Priča o 28-godišnjem Osječaninu, koji je slavonskim seljacima približio kompjutor, govori o tome kako se snovi mogu ostvariti i u Hrvatskoj, uprkos tome što su uvjeti za posao mladima dosta teški.
Stjepan Dumančić iz Osijeka pokrenuo je prije dvije godine internetsku burzu voća i povrća i zainteresirao slavonske seljake da svoje proizvode prodaju i putem Interneta. Stjepan je veliki ljubitelj jabuka. Ima omanji voćnjak u Baranji a ideja o burzi rodila se kad se susreo s problemom plasmana vlastitih jabuka.
Zaljubljenik u kompjutore i računalnu tehnologiju osmislio je virtualnu zelenu tržnicu na kojoj danas posluje više od 100 slavonskih voćara i povrtlara. Plan mu je privući i poljoprivrednike iz susjednih zemalja u regiji.
„Internaut plus jabuko-ljubac“, čovjek koji osvaja internetske prostore (tako mu se zove i firma) i čovjek koji uzgaja i obožava jabuke. Tako bi najkraće mogli predstaviti Stjepana Dumančića koji već nekoliko godina razvija biznis po toj, naoko, jednostavnoj
formuli, sažet u projektu „Volim jabuke“:
„Kako bih opisao jabuku? Opisao bih jabuku kao fantastičnog okusa, slatkastog kao neko vino ledene berbe. Sočna je za poluditi.”
Stjepan je gradsko dijete. Svi u obitelji su mu pravnici. I sam je završio tri godine na osječkom Pravnom fakultetu. No, nije se u tome vidio. Prešao je na Ekonomiju, tamo dao četiri ispita, a, zapravo je sve vrijeme bio opsjednut internetskim programima i portalima. Silno je želio nešto pokrenuti. Žaruljica se upalila - na jabukama.
Roditelji su mu, u nekoj kompenzaciji, prije desetak godina, dobili oko pet hektara zemljišta u Baranji, dvadesetak kilometara od Osijeka. Stipe ga je odlučio „aktivirati“. Uz pomoć familije i prijatelja, 2008. godine, zasadio je voćnjak. Prvi urodi su bili oko 80 do 120 tona jabuka vrhunske kvalitete. Ove godine očekuje 200 tona, a planira se i dalje širiti:
„Imam sorte Gala, Top red i Fuji. To su više-manje sve nove sorte koje nisu poznate. Zato je bio dodatni motiv napraviti projekt Volim jabuke. Htio sam napraviti marketing za svoje jabuke, da ljudi upoznaju neke sorte koje nikada nisu jeli. Trenutno mislim da sam uspio jer je Fuji izuzetno tražen. Samo tu jabuku žele. Ne žele ništa drugo.”
Internetski marketing i prodaju razvio je prvo za vlastite jabuke (volim-jabuke.com):
„Zainteresirao sam prvo svoje prijatelje za jabuke. Međutim, vidio sam da tu imam prostora, pa sam napravio web stranicu koja je, usput, proglašena najboljom stranicom u 2011. godini u Hrvatskoj. Tu imamo par video uradaka, reklame za jabuke. Preko te web stranice prodajemo jabuke. Dakle, ljudi naruče i ja im dostavljam na njihovu adresu.”
A onda je osmislio i pravu internetsku burzu voća i povrća koja povezuje proizvođače i otkupljivače i nudi dragocjene informacije:
„Burza je zapravo nastala jer sam primijetio da je tržište u totalnom kaosu. Radi se o tome da su proizvođači, nadam se da se nitko neće uvrijediti, praktički kao kokoši bez glave, a nakupci samo gledaju kako će uhvatiti jednu kokoš, pa drugu, pa treću i kako će iscijediti sve iz nje. Dosta njih ne znaju što će i kako će i na koji način ove godine prodati svoju robu jer je tržište jako nesređeno. Kad sam vidio da nema previše informacija, odlučio sam napraviti sustav koji sam pripremao oko pola godine, business to business software (B2B) preko interneta, koji bi pokrivao ponudu i potražnju, tako da bilo koji kupac, koji je zainteresiran, može pogledati profil poljoprivrednika koji uzgaja određenu sortu. U svakom trenutku morate znati šta se nudi, šta postoji na tržištu ili što će moći biti proizvedeno.”
Širenje u regiji
Jako se puno ljudi u početku čudilo, kako ćeš slavonskog seljaka dovesti na Internet. Naravno, kaže Stipe, da je trebalo strpljenja i upornosti uvjeriti ljude u prednost takve prodaje. No, dosta je mladih hrvatskih poljoprivrednika informatički već pismeno, a neki su stariji, kaže, kupili kompjutor i odlučili se „opismeniti“, baš zbog burze.
