U Hrvatskoj, unatoč krizi i sve češćih radničkih prosvjeda zbog propalih firmi i kriminala, uspješno posluje na stotine malih i srednjih poduzeća, u kojima radnici redovito primaju plaće, poslodavci transparentno posluju, a tvrtke bilježe stalni rast proizvodnje i izvoza.
„Tu sam već evo četiri godine i nijedan dan nije kasnila plaća. Jeste bila dan ranije, ali nikada kasnije", kaže Renata Hampovčan, jedna od 120 radnica u „Spider grupi“, uspješnoj hrvatskoj tvrtki za proizvodnju i preradu ljekovitog bilja i čajeva, koju je prije 16 godina osnovala obitelj Nemčević iz Pitomače.
Renata je uvjerena da je firma uspješna i zato što su njezini radnici zadovoljni :
„Možda neki poslodavci nisu svjesni da im je radnik osnovno sredstvo za rad. Bez njega ne može stvoriti nikakav proizvod niti, biti na tržištu, ako nema radnika koji će mu kvalitetno obaviti neki rad.”
Predsjednik Uprave Nikola Nemčević više je puta proglašavan menadžerom godine, prestižno priznanje koje dodjeljuje Udruga hrvatskih menadžer Croma, u kategoriji malih poduzeća.
„Prerađujemo preko tisuću tona bilja. Opremamo blizu 450 tona čajeva. Mi već godinama uzgajamo samo kamilicu i oko 90 posto se izvozi”, kaže Nemčević.
Od ove godine kreću i u eko proizvodnju i žele postati najveći regionalni prerađivač visokokvalitetnog ljekovitog bilja. Ključ uspjeha je, ističe Nemčević, kvaliteta, a ljekovito bilje iz Spider grupe, osobito kamilica, zadovoljava i najstrože europske standarde:
„Vrlo su strogi kriteriji. I u takvim kriterijima mi smo dobili na važnosti jer smo godinama sustavno ulagali u znanje, kvalitetu i tehnologiju. I to je razlog zašto rastemo. Zemlje jugoistoka Evrope, pa čak ni Egipat, ne mogu dati tu kvalitetu koju novi standardi traže. To je poanta održavanja i u ovoj krizi. Mi smo u ovoj krizi ove godine otvorili tržište Engleske i Izraela, a pregovaramo sa Rusijom i Kanadom. Tu smo dosta blizu kraja. To su nova tržišta na kojima mi nismo bili. Bili smo uglavnom na tržištima Europske unije i bivše Jugoslavije do sada.“
Bitni radnici prije svega
U svemu je naravno presudno znanje. Od stotinu zaposlenih, 22 radnika su s višom i visokom spremom. Direktor Nemčević je magistar poljoprivrednih znanosti, supruga je ekonomistica, sin Denis brend-menadžer na postdiplomskom studiju, a kćerka Dijana Bartolić, voditeljica Odjela kvalitete, magistrica je farmacije:
„Također uvodimo i standard SA800 za društveno odgovorno poslovanje, što je danas vrlo rijetko. Nama nije bitna po svaku cijenu dobit, nego i radnici i naša okolina i poslovni partneri. Cilj nam je da svi sa kojima surađujemo budu zadovoljni i da imaju u nas povjerenje. Mislim da je to povjerenje, koje smo stvorili, ključ našeg uspjeha.”
Spider grupa
Spider grupa se sastoji od tri povezana poduzeća: Jan Spider, Herbarium i Đolta. Počeli su prije 16 godina s otkupom 30-tak tona samoniklog bilja godišnje. Danas, proizvode i otkupljuju više od 1.000 tona. Godišnji prihod je oko 50 milijuna kuna (sedam milijuna eura) s godišnjim rastom od pet do sedam posto:
„Godine 2011. nam je bila malo teža, ali će rast prihoda biti oko pet posto.”
Minimalna plaća je 3.000 kuna, putni troškovi i besplatan „gablec“ (otprilike 500 eura), a redovito se, ističe direktor Nikola Nemćević, isplaćuje i božićnica:
„Ove godine smo uveli i stimulaciju jedne do dvije plaće. Dakle, trinaestu i četrnaestu plaću za dobre radnike. Svaki radnik može zaraditi još jednu plaću.”
