S približavanjem desete godišnjice terorističkih napada na Sjedinjene Države od 11. septembra 2001. i u mojim američkim nedjeljnim novinama, i u najširoj američkoj javnosti, puno je ozbiljnih razmišljanja o tome kako je taj izljev koncentrisane mržnje - sa gotovo 3.000 nevinih žrtava - promijenio svijet u kojem živimo. U akademskim, spoljnopolitičkim, vojnim analizama i ispitivanjima javnosti postavljaju se zanimljiva pitanja i daju ponekad zanimljivi odgovori o američkoj deceniji "nakon 11. septembra": koliko su ti napadi, izvedeni pod okriljem i u ime islamskog fanatizma, doveli svijet u opasnost od stvarnog "sukoba civilizacija" a koliko doprinijeli osudi i izolaciji
ekstremizma; kako je Amerika od početne globalne solidarnosti u kojoj je i vodeći francuski dnevnik preko cijele naslovne strane pisao "Svi smo mi Amerikanci" stigla do raširenih međunarodnih sumnji u pravac i motive njene politike sve do toga da u solidno savezničkoj Turskoj procenat onih koji pozitivno misle o Sjedinjenim Državama u protekloj deceniji opadne sa 52 na samo 11 posto; kako je od najšire podrške za intervenciju protiv talibanskog pokreta u Afganistanu dospjela do najšireg uvjerenja kako je intervencija u Iraku bila potpuno pogrešna i pod dokazano lažnim izgovorom o oružju masovnog uništenja; kako je - plaćajući političke i finansijske račune dva paralelna rata - zapadala u ekonomsku krizu dok je, recimo, Kina izrastala u drugu ekonomsku silu s pojačanim globalnim uticajem; koliko su u zakonitoj brizi za nacionalnu bezbjednost i sprečavanje novih terorističkih napada žrtvovane i građanske slobode i ljudska prava.
Takva samoispitivanja bila bi dobrodošla u svakom društvu pred izazovima vremena sadašnjeg i budućeg.
Ali, pored svih tih američkih i globalnih značenja, 11. septembar u iskustvu ovog autora je i sjećanje na "bliznakinje", njujorške i sarajevske, koje su imale i sasvim lična značenja u životu njegove porodice. Dvije identične zgrade Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku, svaka sa 110 spratova, bile su u vrijeme izgradnje najviše zgrade na svijetu. U vrijeme mog dopisnikovanja u Njujorku, 1981-85, često sam s porodicom odlazio na vidikovac na vrhu bliznakinja sa kojeg se pružao spektakularan pogled na cijeli Manhattan a za sunčanih dana i na susjedni New Jersey. Redovno sam tamo odvodio i svoje posjetioce s Balkana jer nije bilo bolje tačke sa koje bi za svojih kratkih posjeta mogli toliko vidjeti: s mjesta sa kojeg gledate, na staklenim zidovima su i označene sve značajnije tačke u gradu, tako da tačno vidite gdje su Ujedinjene nacije, gdje Central Park, Harlem, Empire State Building, mala Kina i mala Italija ... Dok sam na televiziji u prvoj godini službovanja u Beču 11. septembra 2001. gledao kako se u vatri i požaru izazvanom udarima aviona ruše njujorške bliznakinje, sa 2.606 poginulih u neboderima i oko njih, mislio sam na upozorenje ispisano na zidu restorana na vrhu "bliznakinja": "Ne dotičite zvijezde!"
U tom tužnom danu prvi put sam sudbinu njujorških "bliznakinja" povezao sa sudbinom svojih sarajevskih "bliznakinja", predratne zgrade "Oslobođenja" koja jeste bila stotinu spratova niža ali je takođe imala dva identična desetospratna tornja i - kao i njujorške "bliznakinje" - sistemattski je uništena u dugim mjesecima terora u opsadi Sarajeva.
