Protesti se nižu, ali nema masovnog bunta

Sve je više nezadovoljnih i obespravljenih u BiH - od demobilisanih boraca, preko osiromašenih radnika, do penzionera koji preživljavaju uglavnom zahvaljujući pomoći djece. Nema, međutim, organizovanih i masovnih protesta kao u svijetu.

Sindikat nije u stanju da organizuje radnike i artikuliše njihove zahtjeve, tako da, na primjer, ratnim veteranima ne preostaje ništa drugo nego da se odluče na drastične poteze, kao što je štrajk glađu ili samospaljivanje pred stranim ambasadama u Sarajevu, kako bi se izborili za svoja prava. Vjeruju da je to jedini način da se nešto promijeni.

Kako se i očekivalo, prve dane proljeća u BiH obilježio je talas protesta i štrajkova. Kolone radnika iz popljačkanih preduzeća smjenjuju se pred zgradom Vlade Federacije u Sarajevu, iz dana u dan.

Dolaze u nadi da će protestima riješiti višegodišnje probleme, a za neke imaju i jednostavna rješenja, poput radnika Krivaje iz Zavidovića, Esada Okanovića, koji preživljava od 150 eura invalidske penzije mjesečno:

„Premijer Nikšić kaže – Nema para. Pa neka smanji svoju platu. Mi imamo zarađenih 20 plata. Nedaju nam ih. Neka smanji on svoju platu na 2.000, pa će biti para.“

Najmasovnije proteste ovih dana organizovali su penzionisani vojnici OS BiH, kojima je omogućeno prijevremeno penzionisanje, ali na isplatu zakonom zagarantovanih penzija, čekaju već dvije godine.

Prije tri dana stupili su i u štrajk glađu i kažu da neće odustati dok ne dobiju traženo.

Na pitanje, vjeruju li da će štrajkovima i protestima riješiti narasle probleme, jedan od penzionisanih vojnika, koji već nekoliko dana štrajkuje glađu, Edin Omerčević iz Banovića, kaže:

„Mogu oni to promijeniti. Samo što je pitanje odgovarajućih struktura vlasti u BiH koje su međusobno uvezane u kriminal. Ovo je trenutno jedini način. Ovo je ekstremni način zato što smo se odlučili, nakon 25 mjeseci, da dobijemo ono što je naše.“

„Mi ćemo postići sigurno. Ako ne postignemo, mi ćemo umrijeti od gladi. Umrijet ćemo samo za ono što tražimo – da se poštuje država i da se poštuju zakoni Bosne i Hercegovine. Mi ćemo sigurno umrijeti, i to uopšte nije upitno, ali najviše nas boli što smo došli u situaciju da poslije 20 godine službe u vojsci umiremo od gladi. Ovo je bruka i sramota. Čitava javnost ovo gleda i niko ne reaguje. Ovo je sramota. Ovo ne neviđenu u čitavom svijetu šta se radi od ljudi koji su samo došli da traže zakonom zagarantovano pravo i ništa više“, kaže Omerčevićev kolega Senad Hubijer.

Radnici ne žele na proteste

Nažalost, ne tako davno zabilježeni su u Sarajevu i slučajevi samospaljivanja, od kojih je jedan završio smrću. Zapalili su nezadovoljni demobilisani borci i nosioci ratnih vojnih priznanja prije dvije godine i zgradu Vlade Federacije u Sarajevu i sve što je bilo u blizini.

Osim nekoliko krivičnih prijava, drugih rezultata ovih najmasovnijih poslijeratnih demonstracija u BiH, nije bilo.

U svemu je izostala aktivnija uloga Sindikata koji broji 230.000 ljudi.

Koliko god zvučalo nevjerovatno, predsjednik Saveza samostalnih Sindikata BiH, Ismet Bajramović, kaže da ne može organizovati masovne proteste jer jednostavno radnici ne žele doći:

„Kada god se pojavim i pozovem ih da izađu na proteste, oni ne dođu. Za prošli 1. maj i za pretprošli 1. maj prvi zahtjev je bio da se 70.000 ljudi poveže staž. Oni ne dođu. Dođe mi 200 ljudi, umjesto 5.000. Kažu da imaju prečeg posla. Kratko i jasno da kažem - zašto bih ja skupljao nekoga ako oni neće da dođu?!“

Nešto više vjere u radnički pokret i njihove proteste ima ekonomski analitičar i direktor Inicijative za bolju i humaniju inkluziju (IBHI), Žarko Papić. Smatra da bi ovoproljetni socijalni bunt u BiH mogao imati većeg odjeka od dosadašnjih.

„Naravno, bojim spontane eksplozije opšteg karaktera socijalnog nasilja. To svakako ne bi bilo dobro, ali mislim da je ovo doista jedno od posljednjih upozorenja vlastima u Bosni i Hercegovini da se nešto u tom pogledu mora riješiti. Sada ulazimo u veoma ozbiljne ekonomske i socijalne teme u državi. Ne mislim da su entitetske vlade, koje su već u punom pogonu, već godinu dana, poduzele dovoljno ozbiljne korake. Reforme u tom pravcu jesu veoma važne i neophodne. One će svakako biti bolne, ali što ih prije preduzmemo, manje će boljeti sve nas nego na kraju priče, ako ih budemo odlagali“, ocjenjuje Papić.

Ono što se po prvi put od završetka rata do danas u BiH desilo je da su protesti penzionisanih vojnika OS BiH okupili bivše borce, nekada zaraćenih strana. Prevladale su socijalne razlike te ujedinili ih na socijalnoj temi. To, vjeruje profesor Papić, daje novi karakter socijalnih protesta ubuduće.