Neko nas možda može optužiti da širimo neutemeljeni optimizam. I možda su i u pravu. S druge strane, zapitajte se sami - niste li umorni od loših vijesti, crnih hronika, kriminala, promašene privatizacije, siromašnih, obespravljenih radnika, visokog procenta nezaposlenih mladih ljudi? Ako jeste, onda su priče koje slijede pravi melem i za vašu dušu. I ne samo to. Primjeri koji slijede mogu biti inspiracija i povod za neku vašu uspješnu misiju.
Porodica Muharemović iz naselja Ðugum u blizini Bratunca ostala je u ratu bez kuće i izbjegla iz svog kraja. Nakon što su se vratili, sve su obnovili i danas žive od proizvodnje mlijeka i uzgajanja povrća. Porodica Jusufović iz Srebrenice također. Vlastitim snagama vratili su selu život, ne čekajući da im neko ponudi posao, naprotiv, piše Maja Nikolić u tekstu Od povratničkog preživljavanja do zapošljavanja drugih.
U Srbiji ne radi skoro trećina stanovništva, a država za taj problem nema rješenja. Zanatlija Radovan Rašković sam je sebi pomogao. U zlatiborskom kraju, prebogatom šumom, on se danas bavi, nekad uobičajenim, danas rijetkim poslom, proizvodnjom katrana. I tako izdržava petočlanu porodicu, piše Milan Nešić u tekstu Radovanov katran za Šveđane.
U moru raznih švercera i „secikesa“ koji su se u posljednje dvije decenije domogli velikog novca, u Crnoj Gori se na prste mogu nabrojati ljudi koji su uspjeli svojim znanjem, idejom i hrabrošću. Jedan od njih je Željko Vidaković, koji je upornim radom razvio posao i napravio uspješnu firmu. Njegovu priču je u Podgorici zabilježio Esad Krcić u tekstu Naučnik i biznismen.
A za sam kraj ostavili smo šećer, i u doslovnom smislu te riječi. Obje priče usko su povezane s proizvodnom slatkiša.
Prva stiže iz Zagreba, gdje je marketinški stručnjak Teo Jurdana, otvorio jednu od najpopularnijih slastičarni. Teo je obrnuo uobičajenu hrvatsku priču - mlad, visokoobrazovan - otišao iz Hrvatske, i uspio. Ovaj 34-godišnji Zagrepčanin, mlad, visokoobrazovan, vani školovan - vratio se u Hrvatsku i uspio. O tome Ankica Barbir Mladinović piše u tekstu Teova tvornica kolačića.
Druga slatka priča je prištinska. Barem je tako počela Sanija Murati koja je pravila kolače, a potom počela držati treninge i davati profesionalne savjete ženama, ne bi li se ekonomska situacija na Kosovu popravila. Projektom nevladine organizacije Lady, uspjela je pomoći, ne samo sebi i svojoj porodici, već mnogim ženama kojima je trebao posao. Zahvalnicu joj je uputila i lično Hillary Clinton, piše Amra Zejneli u tekstu Sanijin put od kuhinje do priznanja Bijele kuće.
Porodica Muharemović iz naselja Ðugum u blizini Bratunca ostala je u ratu bez kuće i izbjegla iz svog kraja. Nakon što su se vratili, sve su obnovili i danas žive od proizvodnje mlijeka i uzgajanja povrća. Porodica Jusufović iz Srebrenice također. Vlastitim snagama vratili su selu život, ne čekajući da im neko ponudi posao, naprotiv, piše Maja Nikolić u tekstu Od povratničkog preživljavanja do zapošljavanja drugih.
U Srbiji ne radi skoro trećina stanovništva, a država za taj problem nema rješenja. Zanatlija Radovan Rašković sam je sebi pomogao. U zlatiborskom kraju, prebogatom šumom, on se danas bavi, nekad uobičajenim, danas rijetkim poslom, proizvodnjom katrana. I tako izdržava petočlanu porodicu, piše Milan Nešić u tekstu Radovanov katran za Šveđane.
U moru raznih švercera i „secikesa“ koji su se u posljednje dvije decenije domogli velikog novca, u Crnoj Gori se na prste mogu nabrojati ljudi koji su uspjeli svojim znanjem, idejom i hrabrošću. Jedan od njih je Željko Vidaković, koji je upornim radom razvio posao i napravio uspješnu firmu. Njegovu priču je u Podgorici zabilježio Esad Krcić u tekstu Naučnik i biznismen.
A za sam kraj ostavili smo šećer, i u doslovnom smislu te riječi. Obje priče usko su povezane s proizvodnom slatkiša.
Prva stiže iz Zagreba, gdje je marketinški stručnjak Teo Jurdana, otvorio jednu od najpopularnijih slastičarni. Teo je obrnuo uobičajenu hrvatsku priču - mlad, visokoobrazovan - otišao iz Hrvatske, i uspio. Ovaj 34-godišnji Zagrepčanin, mlad, visokoobrazovan, vani školovan - vratio se u Hrvatsku i uspio. O tome Ankica Barbir Mladinović piše u tekstu Teova tvornica kolačića.
Druga slatka priča je prištinska. Barem je tako počela Sanija Murati koja je pravila kolače, a potom počela držati treninge i davati profesionalne savjete ženama, ne bi li se ekonomska situacija na Kosovu popravila. Projektom nevladine organizacije Lady, uspjela je pomoći, ne samo sebi i svojoj porodici, već mnogim ženama kojima je trebao posao. Zahvalnicu joj je uputila i lično Hillary Clinton, piše Amra Zejneli u tekstu Sanijin put od kuhinje do priznanja Bijele kuće.