Kako je u godinama priprema za Zimske olimpijske igre podignuta na periferiji grada, tako se od prvih dana opsade našla i na prvoj liniji odbrane grada izložena direktnoj snajperskoj, mitraljeskoj, minobacačkoj i artiljerijskoj vatri iz samo koju stotinu metara udaljenog uporišta u Nedžarićima. Moja kancelarija glavnog urednika bila je jedna od prvih na koju se pucalo: u vrijeme tih prvih pucanja nisam bio u kancelariji ali je pogođena umjetnička slika Mice Todorović na zidu iznad mog radnog stola. Zgrada je prvi put pogođena zapaljivom artiljerijskom municijom u predvečerje 20. juna 1992. i kasno te noći, pošto je još bilo struje u gradu, Sarajlije su mogle gledati kako gore poslovni tornjevi "Oslobođenja" i malo je ko očekivao da bi iz te vatre i dima sutra ipak mogle da se pojave novine. Mi smo u međuvremenu napravili improvizovanu redakcijsku sobu i spavaonicu u podzemnom atomskom skloništu ispod zgrade i tamo je ekipa novinara i grafičara nastavila da priprema sutrašnji broj lista dok je zgrada iznad njih gorjela. Vatra je zaustavljena u 6 a rotacija s novim brojem lista krenula je u 6:05 sa slikom požara i naslovom na prvoj strani: "Oslobođenje ide dalje". Te noći izgorjela su četiri sprata na jednoj i šest spratova na drugoj strani zgrade. Bio sam u redakciji kad je tenk iz Nedžarića izišao na čistinu nedaleko od studentskih domova, okrenuo cijev prema "Oslobođenju" i počeo gađati. Cijela zgrada se potresala a sa svakim novim pogotkom njena stakleno-aluminijska konstrukcija se povijala, škripala i nije to bio tek zvuk jakog pojedinačnog udara nego produženi jauk nekog živog stvora podvrgnutog mučenju. Do avgusta su oba tornja do temelja porušena a redakcija je nastavila da svakoga dana proizvodi list pune tri i po godine opsade. Zato se i ovog 11. septembra poklanjam i pred njujorškim i pred sarajevskim bliznakinjama kojih više nema.
U tom tužnom danu prvi put sam sudbinu njujorških "bliznakinja" povezao sa sudbinom svojih sarajevskih "bliznakinja", predratne zgrade "Oslobođenja" koja jeste bila stotinu spratova niža ali je takođe imala dva identična desetospratna tornja i - kao i njujorške "bliznakinje" - sistemattski je uništena u dugim mjesecima terora u opsadi Sarajeva.
ekstremizma; kako je Amerika od početne globalne solidarnosti u kojoj je i vodeći francuski dnevnik preko cijele naslovne strane pisao "Svi smo mi Amerikanci" stigla do raširenih međunarodnih sumnji u pravac i motive njene politike sve do toga da u solidno savezničkoj Turskoj procenat onih koji pozitivno misle o Sjedinjenim Državama u protekloj deceniji opadne sa 52 na samo 11 posto; kako je od najšire podrške za intervenciju protiv talibanskog pokreta u Afganistanu dospjela do najšireg uvjerenja kako je intervencija u Iraku bila potpuno pogrešna i pod dokazano lažnim izgovorom o oružju masovnog uništenja; kako je - plaćajući političke i finansijske račune dva paralelna rata - zapadala u ekonomsku krizu dok je, recimo, Kina izrastala u drugu ekonomsku silu s pojačanim globalnim uticajem; koliko su u zakonitoj brizi za nacionalnu bezbjednost i sprečavanje novih terorističkih napada žrtvovane i građanske slobode i ljudska prava.
Takva samoispitivanja bila bi dobrodošla u svakom društvu pred izazovima vremena sadašnjeg i budućeg.