U 2011., koju mnogi hrvatski ekonomski stratezi nazivaju „godinom apatije i pesimizma“, i zemlji u kojoj je, zbog krize, stresu na poslu izloženo čak 70 posto radnika (istraživanje portala MojPosao), ovakve poslovne priče su doista rijetke.
Rezultati bi, kaže predsjednik Uprave Spider Grupe, bili kudikamo bolji da država bar malo poboljša konkurentnost hrvatskih proizvoda na inozemnom tržištu jer je na samom začelju svjetske ljestvice konkurentnosti:
„Skup aparat države, porezi, kamate, energenti, sve je to skuplje nego u okruženju. To nam je glavni problem. Mi se ne možemo razvijati i
širiti agresivnije prema izvozu baš zbog te niske konkurentnosi. Mi moramo tražiti neke specijalne niše, kao kamilicu, i proizvesti je. Morate raditi neke posebne programe da bi uopće opstali. Mi čajeve, za cijenu koju Poljaci rade, ne možemo proizvoditi, pa zato ove godine nismo dobili posao u Kauflandu za Europu. Oni to rade u Poljskoj. Mi to ne možemo. Mi imamo negdje oko 60 posto samo na doprinosu za plaću. Kod njih je oko 30 posto. To je standard u Europi. Oko 30 posto su porezi i doprinosi na plaće i iz plaće. Na 100 eura, moraš dati 30 eura, a kod nas 60 do 70 eura. To je temeljni problem hrvatskog gospodarstva. Kada uđemo u Uniju biti će još gore", ocjenjuje Nikola Nemčević.
Lidija Šimrak iz Businessa.hr, voditeljica natječaja Gasela, potvrđuje da i oni uočavaju kako su u zadnjih nekoliko godina u Hrvatskoj, osobito nakon sloma građevinske industrije, najuspješnije tvrtke s nekim specifičnim proizvodima:
„I prošle i ove godine smo zapravo shvatili da se radi o tvrtkama koje imaju neke specifične djelatnosti i koje se malo razlikuju od drugih. Recimo da je nekakav recept za uspjeh naći nešto u čemu je neka tvrtka, ili osoba, jako dobra i može se u tome profilirati baš do kraja.”
Uspjeh ne ovisi o gospodarskoj grani već prije svega o pameti i osjetljivosti menadžmenta za tržište i stalnom stvaranju dodane vrijednosti u inovativnim procesima, potvrđuje i potpredsjednica Hrvatske gospodarske komore, Vesna Trnokop-Tanta. Ali, kaže, može se reći da je prehrambena industrija u Hrvatskoj ta koja se ovog trenutka najbolje prilagođava i preživljava.
„Mi smo imali prije nekoliko godina i pojave krize uspješne tvrtke u segmentu građevinarstva. Međutim, kretanje BDP-a znatno je uticao na pad bruto dodane vrijednosti građevinarstva. Tako da ono što je prije par godina bilo uspješno, sada, zbog pada investicija, na žalost ne spade u uspješne tvrtke“, navodi Vesna Trnokop-Tanta.
Zna to i uspješni, mali poduzetnik, Milivoj Ivetić iz Velikog Trgovišća u Hrvatskom Zagorju, jer mu se, stagnacijom građevinske industrije, proizvodnja čepova i redukcija za radijatore, s kojom je počeo još 1989. godine, prepolovila. Ali, Ivetić je preživio jer je spas potražio u širem, regionalnom tržištu.
„U Bosni prodajem isto kao i u Hrvatskoj. Imam kupce koji pokrivaju cijelu Bosnu, a onda oni dalje prodaju u Crnu Goru. Znači, praktično je cijela regija pokrivena. Mi sada godišnje radimo cca 250.000 komada, a prije smo radili preko 500.000 komada“, kaže Milivoj Ivetić.
Da li Vam se događalo da su zbog smanjene proizvodnje i krize plaće kasnile ili ih niste isplaćivali?
„Ne. Kod mene je prvenstveno radnik na prvom mjestu i prvo on mora dobiti plaće, a svi bi drugi onda trebali čekati kad ne bi bilo novaca. Kod mene uopće nema razgovora oko toga”, navodi Milivoj Ivetić.