Trenutno je na Dumančićevoj virtualnoj zelenoj tržnici aktivno blizu 100 poljoprivrednika iz cijele Hrvatske, koji obrađuju oko 800 hektara zemljišta i nude gotovo sve vrste voća i povrća. Burza funkcionira na principu godišnje članarine koja iznosi 1.000 kuna (140 EUR), a Dumančić je želi proširiti i na zemlje u regiji:
„Imamo jednog zainteresiranog sa Poljoprivrednog sajma u Novom Sadu, ali naravno tražimo i dalje. Kada bi mogli dijeliti informacije u Bosni i Hercegovini i Srbiji to bi vrijedilo jako puno.”
Sramota je, kaže Dumančić, da su jabuke u Hrvatskoj toliko skupe, prosječno 10, a neke i 18 kuna za kilogram, oko 2,5 eura, i to uglavnom druga klasa. Otkupljivači domaćim proizvođačima, za prvu klasu, maksimalno daju tri kune, dakle pet puta manje.
Osim toga, na policama hrvatskih trgovačkih lanaca, vrhunska se domaća jabuka rijetko može kupiti:
Ilustracija
„Gledam po svojim jabukama koje su po veličini i po kvaliteti vrhunske. Njih ne vidim na policama Konzuma ili Merkatora, već se vidi II klasa.”
RSE: A gdje Vaše završavaju?
Dumančić: To je pitanje. Ne mogu sad provjeriti gdje je netko prodao naše jabuke. Ja vjerujem da naše, dakle ne samo moje, nego općenito naše jabuke koje su prve klase, idu van, a mi uvozimo II klasu iz Italije.
Dumančić je oženjen. Supruga je završila ekonomiju i u njihovom obiteljsko-poljoprivrednom gospodarstvu vodi financije. Uskoro će postati i roditelji. Po brojnim projektima moglo bi se reći da je vrlo uspješan mladi čovjek, ali po zaradi baš i ne. Tek se, kaže, počeo „pokrivati“ i nije siguran kakva mu je budućnost.
Kao najveći problem navodi birokraciju, prepuštenost samome sebi i nemogućnost naplate prodane robe. Osobno mu je, za jabuke prodane u 10. mjesecu 2011. godine, isplaćena tek trećina novca, a nova sezona i novi troškovi već su odavno počeli:
„Ne znam što da vam kažem. Radno vrijeme preko zime bude normalnije, ali prošle godine, za vrijeme berbe, od 15. 8. do 15. 11. moje radno vrijeme je bilo od 8:00 ujutro do 1:00 ujutro. Od 8:00 do 16:00 sam bio voćnjaku, poslije 16:00 budem u firmi da vidim da li sam što propustio. Bavim se marketingom da portal Volim jabuke ide. Za šta? Za neku sitnu lovu, ali mislim da trenutno nema izbora. Radi, radi i samo radi dok nešto ne kapne.”
RSE: A zapravo ste pokrenuli sjajan projekt u nešto konkretno!
Dumančić: Čim je krenulo, to je bilo na televiziji. Profesori govore – svaka čast kolega, pa to je vrhunski, to nama treba. Uglavnom te potapšu po ramenu. Međutim iz države nitko nije reagirao na taj, mogu reći, vapaj. Pa ako poljoprivrednik nešto takvo pokrene, zar to nije nešto!
Dumančić je pokrenuo više internetskih projekata, osim burze voća i povrća i projekta Volim Jabuke, tu su i portali iBaba i EduSex:
„Ako nisam u polju, onda sam za računalom, gdje se bavim i marketingom, i izradom web stranica. Međutim, u ovo vrijeme gdje je apsolutno sve nesigurno, bacate mrežu gdje god stignete i šta uleti – uleti. Ja se ne mogu orijentirati samo na projekte jer internet projekt danas stvarno morate pogoditi - u sridu - kako bi ste osvojili nešto vrhunski, možda zaradili nešto od reklama ili prodali portal dalje. Što se tiče poljoprivrede, prošle godine sam prvi put uspio pokriti troškove, a ove godine ću, možda nešto biti u plusu. To je isto bila jedna ideja za burzu da vidimo koliko čega zapravo postoji u Hrvatskoj. Pokušavao sam doći do Ministarstva kako bih predložio njima da ovaj model jednostavno preuzmu ili ako oni misle da mogu bolje napraviti, volio bih i to vidjeti. Dakle, da bi netko mogao reći – proizvodite ovo ili ovo, ovoga fali pa idemo to proizvoditi. Ako netko kaže – nemojte više proizvoditi jabuku, ima toga i previše, nema problema, to ima smisla jer se više ne može prodati. Ali, šta onda dalje da proizvodim!? Imam zemlju, imam želju i volju, mlad sam, mogu raditi, recite mi gospodo šta da proizvedem!? Odgojen sam na način – koliko radiš, toliko vrijediš i toliko ćeš zaraditi. Ma vraga, to nije tako. Ubi se ko kreten od posla, međutim ni približno nema toliko novaca.”