Ali, pored svih tih američkih i globalnih značenja, 11. septembar u iskustvu ovog autora je i sjećanje na "bliznakinje", njujorške i sarajevske, koje su imale i sasvim lična značenja u životu njegove porodice. Dvije identične zgrade Svjetskog trgovinskog centra u Njujorku, svaka sa 110 spratova, bile su u vrijeme izgradnje najviše zgrade na svijetu. U vrijeme mog dopisnikovanja u Njujorku, 1981-85, često sam s porodicom odlazio na vidikovac na vrhu bliznakinja sa kojeg se pružao spektakularan pogled na cijeli Manhattan a za sunčanih dana i na susjedni New Jersey. Redovno sam tamo odvodio i svoje posjetioce s Balkana jer nije bilo bolje tačke sa koje bi za svojih kratkih posjeta mogli toliko vidjeti: s mjesta sa kojeg gledate, na staklenim zidovima su i označene sve značajnije tačke u gradu, tako da tačno vidite gdje su Ujedinjene nacije, gdje Central Park, Harlem, Empire State Building, mala Kina i mala Italija ... Dok sam na televiziji u prvoj godini službovanja u Beču 11. septembra 2001. gledao kako se u vatri i požaru izazvanom udarima aviona ruše njujorške bliznakinje, sa 2.606 poginulih u neboderima i oko njih, mislio sam na upozorenje ispisano na zidu restorana na vrhu "bliznakinja": "Ne dotičite zvijezde!"
U tom tužnom danu prvi put sam sudbinu njujorških "bliznakinja" povezao sa sudbinom svojih sarajevskih "bliznakinja", predratne zgrade "Oslobođenja" koja jeste bila stotinu spratova niža ali je takođe imala dva identična desetospratna tornja i - kao i njujorške "bliznakinje" - sistemattski je uništena u dugim mjesecima terora u opsadi Sarajeva.
Kako je u godinama priprema za Zimske olimpijske igre podignuta na periferiji grada, tako se od prvih dana opsade našla i na prvoj liniji odbrane grada izložena direktnoj snajperskoj, mitraljeskoj, minobacačkoj i artiljerijskoj vatri iz samo koju stotinu metara udaljenog uporišta u Nedžarićima. Moja kancelarija glavnog urednika bila je jedna od prvih na koju se pucalo: u vrijeme tih prvih pucanja nisam bio u kancelariji ali je pogođena umjetnička slika Mice Todorović na zidu iznad mog radnog stola. Zgrada je prvi put pogođena zapaljivom artiljerijskom municijom u predvečerje 20. juna 1992. i kasno te noći, pošto je još bilo struje u gradu, Sarajlije su mogle gledati kako gore poslovni tornjevi "Oslobođenja" i malo je ko očekivao da bi iz te vatre i dima sutra ipak mogle da se pojave novine. Mi smo u međuvremenu napravili improvizovanu redakcijsku sobu i spavaonicu u podzemnom atomskom skloništu ispod zgrade i tamo je ekipa novinara i grafičara nastavila da priprema sutrašnji broj lista dok je zgrada iznad njih gorjela. Vatra je zaustavljena u 6 a rotacija s novim brojem lista krenula je u 6:05 sa slikom požara i naslovom na prvoj strani: "Oslobođenje ide dalje". Te noći izgorjela su četiri sprata na jednoj i šest spratova na drugoj strani zgrade. Bio sam u redakciji kad je tenk iz Nedžarića izišao na čistinu nedaleko od studentskih domova, okrenuo cijev prema "Oslobođenju" i počeo gađati. Cijela zgrada se potresala a sa svakim novim pogotkom njena stakleno-aluminijska konstrukcija se povijala, škripala i nije to bio tek zvuk jakog pojedinačnog udara nego produženi jauk nekog živog stvora podvrgnutog mučenju. Do avgusta su oba tornja do temelja porušena a redakcija je nastavila da svakoga dana proizvodi list pune tri i po godine opsade. Zato se i ovog 11. septembra poklanjam i pred njujorškim i pred sarajevskim bliznakinjama kojih više nema.