene suce na odluke Međunarodnog suda pravde koji je utvrdio također da se genocid nije dogodio. Namjere da se unište nesrpske nacionalne grupe – prema obrani – nije bilo pa zbog toga tužiteljstvo nije ni moglo izvesti relevantne dokaze. Prema objašnjenju Robinsona – većina zarobljenika iz logora je razmijenjena, a ne ubijena.
„Da je Radovan Karadžić, kao vrhovni zapovjednik, ili general Ratko Mladić, da su oni imali namjeru da unište muslimane kao grupu – kako se onda 98 posto muslimana uspjelo provući kroz prste snaga bosanskih Srba. Ove snage su kontrolirale 70 posto teritorija Bosne i Hercegovine 1992.godine. Snage Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ne samo da su ih u bezbroj navrata pustili, već su se i pobrinuli za njihov prijevoz.“, pravdao je odustajanje raspravnog vijeća od točke za genocid početkom rata pravni savjetnik optuženog.
Na kraju žalbene rasprave se obratio i optuženi Karadžić, odbacujući optužbe za genocid 1992.godine, ustvrdivši pri tom da su i međunarodni predstavnici znali – da je radio sve da spriječi rat. „Rat je bio tamo gdje ga je druga strana htjela.“, izjavio je Karadžić prebacujući odgovornost za rat na predstavnike Bošnjaka i Hrvata.
Nakon rasprave, žalbeni suci su se povukli kako bi donijeli odluku – treba li se točka za genocid u Bosni i Hercegovini početkom rata 1992.godine – vratiti u optužnicu, odnosno treba li se Karadžić braniti i od toga tijekom izvođenja dokaza obrane koju trenutno zastupa sam.
