U BiH nema euroforije, ali je fudbal na prvom mjestu

U BiH euforije nema jer nema ni nacionalnog tima na Euru 2012. Navija li se za male ili velike timove? Da li možda za, ili protiv susjeda? Kakav je profil „balkanskog huligana“, i kako će veći dio nježnijeg spola preživjeti najvažniji mjesec u godini, onaj u kojem se igra Evropsko fudbalsko prvenstvo?




Činjenica da bosanskohercegovačkih fudbalera nema ni u Poljskoj, ni u Ukrajini, jamačno je, barem u najvećem dijelu zemlje, suzbila euforiju, ali interesovanje publike nije.

Kao što je to posvuda u regionu, sve je ovdje posvećeno njegovom veličanstvu - loptanju. Svako ima svoje motive i svoje razloge. Ahmed Burić, književnik i publicista, kaže kako ne propušta ni jednu minutu:

„Gledam da navijam za te male. Kada sudija, koji važi za najboljeg na svijetu, Viktor Kase, gol nije priznao, to nije meni samo detalj sa evropskog prvenstva. To mi je nekako umanjena slika svijeta, po kojoj možeš biti kakav god hoćeš, ali ukoliko neko nepoznat negdje odluči da ti nećeš dalje, a da će dalje velika Engleska, onda nemaš tu šta tražiti, pa makar bio i domaćin.“

Pred televizorom večeri provodi i sportski veteran, Anto Dafinić, bivši jugoslovenski ping-pong reprezentativac i reprezentativni trener.

„Posebno mi je drago što su na svakoj utakmici pali golovi i što su svi stadioni puni. To znači da je u Evropi ogromno interesovanje za ovaj šampionat. Vidim da se svuda prati. Bilo je i navijanja. Žao mi je što Hrvatska nije prošla u četvrt finale“, kaže Dafinić.

Po svemu sudeći, najveći broj ovdašnjih fudbalskih fanova, ponekad i suprotno očekivanjima, ne krije naklonost prema izabranicima Slavena Bilića i ojađeni su nepravednom eliminacijom. Ali - posvuda to frustrirajuće - ali:

„Sasvim mi je prirodna stvar da čovjek, ukoliko njegova reprezentacija ne učestvuje u nekom velikom natjecanju, navija za svoje najbliže susjede, bez obzira na nekakve međusobne odnose. S tim, da se to u Mostaru, makar u ovom dijelu koji zovemo Zapadni, posmatra malo drugačije jer se hrvatska reprezentacija doživljava kao svoja.“

Muška posla

Skloni prenaglašenom doživljaju, Mostarci krenuli u osvetnički pohod na trg koji je, naravno mostarski, ali mu je ime Španjolski. Pritom, prijetili, palili, razbijali. Svjedoči visoki zvaničnik lokalne policije, Hasan Lerić:

„Sedam lica je lišeno slobode. Povrijeđena su tri policajca.“

Ovdašnji navijač je samonikla sorta i ne trebaju mu poticaji izvana, mada je primjera za ugled na aktuelnom prvenstvu bilo na pretek. Huliganski neredi pratiće još zadugo sportske manifestacije, smatra publicista Ahmed Burić:

„Navijač je jednako glup i u Poznjanu i u Mostaru, kada je huligan. To se dešava i u južnom Londonu. Ne branim ih, ali toga će uvijek biti. Uz fudbal će biti i neke nacionalno-nacističke frustracije. To će uvijek ostati tako.“

„Muška posla“, prezrivo će ženski dio planete. „Tipična diskriminacija manjine nad većinom“. Ili je to samo na prvi pogled stanovište na osnovu stereotipa.

„Ja bih to zabranila. Gdje dođeš na kafu samo utakmice. Utakmica mi je preko glave.“

„Generalno, kada je bilo koje evropsko prvenstvo u sportu, žene i djeca se mogu pozdraviti sa muževima tih par sati i raditi nešto drugo.“

„Neke žene interesuje fudbal, gledaju fudbal i uživaju jednako u tom fudbalu kao i njihovi muškarci. Druge opet koriste te trenutke, kada utakmica traje, da se posvete sebi i svojim drugaricama i nekim stvarima koje njima pašu.“

I opet, naš Ahmed Burić, koji je indicirao ozbiljno pomjeranje u fudbalskom kosmosu:

„Ovo je prvenstvo sa najviše lijepih žena u publici. Izgleda da se polako mijenja diskurs da je fudbal stvar dviju vrsta ljudi - jedni su ni što nemaju djevojku, a drugi su oni što imaju ženu. Ne vidim da su žene baš puno frustrirane time. Uvijek postoje dva daljinska upravljača u takvim situacijama, pa i mogućnost da se izađe sa prijateljicama na piće. Evropsko je ipak samo jednom u četiri godine.“

Elem, ko nema rezervnu varijantu, mora trpiti fudbal. Ili se strpiti dok se onaj drugi ne nauživa.